- Peščanik - https://pescanik.net -

Ko vuče Srbiju za nos

Da li su konačno skinute rukavice? Nije li kafansko potpisivanje koalicionog sporazuma za preuzimanje Beograda, samo koji metar iznad divljih zveri Vuka Bojovića (kakve li simbolike), bogomdana potvrda da od sejanja iluzija i zabluda nema nikakve koristi? A štete – koliko ti duša želi.

Ako Čankove povišene tonove (emisija „Problem“ Studija B) upućene „pomahnitalom“ povratniku na srpsku političku scenu Urošu Šuvakoviću shvatimo (što i ne bi bio veliki problem), zapravo, kao kritiku njegovog koalicionog šefa Borisa Tadića, zato što od Miloševićevih socijalista pravi anđele, možda ima nekakve nade da bi se bar neke maske u dogledno vreme mogle skinuti. No, o tom potom.

Kako je Čankova reakcija po pravilu (ne)predvidiva i stvar trenutka, motiva, emocija i inspiracije, ipak je izvesnije da ćemo se još neko vreme, možda sve tamo do polovine septembra, zabavljati još jednom cirkusko-kladioničarskom igrom – ko će s kim formirati vladu i hoće li ta vlada biti „državna i nacionalna“, „državno-nacionalno-socijalna“, „nacionalno-socijalna“, „socijalno odgovorna“ i tome slično. Ozbiljniji analitičari bi taj trend označili kao produžetak srpske agonije, a neki drugi, nešto zabrinutiji, kao otvoreno i beskrupulozno ruganje biračkom telu Srbije.

Najbliže istini bila bi mešavina jednog i drugog, što nam, doduše, pruža novu priliku da budemo svedoci još jedne velike (i preskupe) vašarske predstave, ali i „ozbiljnijih“ namera da će se (uz malo strpljenja, molim!) problem nekako rešiti. Na zadovoljstvo jednih ili drugih ili i jednih i drugih, koliko god to koštalo i ma kuda Srbiju odvuklo. Zato, valjda, jedan tiražni dnevnik stalno podgreva zaključak kako „ništa nije gotovo“ (verovatno, dok sam Koštunica to ne bude rekao) i širi mistifikacije kako je sve ono što se desilo na Kalemegdanskoj terasi samo deo predstave, iza koje se, navodno, kriju ambicije da Srbija, ipak, u samom finišu, dobije „proevropsku“ ili, po najnovijoj definiciji, „socijalno odgovornu“ vladu.

Iz drugog medijskog tabora, opet, trijumfalno poručuju da nikakvih tajnih pregovora nema i da su se Koštunica, Nikolić (Šešelj) i Dačić o svemu dogovorili do tančina, tako da preostaje samo tehnički deo posla, da BIA i poverljivi ljudi iz premijerovog kabineta odrade svoje i uklone i sitne prepreke.

Okreni-obrni, ispada da rukavice, ipak, nisu do kraja skinute, a da ni sve maske nisu još pale, što znači da ćemo se, uporedo sa mukama koje donose tropske vrućine i zahuktala inflacija, i dalje pitati – ko, zapravo, uspešnije i efektnije vuče Srbiju za nos. Koštunica, koji „omrznutom“ Renu, a i jagodinskom Palmi, koji se nešto preterano uskopistio i stalno zakera, nudi „kompromis“, čak i spremnost da se žrtvuje i potpiše SSP, ako se „Solanin papir“ dotera samo jednom „sitnicom“, da EU prizna da je Kosovo sastavni i neotuđivi deo Srbije, ili neko drugi? Šešelj (iz Haga), koji već pakuje kofere, usput, diriguje svojim novoformiranim beogradskim „simfonijskim političkim orkestrom“ i intenzivno razmišlja kako će Srbiju konačno, uz pomoć Koštunice i Dačića, „patriotski preurediti“ u ogledno dobro ruske gubernije? Tadić, koji je i dalje ubeđen da su „proevropske snage“ trijumfovale i sa neverovatnom količinom stranački obojene iracionalnosti idealizuje SPS (gurajući ovih dana čak i pokojnog Đinđića u tu priču) i održava u životu zabludu da se „biračka volja naroda ne može promeniti“, čak i ako je to, recimo, u Beogradu takoreći učinjeno?

Istina je, ipak, nešto drugačija i surovija. SRS plus DSS plus SPS plus neke „uvek uslužne“ manjinske stranke jednako je osvajanju kompletne vlasti u Srbiji, Beogradu, na lokalu, a, bogme, smisliće BIA, Mihajlov i Nikitović neki marifetluk da ni Vojvodina, kojim slučajem, ne ode predaleko. Na kraju ili na samom početku (kako vam odgovara) stoji Dačić, kome se očigledno zavrtelo u glavi od neočekivane slave i velike potražnje za njegovim mandatima. Tadić mu pripisuje maltene „božanska“ levičarska svojstva. Od svog „slavnijeg“ partnera Koštunice preuzeo je „neograničeni pregovarački (ucenjivački) potencijal“. Postao je skoro uveren da bez njega Srbiji nema spasa. Bar dok ga krupnije i lukavije ribe ne progutaju, i zbog „koferčeta“ ili nekih drugih privatnih pikanterija ne nateraju da bude manji od makovog zrna i vrati se u ulogu marionete i mamca za izazivanje rivala.

Šta, u stvari, neke u Srbiji najviše nervira i uznemirava, a druge uveseljava? Pokušaj tzv. proevropskog tabora da nas uveri kako nema mesta panici, da je evropska ideja jača od „desničarskog, nacionalističkog prekrajanja izborne volje građana“, da je samo „pitanje dana“ kada će se Briselu uputiti priželjkivana vest da Srbija nastavlja putem u Evropu. A zapravo, ma koliko glumili samopouzdanje, demokrate i njihovi koalicioni drugovi, osim zadovoljstva da su dobili najviše mandata, a u Vojvodini čak do nogu potukli radikale i narodnjake – nemaju ništa. Uzalud se njihovi mediji svojski trude da stvore utisak kako se „iza kulisa“ odvijaju mnogo ozbiljniji pregovori. Možda i jeste tako, ali ako su im Krkobabić, Palma i Ugljanin glavna uzdanica u pokušaju da razbiju monolitnost konzervativnog, retrogradnog i dozlaboga agresivnog i arogantnog bloka, onda imamo više povoda za brigu nego za nadu.

Koliko to samopouzdanje stoji na staklenim nogama vidi se po Dinkićevom upornom ponavljanju da mu je „dosta precenjivanja Dačićevog lika i dela“ i da mu ne pada na pamet da Beograd pripadne radikalima, dok Srbijom vladaju „Evropljani“. Mistifikacija (drugim rečima, pokriće za izostanak pravih aduta) pada u vodu i kada poslednjih dana čujemo sa raznih strana, od eksperata i nepristrasnih analitičara, pa i iz tabora samoproglašenih „pobednika“, Tadićevih sapatnika, da „ni novi izbori nisu isključeni“. Što istini za volju, sa već proćerdanom 2008. godinom, i nije tako loša ideja, u konkurenciji sa Koštuničinom „proevropskom formulom“, radikalskim treniranjem diktature i socijalne demagogije, Mrkinim „šamaranjem“ (kao u vreme obnove porušene Srbije) demokrata da je „uslov nad uslovima“ prekid političkog progona Miloševićeve porodice, oslobađanje Dragoljuba Milanovića, a potom verovatno i Legije i „novog Gavrila Principa“ Zvezdana Jovanovića.

Tu su i „ultimatumi“ penzionera-političara i socijalista da EU finansira enormni porast penzija, obezbedi besplatno školstvo, zdravstvo, prevoz za starije od 65 godina i tome slično. Šta li će se tek desiti ako dugogodišnji „Karlin pouzdani saradnik“, radikalski general Delić, koji je 5. oktobra, kako kažu, naredio da se puca u narod, preuzme vojsku, Nikitović državnu bezbednost (koju je Tadić svojevremeno tako svesrdno poklonio Koštunici), a nesrećni ministar policije Jočić iz bolesničke postelje počne da organizuje i vodi akciju protiv korupcije, kriminala i, podrazumeva se, političkih protivnika, doskorašnjih petokolonaša i izdajnika?

Ima li, odista, kraja tom i sličnom ruganju Srbiji? A možda ona, takva kakva je, ništa bolje nije ni zaslužila, ako zaista misli da će Evropa vratiti Kosovo Srbiji, da će Beograd preko noći dobiti četiri mosta, metro, savski amfiteatar, obilaznicu i stanicu u Prokopu, da će investitori sa svih strana naprosto stati u red da od gradonačelnika Vučića dobiju blagoslov da ulože svoje pare. Šta ako su ljudi zaista poverovali da će EU finansirati „socijalnu pravdu“ u srpskoj „nacionalno-levičarskoj“ varijanti, da će svaka ulica dobiti najmanje dva dečja vrtića i tri crkve i da će torinski Fijat moliti Koštunicu, Šešelja i Dačića da mu omoguće da u Srbiji, pored Kragujevca, otvori bar još desetak fabrika automobila…

Ima li kraja ovdašnjim glupostima, ili nas prava i još teža iskušenja tek čekaju?

 
Peščanik.net, 01.06.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)