U centru Sežane je Kosovelov dom, nekadašnji Kulturni dom, sagrađen 1979, a završen 2009, kada je otvorena Srednja dvorana. Gradilo ga je 5 vrhunskih arhitekata, među njima Vojteh Ravnikar, najslavniji. Zgrada je izvesno najlepši dom kulture u Sloveniji. Ime je dobila po Srečku Kosovelu, avangardnom pesniku, koji je umro 1926. u 22 godini. Hladne večeri 7. novembra, dok je kraška bura umereno tresla kosti, tu je održan koncert Vasilisa Lekasa, poznatog grčkog pevača, uz pratnju pijaniste i gitariste/buzukiste. Koncert je organizovala – potpuno svojeručno – Branka Novaković Nikolau, Sežanka, Kipranka, prevoditeljica Kosovela na grčki, pozorišna aktivistkinja i uopšte kulturna junakinja dijaspore: tu, na Krasu, sreću se Grci iz Trsta, posebno iz 18. veka, Česi iz austrougarskih vremena, Srbi iz jugoslovenskih, Hrvati iz Istre, Albanci iz 70-ih prošlog veka i od nedavno, Italijani iz svih vremena i Slovenci iz drugih krajeva među veoma samosvojnim Primorcima. Mnogi tvrde da je tu, na Krasu i u Primorju, najudobnije biti drugi. Branka Novaković Nikolau nije htela da dragulj pokloni ni Trstu ni Ljubljani, nego pre svega Krasu – koncerti su još bili u Tolminu (Kras) i u dubokoj centralnoj Sloveniji, u Laškom – pravi darovi margini.
Vasilis Lekas je rodom iz Sera, u Severnoj Grčkoj, i pripada celom grčkom svetu. On je vrhunski umetnik, iznad uobičajenih popularnih i prodajnih žanrova, i po mogućnostima glasa i obrazovanju najbliži oratorijskoj muzici. To je specifično grčki muzički žanr, koji podrazumeva duže orkestralno-horske komade sa solo partijama, obično na osnovu nekog pesničkog dela. Sa impresivnim rasponom glasa i znanjem rebetske kulture, Lekas ume da glas načini škripavim, za razliku od rebeta, koji pevaju pretežno škripavo, jer lepota glasa kod njih nema posebnu vrednost. No Lekas nije rebetski pevač, i za njega je stvaranje koncerta sa odlomcima iz velikih dela bio izazovan posao: trebalo je svesti veliki orkestar na kamerni trio, a sve ostalo je zamenjivao njegov glas. Na repertoaru su se našli Teodorakis, Hadzidakis, Markopulos, Ksarhakos, Argiridis, Halaris, Trandalidis, Stergiu, i najveći pesnici – Odiseas Elitis, Nikos Gacos, Maria Papadaki, Jorgos Seferis, Janis Ricos… Inače je Lekas kompozitor i pesnik, prošle godine je izašao njegov provokativan i inventivan novi autorski album Film Noir.
Oratorijska vrsta muzike izvodila se od 80-ih na državnim proslavama, pred spomenicima, na školskim svečanostima, demonstracijama, komemoracijama, kongresima partija i sindikata: označavala je pobedu nad pukovničkom diktaturom, opiranje NATO-u, Kisindžeru i američkoj politici, bila je znak vlasti PASOK-a i Papandreua. U 90-im, osnovnoškolci su već prevrtali očima kada je trebalo izvoditi ovu muziku, Papandreu je lio suze što ga Milošević nije posetio, rebetskih pesama se više niko nije sećao, turbo i nacionalizam vodili su kolo. Sa krizom u našem veku, baš kao i ranije u krizama, rebetske pesme i borbena muzika vratili su se sa osvetom. Na završnoj svečanosti Olimpijskih igara u Atini 2004, izvedena je pesma „Moja majka Grčka“ Nikosa Gacosa, u kojoj „majka Grčka“ prodaje svoju decu u roblje, odevena u antički kostim i vodi ih na vašar kao Ciganka majmuna. Strani novinari su sa ushićenjem govorili o patriotskoj poeziji, Grci i znalci grčkog toj su pesmi pljeskali više nego bilo kojoj drugoj tački. Vasilis Lekas ju ovako peva. Moja omiljena Lekasova interpretacija je (u duetu sa Ilijasom Ljungosom, pevana a capella) pesma „Severna zvezda“ Nikosa Gacosa, još jedna o emigraciji i tugi, sa Hadzidakisovom muzikom. Lekas je inače dugotrajni kulturni fenomen u Grčkoj, pozivan u evropske programe, nagrađivan, imao je koncerte sa Salavatoreom Adamoom i Andreom Bočelijem.
No, takav kakav je, izdvojen po izuzetnosti, Vasilis Lekas je došao u Sežanu sa dobro promišljenim programom, da pred pedesetak oduševljenih predstavi najbolje od oratorijske muzike u kamernom obliku. Ništa manje nije uložio u taj koncert nego u svoje nastupe u Odeonu Heroda Atičkog ili u Megaronu, u Atini. Povlašćeni su to osetili. U jednom trenutku, neko je blizu mene pomenuo reč „sirtaki“: okolina ga doduše nije linčovala, ali ga je grubo utišala. Bio je i neki starac, redak ostatak Grka koji su nekad davno iz Trsta otišli još dalje za svojim ovcama i kozama. Potpun odgovor na pitanje zašto je Lekas došao još uvek nemam, premda poznajem ubedljivost Branke Novaković Nikolau. Deo odgovora je izvesno to da mu stilski savršeno odgovara da peva u nadahnutoj modernoj arhitekturi u gradiću na ivici kraškog sveta. Delim sa budućim obožavaocima neka njegova izvođenja:
Vasilis Lekkas – 40 Palikaria | Live Megaro Mousikis
O efialtis tis Persefonis – Vasilis Lekkas
Peščanik.net, 03.12.2022.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024