- Peščanik - https://pescanik.net -

Kartografi balkanskih zabluda

Omiljena tema balkanskih nacionalističkih kartografa, posle višegodišnjeg zatišja, ponovo je: razmena teritorije. Doduše, (samo)proglašenje Kosova za samostalnu državu pod međunarodnim protektoratom je donekle (i samo privremeno) tu temu relatiziviziralo, reklo bi se čak i gurnulo na marginu, u stvari, odložilo na neko vreme. Razlog je jednostavan: dva apsolutno konfrontirana stava, jedan albanski (kosovski) da će Kosovo biti celo ili ga neće biti, i drugi, srpski, da se i u istorijskom i u praktičnom, dnevno-političkom smislu, secesijom Kosova ništa nije promenilo. Kosovo je oduvek bilo, jeste i biće srpsko, ma šta ko o tome mislio i činio.

Ta obostrano brižljivo negovana nacionalna, zapravo, nacionalistička  homogenizacija, koja, kao da ratova i etničkih egzodusa i zločina masovnih razmera nije bilo, i dalje u sebi sadrži snažne uplive teorije krvi i tla, radikalno je smanjila prostor za nekakav racionalan srpsko-albanski dijalog. Pa umesto njega, na sceni su dva oblika politički i nacionalno instrumentalizovane euforije: Prištine, da je priča o Kosovu završena, da nema povratka na staro, pod srpski državni kišobran, Beograda, da prava „bitka za Kosovo“ tek predstoji, tj. da gubitak dela teritorije nije to što jeste sve dok ga sami ne budemo verifikovali. A to, zna se, nećemo učiniti nikad.

I tako su se, u međuvremenu, sudarile dve krupne, manje-više, strateške zablude. Dok se albanski politički korpus sve više ukopava sa svojim „čvrstim uverenjem“ da će tehnologijom „jednog po jednog“ priznanja drugih država stići do magične cifre da bi Kosovo automatski postalo članica UN, srpska nacionalna hijerarhija drži se „stare-dobre“ matrice da će se „istorijsko kolo sreće“ kad-tad okrenuti na njenu stranu. Samo treba dotle izdržati i preživeti i učiniti sve ne bi li se „separatistima i teroristima“ (čitaj: građanima Kosova oba naroda) kontinuirano zagorčavao život. U tom konfliktu iluzija, prvi su naprosto smetnuli s uma da se država, a pogotovo pristojno uređeno društvo, ne gradi dekretom ili, pak, apsolutnim zanemarivanjem, potcenjivanjem i ignorisanjem stanja na terenu, drugi su, opet, precenili sopstveno samopouzdanje da će snagom samonametnog (umišljenog) „balkanskog liderstva“ (ma šta to u njihovoj percepciji značilo) ostvariti ciljeve koje su svojevremeno tako gromoglasno stavili u famoznu – ustavnu preambulu.

Sve to đuture, naravno, ima svoj (očekivani) epilog: niti su Albanci od trenutka proglašenja države uverili sebe i druge da su dorasli tako krupnom poslu i izazovu kao što je građenje makar podnošljivo moderne i tolerantne države, a nisu se baš ni pretrgli da dokažu da im je to i cilj. Niti su Srbi, u liku njihovih političkih mentora kako na Kosovu tako i u Beogradu, manifestovali da su im ljudi preči od teritorije. Zato se, valjda, i dospelo do obostrane paralize: Priština zna da joj je sever Kosova van domašaja, ali ne zna može li ga, kako i čime, pridobiti. Beograd, pak, forsiranjem angažmana srpske države severno od Ibra, s jedne strane, žrtvuje srpske enklave u unutrašnjosti, a, s druge – ma koliko je to u sukobu sa njenim „principijelnim“ stavom da je čitavo Kosovo srpsko – podstiče podelu teritorije. Tu više nije ni bitno da li to čini svesno ili ne. Reperkusije su iste.

U toj i takvoj ravnoteži nemoći, uzajamnog provociranja i iščekivanja nekakvog raspleta (Albanaca, da ih prizna dovoljan broj zemalja, Srba, da im Međunarodni sud pravde u Hagu pripomogne da dodatno pojačaju svoju iluziju o „sasvim izvesnom“ nastavku ili početku „pravih“ pregovora o konačnom statusu Kosova), kao da obe strane intenzivno, doduše, indirektno, rade na obnavljanju starog neuralgičnog fronta – juga Srbije. Otvaranje (istini za volju, kontroverzne i po monogo čemu konfuzne) priče o regionalizaciji Srbije poslužilo je da sve što se godinama unazad nataložilo kao problem ispliva na površinu u obliku zahteva albanskih političkih lidera da tzv. Preševska dolina, odnosno područje opština Preševo, Bujanovac i Medveđa, dobije status izdvojenog, autonomng regiona. Kao što se i moglo pretpostaviti, reakcije su bile burne. Beograd je odmah odbacio tu pomisao smatrajući da je formiranje regiona po etničkom principu uvod u novu secesiju. Priština je poručila da je taj zahtev, zapravo, „rezultat teškog položaja“ Albanaca „istočno od Kosova“, a sami politički prvaci u pomenutim opštinama donekle priznaju da je poseban status tek pripremna faza, u kojoj bi, doduše, bile uspostavljene institucionalne veze sa državom Srbijom, a koje bi, zapravo, vodile opciji pripajanja Kosovu „razmenom teritorije“. Svoj zahtev obrazlažu ne samo izostankom svake brige države Srbije za položaj albanskog stanovništva na ovoj teritoriji i pogoršanim političkim odnosima Albanaca i Beograda, već i kontinuitetom sa političkom platformom albanskih stranaka iz 2006, koja je, opet, zanovana na rezultatima referenduma iz 1992. godine, u vreme završnice raspada SFRJ, kada su se Albanci u Preševu, Bujanovcu i Medveđi izjasnili za pripajanje tadašnjoj pokrajini Kosovo.

Najnoviji njihov zahtev dospeo je u javnost nekako u isto vreme kada je američki republikanski kongresmen Dan Rohbaker u Prištini „preporučio“ da se srpsko-albanski problem oko Kosova reši trampom teritorija. Da oblasti (u Srbiji) uz kosovsku granicu sa pretežno albanskim stanovništvom budu pripojeni Kosovu, a (kosovski) delovi severno od Ibra sa većinskim srpskim stanovništvom Srbiji. Tako bi, po njemu, i vuk bio sit, a i ovce na broju. Administracija državne sekretarke Hilari Klinton se, doduše, vrlo brzo distancirala od predloga svog kongresmena, ali demanti nije zaustavio nagađanja nije li Rohbakerov nastup svojevrsno puštanje probnog balona da bi se videlo kako će ko da reaguje. I reagovalo se kako se moglo, u ovom času, i očekivati: Tačijeva vlada se oglasila odbijanjem mogućnosti razmene teritorije, ali nezvanično ne krije baš „visok stepen razumevanja„ za zahteve albanskih lidera s juga Srbije.

Dakle, Priština ne pristaje na eventualni gubitak severa, ali bi joj i te kako prijalo da se Preševo, Bujanovac i Medveđa „prirodnim putem“ integrišu sa „maticom“. Beograd, pak, na jednoj strani, ideju američkog kongresmena smatra apsurdnom, jer „zašto bi Srbija menjala svoje za svoje“ (Goran Bogdanović), na drugoj, opet, pozitivnim signalom kako, eto, i Amerikanci „postaju svesni činjenice da konačni status Kosova, ipak, nije rešen“ i da će, čim Hag proceni da je kosovska secesija bila nelegalna, Albanci morati da pregovaraju sa Beogradom (Oliver Ivanović).

Dakle, stavovi su, uglavnom, konfuzni i nedorečeni, zapravo, kao da niko ne želi da, ranije nego što će možda morati, otkrije karte. U svakom slučaju, čini se nespornim zaključak da opcija teritorijalne trampe, odnosno podele Kosova, u uvijenom obliku, stiče neformalan legitimitet, iako, zasad, ni Beograd, ni Priština, a ni Brisel (Vašington) nisu za takav oblik raspleta. I ona će, najverovatnije, još neko vreme biti na „listi čekanja“, bar dok Priština ne prihvati činjenicu da ne može uspostaviti kontrolu nad severom Kosova, a Beograd realnost da nema načina da čitavo Kosovo vrati pod svoju jurisdikciju. Možda će to vremenom označiti kraj jedne parcijalne regionalne epizode, srpsko-albanskih sukoba, podmiriti obostrane apetite, ali je sasvim izvesno da se eventualnom razmenom teritorije neće staviti tačka na postojeće i potencijalno nove balkanske igre s granicama. U stvari, sa priličnom dozom pouzdanosti moglo bi se prognozirati da bi time tek započela nova, još opasnija faza konfrontacija, u kojoj bi se tražilo da račun balkanskih nacionalističkih kabadahija, kojima nikad nije dosta ratova, iscrtavanja graničnih mapa, novih teritorija, „humanih preseljenja“, plate Bosna i Hercegovina, Makedonija i još poneko.

 
Peščanik.net, 14.08.2009.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)