Kraj novembra 1993. godine bilo je teško i mračno vrijeme. Drugi rat tog desetljeća, onaj u Hrvatskoj, je još trajao, a treći u Bosni i Hercegovini se razbuktavao.
Vremenu i gospodarima rata uprkos, mala grupa nas okupljenih oko časopisa Erasmus, odlučila je organizirati u Zagrebu susret i razgovor pod naslovom „Srbi i Hrvati“. Od početka rata to je bio prvi put da se okupila grupa intelektualaca iz dvije zaraćene države i dva zaraćena naroda, na teritoriju zemlje u kojoj se vodio rat.
Između dviju država nije bio diplomatskih odnosa, nije funkcionirala pošta, a kako bismo telefonirali u Beograd mi iz Zagreba smo se vozili preko granice u Sloveniju. To naravno ne znači da nije bilo nikakve komunikacije. Za cijelo vrijeme rata bilo je kontakata između najviših političkih dužnosnika i, po svemu se činilo, između kriminalnih podzemlja.
Svi ostali koji su pokušavali stupiti u vezu sa svojim članovima obitelji s druge strane, s kolegama ili predratnim prijateljima, proglašavani su izdajnicima ili neprijateljima. Mnogo prije rata društvene elite su otkrile da je žestoki nacionalizam efikasan instrument masovne mobilizacije, a politički izvršitelji su podgrijavali to kolektivno uzbuđenje koje se prvo kataliziralo oko mržnje, a kasnije hranilo ratnim zločinima.
Latinka Perović nije došla na skup Srbi i Hrvati u Zagreb, ali je poslala tekst koji je pročitan na početku naših dvodnevnih razgovora. Čitajući danas taj tekst čini mi se po mnogočemu kao da je napisan u nekom drugom životu, za koji gotovo da mi je teško povjerovati da je bio istina.
Ali kao kod svih velikih tekstova i svih velikih ljudi, neke stvari su trajne: bez obzira na kontekst i ekstremne ratne okolnosti, preciznost Latinkinih spoznaja i šokantna jednostavnost izričaja imaju univerzalnu vrijednost. Razmatrajući tada gotovo hipotetske mogućnosti izlaska iz ratnog užasa, Latinka Perović je napisala:
„Dihotomične, kakve su uvek bile, razapete između patrijarhalnosti i modernosti – naše su elite izgubile iz vida da uzbuđenje nije program i da izvan polja univerzalnih vrednosti slobode i demokratije nema ni razumnog rešenja nacionalnog pitanja. Biti demokrata i, u isto vreme, poricati drugom narodu pravo koje se traži za vlastiti narod, jednostavno nije moguće.“
Djeca rođena tog jutra, dok smo mi slušali Latinkin tekst, nastojeći se osloboditi treme jednih pred drugima i pred neizvjesnošću tog trenutka, upravo su proslavila 29. rođendan. Imali su privilegiju da s njom dijele prostor i dovoljno vremena da mogu na razini primarnog iskustva usporediti ono što je pisala tada, s njenim posljednjim tekstovima i javnim istupima prije smrti. Nebrojeno stvari iz toga mogu naučiti. Ali jedna od najvažnijih je kako rat i slične ekstremne nedaće djeluju na ljude.
Često korištena stara tvrdnja kako nikad ne znaš kako će se tko ponašati u ratu i sličnim kataklizmama, i kako to ne možeš znati ni za samog sebe – nije istina. Rat ne mijenja ljude, on ih samo prokazuje: dobri ostaju dobri i bolji, loši ostaju loši i gori, a konformisti i kukavice postaju opasni. Latinka Perović je najočitiji dokaz toga.
U godinama svih ratova u devedesetima, kao ni u godinama poslije i prije toga, ni jednom se nije zabunila u svojoj ljudskoj i intelektualnoj ispravnosti. Što su vremena bila gora, to je ta njezina ispravnost bila važnija. Nadam se samo da će rođeni te 1993. moći naučiti ovu istinu čitajući Latinku Perović, a ne kao mi – „metodom vlastite kože“.
Uz bezbroj briljantnih i dragocjenih tekstova, analiza i studija, Latinka Perović je ostavila i živo intelektualno nasljeđe. Godinama je oko sebe okupljala i ohrabrivala fantastičnu grupu ljudi u Srbiji – historičare, politologe, pravnike, sociologe, psihologe, borce za ljudska prava, demokraciju, kulturu dijaloga i prije svega intelektualno poštenje.
Gledajući, slušajući i čitajući te ljude, jedino što bi čovjek mogao zaključiti je da je Srbija zemlja kojoj bi svatko mogao pozavidjeti na prvoklasnim umovima koje ima. Na žalost znamo da je realnost drugačija i da njihov diskurs danas nije dominantni diskurs u Srbiji. No ono što Latinka Perović i njeni intelektualni nasljednici pokazuju, je da je u Srbiji i općenito na Balkanu, i to moguće. E pur si muove!
I zato, uz sve što jeste – znanstvenica, političarka, učiteljica, analitičarka, inspiracija, aktivistica uma, Latinka Perović je i princip nade. To ostaje trajno.
Danas, 21.12.2022.
Peščanik.net, 22.12.2022.
Srodni linkovi:
Grupa autora, CZKD – Komemoracija Latinki Perović
Milivoj Bešlin – Čvrsta srpska vertikala
Staša Zajović i Lino Veljak – Latinka Perović (1933 – 2022)
Olga Manojlović Pintar: Latinka Perović – lična odgovornost i opšte dobro
Novosti – In memoriam Latinka Perović: Gorljiva protivnica ratova
Mijat Lakićević – Latinka Perović, izdajnik
Deutsche Welle – Oproštaj od Latinke Perović
Dubravka Stojanović – O Latinki, onako kako ona ne bi volela
Poslednji tekst za Peščanik – o Krležinim Dnevnicima
Dragan Markovina – Odlazak Latinke Perović
Dejan Ilić – Prosvetiteljski zamah Latinke Perović
Milivoj Bešlin – Latinka Perović, In memoriam
Latinka Perović na sajtu Helsinškog odbora