- Peščanik - https://pescanik.net -

Koliko košta istina

Samo dan nakon što je parlamentarna većina izboksovala Deklaraciju o Srebrenici, mediji u Beogradu se bave „suštinskom dilemom“. Ne pitanjem zašto „javni servis“ nije, recimo, pre nego što će se Srbija izjasniti jel bilo uopšte zločina u Srebrenici, prikazao dokumentarni film o stradanju osam hiljade Bošnjaka, podsetila ovaj narod šta se to tih nekoliko stravičnih dana jula 95. dešavalo u Potočarima, kako je „heroj“ Mladić slavodobitno saopštio da srpskom narodu, posle pet vekova, vraća od Turaka „oslobođenu“ Srebrenicu. Krucijalno pitanje je, zapravo – ko će platiti penale što RTS zbog Skupštine nije prenosila fudbalski meč Lige šampiona. Aleksandar Tijanić ili Slavica Đukić – Dejanović? Ne, naravno, iz njihovih ne baš tako skromnih novčanika.

Dilema je, nema sumnje, iskonstruisana (zna se uvek ko će platiti ceh), bar u meri u kojoj su poslanici, posle 13-očasovne mučne i kompromitujuće debate, efektno stvorili privid kako „usvajanjem Deklaracije o Srebrenici Skupština i srpski narod pokazuju da se jasno distanciraju od tog monstruoznog zločina“ (Boris Tadić). Možda će se neupućenom običnom građaninu učiniti da se u noći između utorka i srede „događala istorija“, da je „razum nadvladao nacionalističko ludilo“, da je učinjen „civilizacijski pomak“, koji će, kako nas uveravaju režimski propagandisti, koliko sutra iz temelja promeniti život i nama i onima oko nas, taj je utisak (iluzija) munjevito splasnuo čim su se reflektori skupštinske dvorane i kamere državne TV pogasili.

Posle svega, ostalo je mnogo gorčine i oporih utisaka da je Srbija prokockala još jednu istorijsku priliku. U stvari, manirom njene vladajuće garniture da (iz dnevno-političkih interesa) i ono potencijalno dobro i korisno pretvori u, najblaže rečeno, kontroverzu, odigrala je još jednu srceparajuću simultanku koja treba da pokaže kako smo „spremni radi istine i samo istine da odemo i dalje od praga nacionalnog ponosa i dostojanstva“ (što se baš i nije desilo). Dospelo se, međutim, samo do vešto zakamuflirane poruke da se u Srebrenici nije desilo to što drugi misle da se zbilo. A možda se i desilo, ali nije na nama da to jasno i glasno kažemo. Ako je Deklaracija, u kojoj njeni tvorci reč „genocid“ kriju k`o zmija noge, maksimum koji se, kako neki misle, od srpske političke i nacionalne družine u ovom času, petnaest godina od Srebrenice, mogao očekivati, nije li to „razumevanje“ zapravo svojevrsno mirenje sa „istorijskom istinom“, koja nam se godinama unazad, a donekle i sadržajem i intonacijom ove Deklaracije, servira. I još nešto: da li nam je suđeno da čekamo još 15-20 godina da bismo se uverili kako je Srbija, ipak, spremna da se na pravi način, bez uvijanja, prenemaganja i svakojakih trikova, suoči sa svojom prošlošću. Odnosno, da se svest onih koji i dalje misle da je priznanje da je u Srebrenici za samo nekoliko dana pobijeno osam hiljada muškaraca bošnjačke nacionalnosti jednako „nacionalnom samoubistvu s predumišljajem“, u međuvremenu radikalno izmeni.

Zbog „te teške strane reči – genocid“ policija je ispred Skupštine pokupila devet aktivista Inicijative mladih za ljudska prava. Vlast, dakle, poručuje da je učinila više nego dovoljno, što znači da neće tolerisati da joj iko na bilo koji način spočitava da je nedorečena, kalkulantska, da je kritikuje zato što ona smatra da bi se prekomerna i direktna upotreba „genocida“ loše odrazila na zdravlje nacije. Reakcija mladih antinacionalista da su svesno „isprljali trotoar da bi oprali obraz Srbije“ je mnogo dublja, rečitija i konsekventnija od pukog ispoljavanja revolta što je vladajućoj garnituri retorička akrobatika važnija od činjenice da je genocida bilo, da su ga svi, osim srpske političke „elite“, prepoznali, da su ga oba haška suda verifikovala kroz odgovarajuće presude. Da su ga osmislili, organizovali i realizovali Republika Srpska, generali koji su godinama nakon tog čina bili na platnom spisku Srbije, dobijali raskošne stanove u najelitnijim kvartovima Beograda, uživali tretman i status „nacionalnih heroja“, koji su, eto, srpsku Srebrenicu očistili od Turaka i darovali srpskom narodu. Ili možda ipak nije samo reč o „jezičkoj igrariji“ ako šef države izjavljuje kako se Skupština nije bavila „pravničkim kvalifikacijama“ time što je izbegla da upotrebi reč genocid, već je donela politički akt, dakle, papir koji, po pravilu, trpi sve i nikoga ne obavezuje. A zapravo je vlast, insistiranjem da je reč o političkom aktu, učinila lošu uslugu svojoj državi, ostavila je širok manevarski prostor da se sukobljavanje oko Srebrenice i dalje smatra „demokratskom političkom debatom“, a odbijanjem da upotrebi reč genocid, u stvari, eliminisala bilo kakav budući zahtev da se osporavanje, omalovažavanje, relativizovanje i veličanje srebreničkog pokolja hiljade ljudi tretira kao nezakonit čin. Time se, nema sumnje, dodatno uvećava ionako teška podela unutar Srbije, podstiče ambijent u kome je sasvim prirodno da oni koji „prljaju trotoar“ najbenignijom kritikom ponašanja režima budu sankcionisani, a, opet, oni koji prelepljuju Beograd i Srbiju plakatima „Bulevar Ratka Mladića“ uživaju ugodan status „polemičara“ A zašto bi i bilo drugačije ako se Dačićevim socijalistima potpis ispod ovakve Deklaracije plaća bežanjem od elementarnog pominjanja odgovornosti Miloševićevog režima za politiku koja je proizvela ratove, etničke progone, mržnju, ratne zločine, pljačke. Ili je, pak, Arkanovom sledbeniku Palmi obećano da mu neće biti uskraćena nijedna od funkcija u njegovoj misiji „garanta evropskog puta Srbije.“

Najmanje četiri faktora – izostavljanje termina genocid, prećutkivanje Miloševićeve politike kao osnove ratova i zločina, odbijanje da se 11. juli, evropski Dan sećanja na srebreničke žrtve, obeležava i u Srbiji i najava da će se drugom deklaracijom (o zločinima nad Srbima) uspostaviti ravnoteža zločina na prostorima bivše Jugoslavije – bitno umanjuju i relativizuju kredibilitet i domete tek usvojene Deklaracije. Čak ni pohvale, koje na Tadićev račun stižu od evropskih zvaničnika u nadi da je ovo tek prvi korak ka ozbiljnom suočavanju Srbije sa ratnom i nacionalističkom prošlošću, ne mogu umanjiti utisak kako se srpsko rukovodstvo, zapravo, opredelilo za taktiku polukoraka (pa ako prođe, dobro je) i stvaranja konfuzije oko svojih pravih namera. Iako autori Deklaracije ističu da im je cilj da „najoštrijom osudom zločina u Srebrenici“ stvore prostor da i druge države bivše SFRJ učine to isto, osude zločine nad srpskim narodom, i time stvore pretpostavke za pomirenje naroda i država, reakcije iz Bosne, države koja je bila najveća žrtva ratova i etničkog nasilja, ne daju mnogo argumenata da bi se tako nešto u bliskoj budućnosti moglo desiti. Ne samo zato što se samim činom prećutkivanja genocida sumnja u iskrene namere beogradskih zvaničnika, već pre i iznad svega zbog toga što su Bošnjaci uvereni da bez Ratka Mladića u Hagu i priznanja da odmetnuti general nije slučajno „pao s neba“ već da je proizvod jedne osmišljene nacionalističke i agresivne politike, neće biti pravog i održivog pomirenja.

Još manje će ga biti ako se ispostavi da Srbija smatra da je time što je usvojila Deklaraciju završila posao i okajala grehe. Odnosno, da je Deklaracija njen „velikodušni ustupak“, zamena za eventualne buduće zahteve Beograda da joj Mladićevo isporučivanje Haškom tribunalu više ne bude preduslov za dalje približavanje Evropskoj uniji.

Peščanik.net, 01.04.2010.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)