- Peščanik - https://pescanik.net -

Lažne dileme oko „lažne države“

Neprirodna i neprincipijelna (dakle, lažna) kolicija između DS-a i DSS-a je pukla, jer u Vladi nema jedinstva oko procesa pridruživanja EU (prema Tadiću), odnosno oko Kosova (prema Koštunici).

Problem je, naravno, nastao još onda kada je stvarana ta Vlada i kada su ove razlike prikrivene nejasnim i dvosmislenim formulacijama „zajedničkih principa“ i floskulom „i Evropa i Kosovo“. Diplomate to zovu „papering over the differences“ (premošćivanje razlika dvosmislicima). Partneri su se tobož složili, ali uz ono što se zove „mentalna rezerva“, to jest spremnost da u datom trenutku protumače taj nejasni koalicioni „sporazum“ na način na koji im odgovara. Dakle, od početka tu nije bilo nikakvog sporazuma, jer nije postojala iskrena saglasnost volja. Sporazum je bio simuliran.

Tehnički, nejasnoća se jednostavno sastojala u tome što su kao ravnopravni proklamovani principi koji su protivrečni, a izbeglo se da se kaže kakva je hijerarhija tih principa. Drugim rečima, nije predviđeno šta da se radi ako se pokaže da je neophodno jednom od ta dva principa dati prednost. Prećutano je šta će se desiti ako bude nemoguće u datim objektivnim okolnostima zadovoljiti oba principa istovremeno, to jest kome će se principu dati prednost. Da li je u tom slučaju važnija „borba za Kosovo“ ili pridruživanje EU? Da bi uopšte sastavili Vladu, i DS i DSS morali su da prikriju svoje prave stavove o tome, ali to je moglo biti samo privremeno, dok ta pitanja ne dođu na red kao uslov praktičnih političkih odluka. Sporazum je bio lažan, a lažna je bila i na njemu zasnovana Vlada. Obe strane su nas svesno obmanjivale. To se u Srbiji zove „politika“, umetnost neodgovornog laganja. Zato je Vlada, naravno, morala pasti na prvoj važnoj odluci.

I sada kada je taj balon pukao, izgleda da ćemo na sledećim izborima moći da raspravljamo i odlučujemo BEZ LAŽI.

Nažalost, to nije slučaj. Iz oportunizma, demagogije, politikantskih kalkulacija i kukavičluka, ovaj sukob će se, ipak, ponovo odvijati na pozadini jedne kolosalne laži i neodgovornih obmana građana – i od strane DSS-a i od strane DS-a (pa i svih ostalih partija).

Laž je, naravno, da je moguća neka „borba za Kosovo“. To jest, kako se uopšte može čak i zamisliti da će „mere akcionog plana“ dovesti do kopernikanskog obrta, u kome bi sve države koje su Kosovo priznale „priznati svoju zabludu, grešku i greh prema nama“ i tu odluku – poništiti? Takođe je sasvim jasno da Kosovo može biti međunarodno priznata nezavisna država i uprkos vetu Rusije na njen prijem u UN. Pa, i mi smo bili država onda kada nismo bili članica UN. Niko se ne usuđuje da prizna ono najvažnije, što zna svaki čovek na ulici: Kosovo više nikada neće biti u sastavu Srbije.

Kosovo je nezavisna država i ne postoji nikakva, ni teorijska mogućnost da se tu išta može izmeniti. Izražavanje nezadovoljstva, protesta, emocija, žaljenja, neslaganja, odbijanje priznavanja te države – sve je to očekivano, prirodno, neizbežno, legitimno i irelevantno za postojanje te države. Svima je jasno da je taj čin realno neopoziv. Niko se, međutim, ne usuđuje da tu realnost prizna javno, a kako je politika umetnost MOGUĆEG, očigledno je da „borba za Kosovo“ nije nikakva politika; da je to ono što građani i javnost i birači vide kao „ludilo“, kako je u javnosti već dijagnostikovano. DSS, SRS i SPS ponovo proglašavaju pravilo: patriotski je biti lud.

Ali, još gore, i to ludilo je simulirano. Jer niko ne može biti TOLIKO lud. To simulirano ludilo pre svega ima za cilj da nas udalji od evropskih integracija. To je pravi cilj DSS-a, SRS-a i SPS-a.

Kod ostalih stranaka, pre svih DS-a, to simulirano ludilo je samo jedna demagogija, koja se ustručava da prizna očiglednu istinu, jer se boji da je ta istina toliko neprijatna, da zbog nje građani na izborima mogu kazniti glasonošu. Ta demagogija, čini se, potcenjuje javnost, građane i birače. Oni tu istinu već znaju, pa je ona promašena i kao demagogija. I zato ta demagogija, pre svega, ima represivan karakter: proevropske stranke i građani se zastrašuju da će biti optuženi za izdaju, ako tu istinu otvoreno iskažu.

U stvari, onim političarima, strankama i građanima koji prvi budu skupili hrabrosti da otvoreno kažu da je car go, da je Kosovo nezavisno i da je „borba za Kosovo“ ili ludilo ili demagogija, trebalo bi svi da priznamo, ne samo poštenje i hrabrost, već i pravi patriotizam. Državna strategija zasnovana na ovako kolosalnim lažima može pretrpeti samo još jedan skupi i dugoročni poraz.

Nema nikakve nade za Srbiju dok ostane ukopana u poricanje moralne i političke hipoteke devedesetih koju KAO DRŽAVA opravdano i danas nosimo. Za Kosovo se trebalo boriti, sa Albancima je trebalo pregovarati onda – osamdesetih i devedesetih. To niko nije činio.

Peščanik.net, 10.02.2008.


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)