- Peščanik - https://pescanik.net -

Ko će da radi?

U odbranu naivnosti

Naivan sam. Verovao sam da Demokratska stranka može da se izvuče iz procepa u kojem se zaglavila. (Skrušeno priznajem, pre više godina verovao sam i da Građanski savez Srbije mora i može da opstane.) Verovao sam da su demokrati – mislim na članove: obične građane poput mene, koji su, za razliku od mene, rešili da neposrednim političkim angažmanom urade nešto za društvo – sposobni da stranku oslobode od čelnika koji su je temeljno razvalili. Uništivši stranku, rukovodstvo demokrata istovremeno je razorilo i kapacitet društva da se upristoji. Ne stidim se svoje naivnosti. Rado ću priznati ljudima koji su me kritikovali – jeste, bili ste u pravu. Ali, ostaću naivan, jer – slepo verujem u kapacitet razumnih osoba da se emancipuju i urede zajednicu vlastitim snagama. Dakle, to što pravim greške, ne znači da nisam u pravu.

Lako je opisati stanje u kome se nalazi naša država. Počnete tako što kažete da to i nije država u punom smislu, pa pređete na ustav i preambulu, a ostalo se onda ređa niz tu nit samo od sebe. Uspeh tog poduhvata stvar je puke retorike: argumenti su svima poznati. Poziciju dodatno moralno utvrdite referencama na masovne zločine srpske strane, pa se pogledate u ogledalo i zaključite – bože, što sam pametan i dobar. Ali, ko su ljudi o kojima se tako superiorno izriče sud? Kako smo povezani sa tim ljudima? Da li se odgovornost koju im pripisujemo proteže i na nas? Ili sve vreme govorimo o sebi? Jer, ko treba da izgradi društvo na koje se pozivamo i iz čijeg ugla sudimo o postojećim prilikama?

Upravo se ređaju poslednje cigle u zidu koji će politički prostor Srbije konačno ograditi od građana. Taj zid podižu rukovodstva političkih stranaka, i onih na vlasti i onih u opoziciji. Oni su uspostavili monopol nad političkim odlučivanjem i javnim prostorom. Nije bitno ko stoji iza njih, za čije interese rade, i kakvu korist od toga imaju. Izvod je jasan i bez toga: jedino mesto za razgovore i pregovore o tome kako treba da izgleda društvo izvan dohvata je najvećeg broja građana. Drugim rečima, ne samo što je građanima Srbije uskraćeno pravo da odlučuju u kakvom će društvu živeti, njima je oduzeta i mogućnost da o tome razgovaraju. To vodi u nasilje, kome su mnogi skloni da tepaju kao revoluciji. Revolucija u društvu bez vizije često je puko krvoproliće.

Priča o korupciji primer je za nasilje u društvu bez vizije. Ona plavi javni i politički prostor i guši svaki smisleni razgovor o politici. Reč je, ako hoćete, o revolucionarnom razračunavanju, ne sa političkim protivnicima ili neistomišljenicima, nego sa samim građanima. U Srbiji danas malo ko može verodostojno ponuditi dokaze o bilo čemu. U institucionalno razvaljenom društvu, svaki progon ljudi po vlastitoj volji može se predstaviti kao sprovođenje pravde. Ali, koja to ideja pravde stoji iza mahnitanja kome se tepa kao borbi protiv korupcije? Korupcija nije bitna tema za Srbiju. Borba protiv korupcije je laž koja potiskuje bavljenje politikom u Srbiji. Ona ni na šta ne obavezuje. Njeni akteri ne moraju da kažu ništa o tome kako bi društvo trebalo da izgleda: za njih je dovoljno što vitlaju uokolo i urlaju – drž’ te lopova! Istovremeno, to je efikasno uterivanje straha i pražnjenje javnog i političkog prostora od smisla.

Ostavimo revolucionarne tlapnje po strani; društvo se menja kroz institucije ili izgradnjom institucija. Srbija ima bogatu tradiciju zloupotrebe institucija (revolucije su se s vremenom utapale u tu tradiciju). Ovih meseci ukazala se prilika da se ta tradicija prekine unutar pojedinih političkih stranaka. To je mogao biti smisao krize u Demokratskoj stranci; njen rasplet će tu krizu obesmisliti. Iz istih razloga bi i eskalacija krize u Liberalno-demokratskoj partiji mogla biti svrhovita. No, ima razloga za sumnju u to da je ta stranka sposobna da krizu prevaziđe. Konačno, zato su dobrodošle najave za osnivanje novih stranaka. Naravno, ko pamti početak devedesetih, zazire od broja stranaka u najavi. Ali, nemamo mnogo izbora. Ponoviću, borba za politički smisao se danas u Srbiji vodi unutar političkih stranaka. Dok god ima nade da se nešto može promeniti u Demokratskoj stranci ili u Liberalno-demokratskoj partiji, treba naivno verovati u to i podržati takve pokušaje. Ako su te dve stranke nepovratno izgubljene, zašto je sporna želja da se osnuje nova stranka? Ko neće sa bivšim članovima, neka pravi svoju stranku, ako zna kako se to radi.

Razume se, malo je verovatno da će ijedan od tih pokušaja biti uspešan. Treba biti naivan da bi se u to upustilo. Hajde da vidimo šta je s one strane te naivnosti. Možemo stajati po strani i s velikom sigurnošću, oslonjeni na prethodno iskustvo, predvideti krah svake od opcija. To odustajanje od politike vodi u nasilje. Iz tog nasilja neće nastati ništa dobro. Između te dve mogućnosti, bliža mi je naivna vera u promenu racionalnim političkim delovanjem. U konačnom izvodu, građane Srbije, ili bar jedan deo njih, možemo podeliti na one pametne i pronicljive, kojima ta pamet i pronicljivost nalažu da budu po strani i ne prave štetu (kao da šteta već nije napravljena); i na one naivne koji ponovo hoće da pokušaju nešto da urade. Biram da budem naivan. U kontekstu umora i defetizma koji boje politiku u Srbiji, možda je naivnost jedino u šta se možemo pouzdati. Naivci o kojima ovde govorim ništa ne očekuju, unapred znaju da neće uspeti, ali zbog toga ne odustaju.

Peščanik.net, 11.11.2012.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)