- Peščanik - https://pescanik.net -

Majka i prostitutka nacije

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić u Beogradu

Na lošem zakonu zasnovani predlog da se rehabilituje Milan Nedić pao je na plodno tle ne samo domaće revizionističke istoriografije nego i kulture uopšte i književnosti posebno. Bez te potpore u kulturi, slika Nedićevog kolaboracionističkog režima kao „srpske majke“ brzo bi pala u zaborav, ako je ikada spontano i nastala. Proces Nedićeve rehabilitacije, kako to obično biva, započeo je mnogo pre donošenja u mnogo čemu manjkavog Zakona o rehabilitaciji. Ovde skrećemo pažnju tek na jedan deo iz tog revizionističkog mozaika. Reč je o romanu Slobodana Selenića Timor mortis. Selenić je roman objavio 1989. godine u sarajevskoj izdavačkoj kući Svjetlost, i to na oba pisma – ćirilici i latinici. Godine 1990. roman ima još dva izdanja. Iste godine autor prima nagradu jugoslovenske kritike „Meša Selimović“ za najbolju knjigu objavljenu u 1989. Selenićev roman ovde nas zanima kao pokušaj da se izađe na kraj sa sumnjama u moralnu opravdanost kolaboracije sa okupatorom.

Pored tog načelnog razloga, roman je zanimljiv i zato što slici „srpske majke“ (kako revizionisti vide Nedićev režim) dodaje i jedan pomalo neočekivani aspekt – u priču o kolaboraciji uvodi se i figura „prostitutke“. Slike „majke“ i „prostitutke“ u Selenićevoj knjizi direktno povezuje imperativ čuvanja „biološke supstance“ naroda (pod „narodom“ se tu, naravno, podrazumeva „srpski narod“).

1.

Nećemo se upuštati u analizu celog romana. Recimo vrlo kratko: u pripovednom središtu knjige nalazi se lik stogodišnjeg Stojana Blagojevića. Početkom dvadesetog veka, on je iz Hrvatske prešao u Srbiju. Njegova dugovečnost je jednostavno narativno rešenje da se sećanjima jednog lika, sticajem okolnosti redovnog učesnika u bitnim istorijskim događajima, obuhvati istorija „srpsko-hrvatskih“ odnosa iz druge polovine devetnaestog i prve polovine dvadesetog veka. U našem fokusu naći će se, pak, jedna druga junakinja romana – “bludnica” i “švapska naložnica” Biljana Jevđić.

Narativna situacija je jednostavna. “Šepavi student treće godine medicine” Dragan Radosavljević opisuje život stanara zgrade u Dobrinjskoj 15, u centru okupiranog Beograda, tokom Drugog svetskog rata. Hronika svakodnevnog života zamišljena je kao zapis o „srpsko-hrvatskim“ odnosima u proteklih sto godina, prema sećanjima vremešnog Draganovog sustanara Stojana. Ali, pošto se Biljana useli u zgradu, istorijski događaji o kojima Draganu kazuje Stojan odlaze u drugi plan, a žiža priče premešta se na živote i uzajamne odnose starih i novih sustanara.

Razume se, iz drugog plana, povest o „srpsko-hrvatskim“ peripetijama pre i posle stvaranja zajedničke države treba da objasni događaje čiji su akteri junaci romana. Na tom istorijskom fonu autor od nas očekuje da razumemo i tragičnu sudbinu Biljane Jevđić. Važno je istaći: lične sudbine u Selenićevom romanu samo su metonimijska zamena za istorijski udes kolektiva o kome autor u stvari sve vreme govori. Timor mortis bi da ponese istorijsku konstrukciju koja svoju uverljivost treba da crpi iz potresnih ličnih priča.

Biljanu ćemo u priči ugledati posle najave – “Jeste li videli fuksu?” Pošto mu je tako skrenuta pažnja na nju, Dragan pažljivo posmatra svoju novu komšinicu na susednoj terasi. Već u toj prvoj sceni, dobijamo kontrast na kome će autor insistirati do kraja priče – fuksa se pokazuje tek kao nevina devojčica: “Biljana sa svojim moćnim, razgolićenim telom, ne samo da nije ličila na bludnicu, već je zbog izgleda njenog rumenog lica, delovala kao – devojčica!” Svaki detalj na ovoj grotesknoj slici devojčice sa moćnim telom razgolićenim kao u bludnice ima svoje značenje. Dnevničar okupacije po svaku cenu hoće da utuvi čitaocima da je Biljana samo bezazlena devojčica: „Mnogo puta sam tokom sledećih godina video Biljanino lice bez teške šminke kojom je zatrpavala svoje prirodno rumenilo, ali sam gotovo svaki put iznova, bio osupnjen njegovim detinjim izgledom.“

Naravno, Dragan se neće ustezati ni da pokaže devojčicino naličje: „Osetio sam u jednom času da više ne mogu govoriti, pozdravljati se, smejati se sa osobom čije sam izdajničko i bludno dahtanje slušao gotovo svakodnevno kroz tanki zid koji je delio moju od fuksine sobe.“ Međutim, moćno Biljanino telo izdiže se iznad obe ove slike kao nedvosmisleni označitelj njene velike životne snage. Uz to, Biljana je i vrsna negovateljica “po nekom dubljem ljudskom znanju, nasleđenom od nekih ludo darovitih predaka”. Štaviše: „Ne može se izbrojati koliko je puta Biljana ostala bez ogreva zato što je neko dete iz susedstva bolesno ležalo u nezagrejanoj prostoriji. Prosto se ne sećam kad sam video Biljanu da jede čokoladu, ali sam zato, čini mi se svakodnevno viđao kako je, i sama dete velikih grudi i jakih bedara, deli deci na ulici.“

U svakodnevnoj sceni sa čokoladom sjedinjena su sva svojstva devojčice koja Selenić neumorno ističe: Biljana se ne kurva iz nekog svog sebičnog interesa (bezazlene devojčice to ne mogu činiti); ona se kurva jer je to jedini način da preživi i pomogne drugima, na šta je, prema nekom “znanju, nasleđenom od nekih ludo darovitih predaka”, obavezuje i njeno moćno telo. Do pred sam kraj priče, hroničara okupacije muče moralne sumnje u vezi sa ambivalentnim ponašanjem susetke. Sumnje kulminiraju kada umre Stojan Blagojević (otelovljenje „srpstva“ u romanu): „Smem li uopšte da uputim Biljani molbu, baš njoj, bludnici, švapskoj naložnici? Nije li svetogrdno dozvoliti joj da se, uprljana porokom i izdajom, uopšte primakne zemnim ostacima čitavog jednog veka našeg narodnog postojanja? Šta će reći pokolenja koja nas, još nerođena, nepoznatim pogledom posmatraju iz budućnosti?“

2.

Razdiran sumnjama u Biljanu koja izmiče uobičajenim kriterijumima moralnog procenjivanja, Dragan odlučuje da prevaspita “fuksu”. Ali, poduhvat ne uspeva: bezazlena devojčica dosledno ne razume šta joj Dragan govori. Umesto da pokaže saosećanje, isprovociran vlastititim pedagoškim neuspehom sa prostitutkom, Dragan će osetiti jaku netrpeljivosto prema njoj i to objasniti “vatrenim rodoljubivim osećanjem ugroženosti zbog roštočke otmice jedne od ženki iz nezaštićenog srpskog stada”. Okupacijski hroničar tu preuveličava svoje rodoljublje i iskazuje ga na način koji izaziva odbojnost. Selenić tu, kao i drugde u romanu, u stvari podriva moralne kompetencije svog hroničara. “Popraviteljski nagon” učitelja slabi pred racionalnim odgovorima i plemenitim delima učenice.

Moralne dileme u vezi sa Biljaninim ponašanjem metonimijski stoje u vezi sa pogledom na kolaboracionistički režim Milana Nedića. Selenić koristi metaforu tela prostitutke da bi se bavio moralnim, ideološkim i političkim pitanjima. Za njega je kolaboracija isto što i prostitucija. Zato on i ne pokušava da je opravda u prvom koraku. Tačno je, hoće da nam kaže Selenić, da je kolaboracija nemoralna. Međutim, u nekim situacijama (i to je sad taj drugi korak) ljudi su primorani da između dva zla biraju manje. „Srpski“ kolaboracionisti birali su između pristajanja na okupaciju, s jedne strane, i fizičkog uništenja, s druge. Fizičko uništenje je krajnje zlo, naspram koga kolaboracija više nije moralno neprihvatljiva. Kolaboracija je dakle nemoralna, ali bezazlena spram fizičkog uništenja, te otuda prihvatljiva kao spasavanje života (ili „biološke supstance srpskog naroda“).1

Kada se stvari u tom drugom koraku dovedu do kraja, kada se jasno predstavi izbor pred kojim su se našli domaći kolaboracionisti, blede razlozi za osudu Nedićevog režima. Naprotiv, Nediću treba odati priznanje i njemu i njegovom režimu vratiti dostojanstvo jer su sačuvali „srpske“ živote. Tu složenu moralnu analizu iznela je u Selenićevom romanu na svojim “velikim grudima i jakim bedrima” jedna devojčica, od koje je autor romana napravio prostitutku da bi se obračunao sa svojim političkim i ideološkim neistomišljneicima.

Čvrstu vezu između kolaboracije i spasavanja „biološke supstance srpskog naroda“ uspostaviće Stojan u prvom delu romana, posluživši se analogijom koju otelovljuje Biljana Jevđić: „Čovek nije čovek zbog svojih društvenih obzira, već je to što jeste zato što ima creva, krvotok, rasplodni nagon, koji, priznaćete, mnogo ljudskije zadovoljava fuksa nego obešeni šnajderski kalfa.“ To je mudrost koju je Stojan, u romanu “veliki pripovedač posvećenih istorija”, izrekao povodom javnog vešanja pet muškaraca na Terazijama, od kojih je jedan bio krojački pomoćnik. Vešanje je bilo odmazda za sabotaže i napade na nemačke vojnike. Naravno, neće samo Stojan insistirati na kolaboracionističkoj brizi za „creva, krvotok i rasplodne nagone“. Upotrebivši nešto čedniju figuru majke, u moralno prosuđivanje kolaboracije upustiće se u romanu i srpske izbeglice iz Hrvatske (očekivano, njihove arbitrarske kompetencije proizlaze iz njihove nesreće): „Bilo ih je trideset u jednoj sobi, spavali su ili na slamaricama, ili na golom podu, pili lipov čaj bez šećera za doručak, jeli geršlu za ručak i večeru i – kaže Mara – bili srećni jer su živi, i zahvalni Milanu Nediću i Tomi Maksimoviću, izbegličkoj majci, što su im to omogućili.“

***

Za kraj ovog kratkog osvrta na poznati i u svoje vreme vrlo popularni Selenićev roman, treba reći da je notorna revizionistička laž da je pred „Srbima“ stajao izbor između kolaboracije, s jedne strane, i „totalnog uništenja“, s druge. Istorijske činjenice i sam ishod 2. svetskog rata pokazali su da nije bilo tako. Ovde se time dalje nećemo baviti. Umesto toga, pažnju skrećemo na jedan narativni detalj kao ilustraciju Selenićevog revizionizma. Kolaboracionistički režim nije bio majka svima u Srbiji: Jevreji pod tim režimom nisu dobili priliku da sačuvaju biološku supstancu. Već u proleće 1942. u Srbiji su pobijeni gotovo svi Jevreji. (U susednoj Bugarskoj, na primer, koja je takođe imala kolaboracionistički režim, bugarski kralj, parlament, patrijarh i sveštenstvo nisu dozvolili pogrom svojih sugrađana.)2 Četiri decenije kasnije, Selenić jednim trikom rešava problem Jevreja u okupiranoj Srbiji: „Rajterovi su se“, piše Selenićev hroničar, „sledeći svoj jevrejski istančani njuh za opasnost, spakovali i pobegli pošto je general Simović, 3. aprila, preko radija proglasio Beograd otvorenim gradom koji, budući da je nebranjen, neće biti ni napadan.“

Dobro je da su Rajterovi pobegli. Ali, oni to sigurno nisu učinili sledeći neki svoj etnički, nacionalni, rasni, kakav god kolektivni “njuh”, jer da je taj “njuh” neka kolektivna odlika Jevreja, spasilo bi ih se iz okupirane Srbije mnogo više. Taj “njuh” u stvari treba da spasi samog autora od nelagode što će njegov hroničar prećutati tu stranu kolaboracije. Jer, u vezi sa kolaboracijom, Selenića isključivo zanimaju „Srbi“ izbegli iz Hrvatske.

Te „Srbe“ je u romanu otelovio Stojan. Ali, Stojan je i nešto više od toga: on predstavlja onu struju „srpskog naroda“ koja je sklona politici, pregovorima, kompromisima zarad očuvanja života. Ta struja nije uvek bila časna, niti je stalno na umu imala isključivo dobro naroda čije je interese zastupala, ali ipak je potrajala više od jednog veka. Toj struji, na svoj elementarni, telesni način pripada i Biljana Jevđić. Toj struji Selenić je, (zlo)upotrebivši svoju junakinju, priključio i kolaboracionistički Nedićev režim. Fiktivna sudbina Biljane Jevđić jeste potresna, ali saosećanje na koje autor računa i koje bi da jednim jeftinim trikom prenese i na kolaborante izaziva u najmanju ruku podozrenje i nelagodu. Nekoliko decenija kasnije, sada pred sudom, pokazaće se da li je to podozrenje dovoljno jako da osujeti jednu sramnu rehabilitaciju.

Analiza romana Timor mortis preuzeta je iz autorovog eseja „Od Pigmaliona do Golema“ u časopisu REČ i izmenjena i prilagođena za potrebe ovog teksta. (Esej „Od Pigmaliona do Golema“ objavljen je i na Peščaniku, u dva dela: ovde i ovde.)

Peščanik.net, 03.01.2016.

REHABILITACIJE U SRBIJI

________________

  1. Za izmenjenu ocenu kolaboracionističkog režima Milana Nedića, koja se našla u srpskim udžbenicima istorije u devedesetim i dvehiljaditim, Dubravka Stojanović daje sledeći primer: “General Milan Nedić, predsednik srpske vlade pod okupacijom, predstavljen je kao čovek ‘velikog ugleda kod Srba’, koji je, kako piše, spasavao ‘biološku supstancu srpskog naroda’, jer je “smatrao da je Nemačka trenutno suviše moćna i da se sa okupatorom, kako bi se sprečilo dalje stradanje srpskog naroda – mora sarađivati. Zbog strahovitih odmazda nad civilima protivio se svim nepromišljenim pokretima protiv okupatorske vojske” (Dubravka Stojanović, “Revizija revizije. ‘1941’ u udžbenicima istorije u Srbiji” , u Sulejman Bosto, Tihomir Cipek i Olivera Milosavljević [ur.], Kultura sjećanja: 1941. Povijesni lomovi i savljadavanje prošlosti [Zagreb: Disput, 2008], str. 157-163; ovde str. 159).
  2. Vidi Tzvetan Todorov, The Fragility of Goodness. Why Bulgaria’s Jews Survived the Holocaust, preveo Arthur Denner (London: Weidenfeld & Nicolson, 2001).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)