- Peščanik - https://pescanik.net -

Kukavičko skrivanje iza „naroda“

Fotografije čitalaca, Vladimir Nedeljković, Beograd

Dana 4.7.2015. predsednik Srbije zamolio je predsednika Rusije da uloži veto na britanski dokument koji će 7. jula biti predložen na usvajanje Savetu bezbednosti kao Rezolucija o Srebrenici, a povodom dvadeset godina od genocida što su ga počinile jedinice vojske Republike Srpske u tom bosanskom mestu. Dan ranije, predsednik vlade Srbije je iskreno priznao da „nije dovoljno pametan“ da razume svrhu britanskog predloga. A pošto je priznao da ne razume, požurio je da doda kako stav njegove vlade, baš kao i predsednika Srbije u vezi sa tim pitanjem ostaje nepromenjen: oni i dalje složno odbacuju taj dokument bez obzira na izmene koje su u međuvremenu unete u tekst predloga. Za razliku od predsednika vlade, reklo bi se da je predsednik Srbije u britanskom dokumentu nešto ipak razumeo, naravno, pogrešno: on će još 29. juna bez ustezanja izjaviti da je reč o „poražavajućem pokušaju“ da se „jedan narod označi kao genocidan“.

Predsednik vlade i predsednik države kreiraju sledeću scenu: sile sa Zapada ponovo su se iza „srpskih“ leđa udružile da „nam“ naprave štetu i sastave dokument koji „Srbe“ žigoše kao „genocidan narod“. U priči ta dva političara o zločinu koji su pre dve decenije izvršile jedinice vojske Republike Srpske, ipak su „Srbi“ ponovo najveće žrtve svetske zavere. Stoga dvojici predsednika jedino preostaje da zaštitu izmole na pravoslavnom istoku, od ruskog predsednika. Pored toga što se rezolucijom, po mišljenju predsednika države, „Srbi“ hoće predstaviti kao „genocidan narod“, izgleda da je problem i u tome što se „Srbima“ tako oduzima i status najveće žrtve. Ovako predsednik države: „Srbi su narod koji je tokom dva svetska rata daleko više stradao od ostalih, koji je stradao i tokom sukoba u BiH. Da ne spominjemo bol naroda koji su pored srpskog bili žrtve, kao što su Jevreji, Jermeni, Romi, ako Srebrenica postane simbol genocida.“

Ako se sad odvažimo da razumemo ovaj nemušto sročeni iskaz, ne preostaje nam ništa drugo nego da sa zaprepašćenjem zaključimo da predsednik Srbije smatra da će pored „Srba“ i „Jevreji, Jermeni, Romi“ osetiti „bol“ što će za veće žrtve od njih rezolucijom biti proglašene žrtve genocida u Srebrenici. Ako su predsedniku vlade smisao rezolucije tumačili članovi kabineta predsednika države – što nije nemoguće ako se uzme u obzir njihovo apsolutno slaganje u odbacivanju britanskog predloga – onda ne čudi što on tu ništa ne razume.

Ništa od onoga što se priviđa vejačima nacionalističke magle iz kabineta predsednika države ne stoji u britanskom dokumentu. Na stranu sad što se u njemu ne pominju ni „Srbi“ ni Srbija; ovde je važno naglasiti da se iz smisla čitavog nacrta rezolucije izrazito jasno vidi da je njenim autorima do kraja strana bilo kakva kategorija „genocidnog naroda“. Da ne bismo pretpostavljali šta su predsednik države i njegovi savetnici mislili pod tim terminom, okrenimo se autoru koji je ozbiljno, iako bezuspešno, pokušao da određenje „genocidnog naroda“ naučno utemelji. Reč je naravno o Danielu Jonahu Goldhagenu i njegovoj poznatoj knjizi iz 1996. Hitlerovi dobrovoljni dželati: obični Nemci i holokaust.1 Grubo govoreći, na osnovu obimne građe, Goldhagen je želeo da pokaže da je „eliminacionistički antisemitizam“ konstanta nemačke kulture od druge polovine 19. veka do kraja 2. svetskog rata, te da su bezmalo svi Nemci gajili mržnju prema Jevrejima. Nacionalsocijalistički režim im je posle 1933. konačno pružio priliku da ostvare svoje ubilačke želje i postanu „genocidni dželati“.2

Ako sad pokušamo da uopštimo Goldhagenove kvazinaučne uvide, onda bismo mogli da kažemo da je „genocidan“ onaj „narod“ koji ima homogenu kulturu u čijem se središtu gaje obrasci mržnje prema nekom drugom narodu i želja da se on uništi. Pored homogene kulture, kategorija „genocidnog naroda“ podrazumeva i da svi pripadnici tog naroda na isti način usvajaju i dele iste mrzilačke kulturne obrasce. Ne samo što je u svom opštem obliku definicija „genocidnog naroda“ besmislena, nego ni u vezi sa konkretnim slučajem genocida nad Jevrejima ne može da se pokaže da je nemačka kultura još od devetnaestog veka bila obeležena „eliminacionističkim antisemitizmom“, kao ni da su svi „dobrovoljni dželati“ bez razlike delili istu ubilačku mržnju prema Jevrejima i isključivo prema Jevrejima. Stoga su Goldhagenovi istorijski uvidi i zaključci bili temljeno kritikovani i ubedljivo osporeni. Među Goldhagenovim oponentima izdvaja se Cristopher R. Browning, autor takođe poznate knjige Obični ljudi: 101. policijski bataljon i konačno rešenje u Poljskoj iz 1992. godine.3 (Goldhagen je tezu u svojoj knjizi na neki način razvio kao odgovor na tvrdnje iz ove Browningove knjige.)

U oštroj razmeni argumenata sa Goldhagenom, Browning je naravno pokazao da nijednog trenutka nije postojala homogena nemačka kultura. Povrh toga, ni antisemitizam unutar nje ne može se videti kao celovita i homogena pojava: bilo je više raznih antisemitizama, a uslovi da onaj ubilački postane dominantan, kaže Browning, stiču se tek sa dolaskom nacionalsocijalista na vlast. On argumentuje da je „eliminacionistički antisemitizam“ u periodu posle 1933. među Nemcima bio osnažen usaglašenom zloupotrebom institucija države i društva od strane nacionalsocijalističke partije, i to pre svega u domenima prosvete, javnog delovanja i zakonodavstva. Ali čak ni tada, taj antisemitizam nije postao dominantan. Pa i kada je prevladao, posle donošenja odluke o konačnom rešenju (najkasnije u januaru 1942), nisu se svi Nemci ponašali na isti način u skladu sa njim. Iz toga Browning zaključuje da su pored onih faktora (kulturnih i ideoloških) na koje pažnju skreće, istina pogrešno, Goldhagen, izuzetno važni, i zapravo presudniji, situacioni i institucionalni faktori. Svoj odgovor Goldhagenu Browning ovako zaključuje:

„Bilo bi vrlo ohrabrujuće kada bi Goldhagen bio u pravu kad kaže da malo društava ima dugotrajne kulturno-spoznajne preduslove za izvršenje genocida, i da ga režimi mogu počiniti samo kada je narod jedinstven u vezi s pitanjem njegovog prioriteta, pravednosti i neophodnosti. Živeli bismo u boljem svetu da je on u pravu, ali ja nisam tako optimističan. Bojim se da živimo u svetu u kome su rat i rasizam sveprisutni, u kome su sposobnosti države za mobilizaciju i legitimisanje sve veće, u kome lična odgovornost ima sve manji značaj zahvaljujući specijalizaciji i birokratizaciji, i u kome okruženje vrši strahovit pritisak na ponašanje i postavlja moralne norme. U takvom svetu će, bojim se, moderne države koje žele da počine masovna ubistva retko omanuti u svojim naporima da podstaknu ’obične ljude’ da postanu njihovi ’dobrovoljni dželati’.“4

Browning ovde skreće pažnju upravo na ono što je u središtu britanskog predloga rezolucije. Taj dokument nije sastavljen sa željom da se jedan narod žigoše kao genocidan. Ne postoji nijedno mesto u toj rezoluciji koje bi se moglo na taj način protumačiti. Naprotiv, taj predlog je napisan upravo sa svešću da bi svaka moderna država mogla da navede svoje građane da počine masovni zločin ili genocid, naprosto zato što su joj na raspolaganju instrumenti kojima može izvršiti uspešan pritisak na njih – obrazovanje, mediji, zakonodavstvo, institucionalna podrška. U svemu tome, presudan udeo ima državna politika, a nisu zanemarljivi ni nasleđeni obrasci ponašanja, kao ni kognitivne predstave koje posreduje kultura. Ali, ni ti obrasci ni te predstave ne mogu biti delotvorni ako iza njih ne stane državna politika i ne podupre ih prosvetom, medijima i zakonodavstvom. Svrha rezolucije upravo je u tome da stvori platformu koja će pomoći da se izgrade mehanizmi za prepoznavanje situacija u kojima je državna politika zloupotrebila obrazovne i zakonodavne ustanove za promociju i opravdavanje ubilačkih programa i za sprečavanje da se jedna takva politika do kraja realizuje.

Potpuno je nejasno šta tu ne mogu da shvate predsednik države i predsednik vlade Srbije. Ako pretpostavimo da je njihov cilj da Srbiju konačno vrate u red pristojnih država iz varvarstva u koje je pala u devedesetim godinama 20. veka, onda bi oni morali da stanu iza britanskog predloga. Pored ostalog, taj dokument ukazuje na genocid u Srebrenici kao na primer zločina do koga je došlo jer je zakazala i međunarodna preventivna intervencija. Čitav smisao tog predloga sastoji se u pokušaju prevencije. To se izričito kaže u tekstu. Meta tog dokumenta nisu niti mogu biti ni „Srbi“ ni Srbija. Ali, taj dokument posredno zaista skreće pažnju na zločinačku politku koja jeste dovela do genocida. To, međutim, ne znači da autori dokumenta zbog te politike vide „Srbe“ kao „genocidan narod“. Naprotiv, vlastima u Srbiji se u stvari skreće pažnja da na svaki način (obrazovni, zakonodavni, institucionalni) treba raskinuti sa politikom koja je dovela do genocida. Na to upozorenje, ovdašnji predsednik države i predsednik vlade odgovaraju usplahirenim pozivima ruskom predsedniku da ih zaštiti. Kao neposredni promoteri zločinačke politike iz devedesetih, oni danas u stvari pokušavaju da se sakriju iza „naroda“ i tako neposrednu ličnu odgovornost podele sa građanima Srbije. To nema nikakve veze sa odbranom dostojanstva, reč je o čistom podmetanju.

Peščanik.net, 05.07.2015.

ANTISEMITIZAM
SREBRENICA

________________

  1. Danijel Jona Goldhagen, Hitlerovi dobrovoljni dželati. Obični Nemci i holokaust, prevela Gordana Vučićević (Beograd: B92, 1998).
  2. Goldhagen, str. 293.
  3. Kristofer R. Brauning, Obični ljudi. 101. rezervni policijski bataljon i konačno rešenje u Poljskoj, preveli Aleksandar Kerenji i Emil Kerenji (Beograd: Fabrika knjiga, 2004).
  4. Vidi „Pogovor“, u Brauning, Obični ljudi. Citat na str. 321.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)