Lice i naličje homoerotizma

Upućeni čitalac već se odavno s dobrim razlogom pita zašto se ovde u prvi plan ističe isključivo pigmalionski obrazac, kada prožimanje edukativnih i erotskih – homoerotskih pogotovo – impulsa u predaji i prihvatanju znanja ima svoje klasično uobličenje ne u mitu o Pigmalionu, nego u načelima prema kojima je radila Platonova Akademija. Nema razloga da se ovde upuštamo u ispitivanje antičke pedagogije opisane u Platonovim dijalozima;[1] samo ću skrenuti pažnju na to da se ljubav u tom pedagoškom obrascu ne pojavljuje samo kao sklonost ka mudrosti već i kao naklonost prema podesnim dušama, prijemčivim za reči koje navode na ispravan život.

Ambicija da se podesna duša sačuva od zala kojima je kušaju istorijske prilike, videli smo, stoji iza pedagoških napora neobičnog Srbina iz Prijatelja. Uzvišenost starateljskih namera začetih u ljubavnom zanosu Vladana Hadžislavkovića – taj zanos sada razumemo i kao radost (istina privremenu) u prepoznavanju podesne duše (koja će se na kraju ipak ispostaviti kao nepodesna) – jasno se ističe u kontrastu sa jednim drugim pokušajem da se zavede mladi Veri. Naime, Sadik, još jedan Albanac koji posle rata stiže u Beograd, pokušaće takođe da privoli Istrefa na seksualan odnos. Za razliku od čednog Vladana, kome je dovoljno da uzme Istrefovu ruku i dugo je i nežno miluje,[2] Sadik će odmah svoj “ukrućeni organ” gurnuti u Istrefovu šaku.[3] Istref će odbiti Sadika kao što je odbio i Vladana, jer mu je sve to “neprijatno, mučno, gadno”.[4] Ali razlike ostaju: Vladanova seksualna strast oplemenjena je uzvišenim pedagoškim nastojanjima; Sadik se prepušta požudi.

Kod Albanaca, sugerišu Prijatelji, seksualan odnos između dva muškarca je način da oni zadovolje svoje nagone kada su na duže razdvojeni od svojih žena. Istref, kao reflektor, osvetljava dve takve situacije:

„Iznenada se probudivši jedne noći, kroz tanku daščanu pregradu koja je prostoriju za spavanje delila od tora za ovce, Istref je čuo ceo razgovor i sve šumove ljubavnog čina između Muzafera i Alije. Zapamtio je događaj kao nešto tajno, pa se tek nekoliko dana kasnije usudio da pita brata šta je to bilo.

– Još si ti mali – odgovorio mu je, i Istref se priseti tada da je po razgovoru, koji je čuo kroz tanku daščanu pregradu, mogao odista zaključiti da stariji, Muzafer, zapravo podučava nekoj veštini znatno mlađeg Aliju.“[5]

Muzafer podučava Aliju veštini koja je bitno drugačija od svega čemu Vladan hoće da nauči Istrefa. Vladanu je stalo da Istref stekne duhovne pojmove o dobru i zlu, vrlini i grehu, ukusu i prostoti; Alija će od Muzafera naučiti samo to kako da zadovolji požudu. Koliko je jaka Muzaferova požuda – što se čita i kao potvrda njegove potentnosti – predočiće nam i sledeća slika:

„Malo kasnije, tog istog leta, kroz pukotinu katunske kolibe Istref je čak i video Muzafera kako se smaknutih pantalona, pribijen uz zadnji deo ovce grči, teško diše i pušta iste one glasove koje je kroz daščanu pregradu čuo da proizvode njegov brat i sused.“[6]

Kod Muzafera se tako sve svodi na nagon koji se mora utažiti na svaki način. On se ponaša bezmalo kao životinja. Nemoguće je povezati Muzaferovu seksualnu požudu sa radošću prepoznavanja podesne duše, te sa uzvišenim težnjama ka dobru. Vladan, naprotiv, svoje nagone usmerava ka postizanju višeg dobra. To, međutim, neće pomoći Hadžislavkovićevom zavodničko-pedagoškom poduhvatu: on će biti ismejan i odbačen. Ali i izvrgnut ruglu, on se ipak suštinski razlikuje od jedne druge, životinjske seksualnosti. Drugim rečima, čak i nastrani Srbi poput Hadžislavkovića u stanju su da kontrolišu svoju požudu; kod Albanaca, pak, stvar se svodi na gotovo životinjsko zadovoljavanje nagona. I u tom značenjskom rukavcu Prijatelja ponovo je reč tek o elementu diskurzivnog toposa kojim se uokviruje rasistička podela na više i niže kulture.

Mit o golemu kao naličje pigmalionskog obrasca

Pre nego što iz perspektive pedagoškog aspekta srpsko-albanskog spora počnemo da čitamo naredni roman Slobodana Selenića, ovde ću ukazati na još jednu obrazovnu paradigmu koja se nalazi u Prijateljima. Vladan Hadžislavković hoće da obrazuje i vaspita Istrefa Verija kako bi potvrdio skup vrednosti (kulturu ili “veru u jednu kosmičku civilizaciju”) za koje se opredelio zgrozivši se nad Kromvelovim primitivizmom. Taj skup vrednosti treba da se dokaže u poređenju sa jednim drugim skupom vrednosti kome se takođe izlaže mladi Albanac. Reč je, razume se, o vrednostima koje zastupaju nosioci revolucije. Ako Istref prihvati pojmove dobra i zla, vrline i greha, ukusa i prostote koje mu nudi Vladan, to ne bi bila samo pobeda hadžislavkovićevskog pogleda na svet u sukobu sa revolucionarnim svetonazorom; to bi značilo i da je Istref postao svojevrsni čuvar vrednosti, neko ko je u stanju da zaštiti Vladanov svet od revolucionarnog nasilja koje preti da ga izbriše iz istorije.

Vladan neće uspeti kao pedagog, što za posledicu ima i to da kuća na Kosančićevom vencu 7 doslovno nestaje. Odbacivši Vladanovo učenje, nesuđeni zaštitnik hadžislavkovićevskog sveta postaće saučesnik u njegovom istorijskom brisanju. Pošto se sve prelomilo kroz njegovo obrazovanje, Istref je postao presudno važan za opstanak hadžislavkovićevskog sveta. Zato je svaki njegov postupak potencijalno pogubniji po taj svet od bilo kog revolucionarnog razaranja. Takva destruktivna moć, koja se pojavljuje kao naličje obrazovnog procesa, opisana je u jednom drugom mitu koji pripada mističkoj tradiciji kabale – mitu o golemu.

Michael Hardt i Antonio Negri smatraju da je od pigmalionske ili sokratovske pedagoške paradigme za savremeni svet daleko primerenija paradigma koja se izvodi iz raznih verzija priče o golemu.[7] Golem je čovek napravljen od gline koji oživljava pošto se izgovori božansko ime. Za razliku od Pigmalionove skulpture koju skulptor vaja da bi pokazao svoju veštinu, prema nekim verzijama priče o golemu, čovek od gline pravi se kako bi svog (nebožanskog) tvorca i njegovu zajednicu zaštitio od neprijatelja. Stvorivši golema, njegov tvorac je nedozvoljeno prisvojio božanske kompetencije i zato mora biti kažnjen. Kazna će biti posledica nemoći tvorca da kontroliše razornu snagu svoga golema. Golem će se od neprijatelja okrenuti ka svom tvorcu i uništiti ga.

Hardt i Negri izdvojiće čudovište doktora Frankensteina kao posebno uspelu priču o golemu. Od svega što se može iščitati iz čuvene gotske priče Mary Shelley, Hardtu i Negriju se čini najvažnijim to što Frankensteinovo čudovište vapi za ljubavlju. To bitno preokreće odnose zadate pigmalionskim obrascem, gde stvoritelj (učitelj, staratelj) traži ljubav. Mary Shelley, pak, ispričala je priču u kojoj “stvorenje” (učenik, štićenik) traži da ga neko voli i razume. Videli smo koliko su Istrefa razumeli njegov autor i kritičari Prijatelja; nadalje nas zanima kako su se obrazovne paradigme ukrstile u romanu Očevi i oci.

Publika i “Očevi i oci”

Roman Očevi i oci objavljen je 1985. godine. Do 1990. godine objavljeno je sedam izdanja ove knjige. Po dva izdanja objavljena su 1986, 1988. i 1990. godine.[8] Jedno od dva izdanja iz 1988. štampano je u 20.000 primeraka.[9] Godine 1993. objavljeno je osmo izdanje romana Očevi i oci, kao treća po redu knjiga u biblioteci Roman decenije: naime, početkom devedesetih, kritičari su ovaj Selenićev roman uvrstili u deset najboljih srpskih romana iz osamdesetih godina dvadesetog veka.

Engleski “prijatelj”

Početna situacija u Očevima i ocima slična je osnovnoj situaciji u Prijateljima. Samo su uloge staratelja i štićenika dodeljene drugim nosiocima, to jest reprezentantima drugih kultura. Ulogu štićenika, koju je u Prijateljima igrao mladi Albanac, sada dobija jedan Srbin, koji početkom dvadesetih godina dvadesetog veka odlazi na studije u Englesku. Ulogu staratelja imaće, ali ne zadugo, jedan Englez. Nadalje, inferiorna kultura više nije albanska, nego upravo srpska, u odnosu na koju je engleska kultura, gledana očima mladog Srbina, neuporedivo naprednija. Poput mladog Istrefa, i nešto stariji Stevan Medaković ubrzo će shvatiti da je njegov engleski prijatelj, vodič i zaštitnik Robert Rackham peder. Poput Vladana Hadžislavkovića, i Robert Rackham će uzeti ruku svoga štićenika u svoje ruke. “Zapanjeno sam ga pogledao i tek tada, prvi put, pomislio: ‘Bože, smiluj mi se, da ovaj nije peder?'”[10] – tako Stevan opisuje scenu kojom će se završiti prijateljstvo “mladog i nepokvarenog”[11] Srbina sa engleskim “guzičarem”.[12]

U Očevima i ocima, kao i u Prijateljima, Englezova homoseksualnost, kao i Srbinova, nije izraz primitivne, nekontrolisane požude: naprotiv, obe upućuju na dekadenciju i pad životne snage jedne uznapredovale kulture. To je bitan motiv, koji će se javiti još jednom u romanu i bitno odrediti sudbinu tri glavna lika.

Stevan će ovako objasniti svoje zgražanje nad pederastijom:

„Pored zdrava otpora jednog mladog i nepokvarenog naroda, rekao sam, gnušanje kod Srba ima i istorijske korene pošto su Turci, nastrani i truli u svome gospodstvu, vrlo skloni sodomiji, na taj način ponižavali srpske domaćine.“[13]

I iz ovog citata jasno se vidi da homoseksualnost kod Selenića ima dvosmislene konotacije. Ona upućuje i na primitivne, “životinjske” nagone, to jest na zajednicu koja još nije prešla prag kulture, i na dekadentne sklonosti, to jest na prezrelu kulturu koja je prešla zenit i sada truli na svome zalasku. U oba slučaja, međutim, homoseksualnost je za Selenića negativan označitelj. Stevan Medaković primetiće zabrinuto:

„Već to što sam kadar i spreman o homoseksualizmu, recimo, raspravljati sa nekim koji ga, ravnopravan, čak nadmoćan, brani, ugrožavalo je same temelje moje sigurnosti, sve što sam iz moje kuće, iz napaćene Srbije, od Nanke, pre svega, sa sobom kao vredno doneo.“[14]

Homoseksualnost stoji kao simbolička zamena za “veliku opasnost” koja “vreba” Stevana i čini da on “neopazice podvrgava sumnji nesumnjivo”. Razume se, ta velika opasnost upravo je tuđa kultura koja, priznaje Stevan, natapa “i one predele moje duše za koje sam mislio da su nepromočivi, impregnirani srpstvom kao šatorsko krilo”.[15] Medakovićevu dušu, koja nije dovoljno impregnirana srpstvom, od poplave engleštine spasiće Engleskinja riđe kose Elizabeta.

Porodica kao slika sveta

U jednoj ravni, Očevi i oci čitaju se kao prividno jednostavna hronika tri poslednje generacije porodice Medaković. Stevanov otac Milutin Medaković je “Srbin iz preka”, koji početkom dvadesetog veka svoju trgovinu iz Slavonije postepeno prenosi u Beograd, gde se naposletku i nastani. Riđokosi Mihajlo, čijom se pogibijom na Sremskom frontu gasi i porodica, sin je Stevana i Elizabete Medaković. U središtu hronike imamo neobičan porodični trougao, sačinjen od složenih, međusobno uslovljenih odnosa između Stevana, Elizabete i Mihajla. Stevan je celim svojim bićem okrenut ka svojoj supruzi. To je razlog što Mihajla vidi i kao pretnju, kao nekoga ko će ugroziti njegov odnos sa Elizabetom.[16] Elizabeta se, naprotiv, sva posvetila sinu. No, svoja osećanja prema Mihajlu pokazivaće krišom od svoga muža, kako bi sačuvala privid nepromenjenih odnosa što su ih ona i Stevan izgradili pre nego što su dobili dete. Mihajlo, međutim, sve vreme žudi za očevom pažnjom i nastoji da je privuče i namernim preterivanjima i ideološkim zastranjenjima koje demonstrira u intelektualnim razgovorima sa roditeljima.

Da se posvetio razradi likova unutar tako postavljenih odnosa, Selenić je mogao od svog romana napraviti zanimljivu studiju karaktera i njihovih odnosa, u kojoj bi ponajmanje bilo bitno to što je reč o braku između jednog Srbina i jedne Engleskinje. Bila bi to priča o prisnom odnosu između dve osobe (muža i žene) koji se suštinski menja pojavom treće osobe (rođenjem deteta): treća osoba, koja takođe traži prisnost i posvećenost, umnogostručuje i komplikuje veze koje su do tada postojale u maloj zajednici. Nadalje, roman bi se granao posredstvom novih, sporednih narativnih trouglova, baš prema elementarnim pripovednim obrascima porodičnih hronika. U toj verziji, bočni trougao između Milutina Medakovića, njegovog sina Stevana i snahe Elizabete mogao je onda biti implicitan narativni komentar o Stevanovom i Elizabetinom odnosu, pošto se Milutin i Elizabeta odlično razumeju, vole i poštuju.[17] Sličnu funkciju imao bi i trougao između Stevana, Elizabete i Elizabetinog engleskog ljubavnika Patricka. Razumevanje i strast koje više ne dobija od muža, Elizabeta pronalazi u vezi sa pomoćnikom engleskog ambasadora u poratnoj Jugoslaviji (to što je reč o Englezu takođe bi bilo od sporednog značaja za tako realizovanu priču). Konačno, trougao između Stevana, Mihajla i Mihajlovih revolucionarnih prijatelja mogao je pokazati kakav odnos Mihajlo priželjkuje sa svojim ocem, kao što bi se i Mihajlova revolucionarna strast mogla razumeti kao pobuna protiv krutog roditelja.

U tako ispričanoj priči ne bi bilo bitno ni to što prve godine Drugog svetskog rata u okupiranom Beogradu ne izazivaju dramatične promene u životu Medakovića: okupaciju porodica provodi uglavnom u dugim i strasnim intelektualnim raspravama. Pa ni tragedija koju je Medakovićima donelo oslobođenje ne bi se onda morala čitati prevashodno u ideološkom ključu. Sremski front, na kome gine mladi Mihajlo, mogao bi se svesti na jednostavno narativno rešenje, na čijem se mestu mogla naći i, recimo, slučajna eksplozija zaostale mine.[18] U priči koja se fokusira na složene međuljudske odnose unutar jedne relativno zatvorene celine kakva može biti nuklearna porodica, istorijske prilike zaista mogu otići u drugi plan.

Ali, Očevi i oci nisu takav roman. Likovi u tom romanu nisu karakteri sa jedinstvenim svojstvima: oni su reprezentanti kultura kojima pripadaju. Stoga njihovi odnosi nisu uslovljeni njihovim ličnim osobinama i postupcima. Naprotiv, ti odnosi ilustruju relacije između kultura koje se reprezentuju. A te relacije su onakve kakvima ih vidi sam Selenić. Zato Očevi i oci nisu narativna studija karaktera koji između sebe grade specifične odnose. Umesto toga, Selenić je čitaocima dao još jedan roman koji se opsesivno fokusira na opšta istorijska kretanja. Ali, umesto da razumeju i objasne istorijske aktere i događaje, Očevi i oci istoriju guraju u banalne organicističke kalupe koji sprečavaju da se išta razume. Štaviše, ti kalupi likovima u romanu namenjuju tragične sudbine, nezavisno od toga šta oni misle, žele ili rade. Istorija se tako ispostavlja kao bezlična sila na koju akteri ne mogu uticati; oni su naprosto izloženi njenom razornom dejstvu.

Tu je reč o jednom cikličnom narativnom argumentu: likovi su upućeni jedni na druge i istovremeno reprezentuju kulture kojima pripadaju; njihove tragične sudbine treba da pokažu da se oni između sebe nikako ne mogu razumeti; to tragično nerazumevanje treba da potvrdi nepremostivu razliku između kultura kojima pripadaju. Ali stvar je u tome da se oni ne razumeju upravo zato što pripadaju različitim kulturama. Ono na šta priča svojim krajem treba da ukaže, jeste pretpostavka na kojoj ona počiva. To znači da je priča samo ilustracija svoje početne pretpostavke. Stoga, ako sumnjamo u tu pretpostavku (recimo, organicističko shvatanje kulture), ili je odbacujemo, karakteri u romanu prestaju da budu uverljivi, a njihove sudbine se ispostavljaju kao proizvoljne.

Brak kao označitelj za prožimanje kultura

U poređenju sa Prijateljima, čini se da u Očevima i ocima Selenić nudi jednu drugačiju narativnu sliku obrazovanja i uzajamnog prožimanja kultura. U Prijateljima smo videli jedan neuspeo pigmalionsko-sokratovski pedagoški pokušaj, koji je bio presudno obeležen homoerotskim impulsima; u Očevima i ocima ostvarena heteroseksualna veza između Stevena i Elizabete kao da sugeriše da je prožimanje dve kulture – srpske i engleske – na različitim stupnjevima razvoja ipak moguće. Da je reč o braku koji u pripovednom sklopu ima funkciju da metonimijski referira na spoj dve kulture, eksplicira se više puta u romanu. Shvativši da se zaljubio u Elisabeth Blake, Stevan Medaković će se uplašeno zapitati:

„Šta ja hoću od te strankinje? Ili – jesam li kadar strankinjom se oženiti i Nanki i Milutinu je u kuću dovesti? I već tu, u “Tea-Roomu”, zabezeknet otkrićem nečeg tako očitog: da je Elisabeth Blake iz druga naroda – uspevam razumski odgovoriti na nekoliko nužnih pitanja.

Počinje li tu moja velika konverzija? Da li sam tu – kako sam, bukvalan do juče sebi govorio – verom preokrenuo?“[19]

Ta, delom još lična, refleksija razviće se u podrobnu elaboraciju o Beogradu koji počinje da podražava Evropu. Razmišljanje o braku sa “strankinjom” prerasta u opisivanje krupnih promena u srpskoj kulturi, te u razmatranje njihove svrsishodnosti. Time se metonimijska spona između Elisabeth Blake i engleske kulture preobražava u označiteljski lanac čija je sledeća karika evropska kultura:

„Ali ne samo na tom, pomodnom i najpovršnijem stupnju, već i u sve druge oblasti, prodiralo je saznanje da nismo najbolji, i svakako da nismo sami na svetu, već da nam valja dobro prionuti ne bismo li se nekako ubacili u evropski fijaker napretka i uljuđenosti.“[20]

Dalje se, baš kao u traktatu, precizno kaže i to šta se menja u srpskoj kulturi. Dva njena aspekta, ovaploćena u likovima Stevanove dadilje Nanke i oca Milutina, izložena su promenama: njih dvoje “su već bili, uz blagonaklonost i sa visine, ali ipak nipodaštavani zaostaci sveta koji nestaje”.[21] Nankin i Milutinov svet koji nestaje krajnje je jasan i jednostavan.

Milutinov svet: „Karađorđevići na čelu države, kralj kao vrhovni zatočnik jedinstva naroda i državne celine, na vlasti radikalna stranka koju Milutin zatiče po prelasku u Srbiju kao stranku seoskih gazda, trgovaca-izvoznika, novčara i industrijalaca, više crkvene jerarhije i činovništva – cveta srpskog naroda sa velikim i mudrim Pašićem na čelu – sa programom nemenjanim od osnivanja 1881. do Milutinove smrti 1932. godine: sveta dužnost Srbije da radi na ujedinjenju srpstva, ubrzanje privredna razvoja u zemlji i ekonomsko osamostaljenje od Austro-Ugarske.“[22]

Jasno je da je Milutin reprezentant jedne od dve varijante srpskog zlatnog doba – perioda s početka dvadesetog stoleća, po ubistvu Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin.[23] Nanka, razume se, reprezentuje onu drugu zlatnu varijantu, koja se sastoji od priča o “srpskim junacima i njihovoj žrtvi”, o “ocima i podvižnicima”[24]epsku i patrijarhalnu, čestitu Srbiju:

„Nankine podele ljudi bile su jasne i dvodelne: žene i muškarci, gazde i sluge, umni, pristojni, i oni koji su se izmetnuli u razvratne intereždžije.“[25]

Nedovoljno impregniran tim dvema Srbijama, Stevan Medaković zaljubi se u Elisabeth Blake, što otvori vrata promenama. Elizabeta u Stevanovom životu ima dvostruku funkciju: spasilačku i iskupljujuću. Videli smo, šatorsko krilo Medakovićevog srpstva počelo je već da propušta u susretu sa Robertom Rackhamom, kao i sa kolegom sa studija koji otvoreno priznaje da je peder:

„– Oh, have I never told you? I am irredeemably homosexual! – rečenica koju ja, sleđen, pohranjujem na dno uzburkane utrobe i puštam da sa skrovita mesta obavlja svoje tajne poslove, alhemijski komešajući misaone i osećajne supstance u glavi srpski ubeđenog heteroseksualca.“[26]

Dolična, heteroseksualna ljubav i brak sa Elizabetom konačno će prekinuti niz nelagodnih nedoumica koje su mučile mladog Srbina. Prigrliti tuđu kulturu u liku jednog homoseksualca podrazumeva preobražaj za koji mladi Srbin nije sposoban (pretpostavimo li da ga uopšte privlače muškarci). Upustiti se u prisne odnose sa stranom kulturom oličenom u privlačnoj Elizabeti ne samo što je poželjno nego će se možda pokazati i prihvatljivim. Razume se, sada je već sasvim jasno da Selenić prožimanje različitih kultura zamišlja kao utvrđivanje hijerarhijskog odnosa moći: superiorna kultura dominira, a inferiorna se pokorava. Homoseksualna veza između dva muškarca koji pripadaju inferiornoj, odnosno superiornoj kulturi, ispostavlja se onda kao apsolutna dominacija. To se mora odbaciti bez razmišljanja. Heteroseksualna veza ipak je zamisliva, jer heteroseksualni odnos muškarca iz inferiorne i žene iz superiorne kulture naizgled uspostavlja ravnotežu: dominacija superiorne kulture kompenzuje se dominacijom muškarca u seksualnom odnosu. No, iako nije nedolično zamisliti jednu takvu vezu, i ona će se u Selenićevom proznom svetu ispostaviti kao neostvariva.[27]

Evo i jednog zabavnog detalja za kraj ovog odeljka. Kao razrešenje velike misterije koja muči Stevana, saznajemo da je Elizabeta jednom već bila udata. Njen prvi muž bio je Ričard Haris, “imućan, uglađen, uspešan” član “ugledne porodice”.[28] Elizabetin prvi brak raspao se posle prve bračne noći jer je Ričard bio – peder. Eto suptilne sugestije o “truljenju” jedne kulture, čiji je Ričard prvorazredni reprezentant. Ali, eto i načina da se odagnaju sve Stevanove sumnje. Elizabeta će u vezu sa Stevanom ući nevina, što je za muškog potomka Medakovića stvar od posebne važnosti.[29]

Plodovi prožimanja

Da bismo razumeli simbolične slike za kojima poseže Selenić, podsetimo se kako Sokrat govori o dve vrste ljubavi. Jedna ljubav je telesna. Za takvu ljubav odlučuju se oni koji žele da “rađaju telom”. Međutim, Sokrat kaže da postoje i oni “koji su trudni u dušama”. Takve osobe predaju se drugoj vrsti ljubavi, čiji se plodovi rađaju iz duha. Obe ljubavi, pak, teže ka besmrtnosti.[30] Iz jedne obrnute perspektive, težnja ka besmrtnosti se može shvatiti i kao želja da se uspostavi i sačuva tradicija, bilo neprekidnim sledom krvnih srodnika bilo neprekidnim prenošenjem “plodova” duha. Sled krvnih i sled duhovnih potomaka ne moraju, razume se, biti ni u kakvoj vezi, kao što vrlo često i nisu povezani.

U proznom svetu Slobodana Selenića razlika između ta dva niza istovremeno se i podrazumeva i poništava.[31] U sva tri romana kojima se ovde bavimo, telesno (čitaj: krvno) simbolički upućuje na duhovno. Takvo preklapanje dva niza ključno je obeležje etnonacionalističkog shvatanja kulture. Čistota krvnih veza jemac je za čistotu plodova duha. Obe čistote, pak, jemče kontinuitet jedne kulture i garanti su njenog opstanka. Unutar jednog takvog svetonazora homoseksualnost, koja se inače savršeno slaže sa prenošenjem plodova duha (setimo se Platonove Akademije), mora biti žigosana zbog nemoći da “rađa telom”. Unutar jednog takvog svetonazora, heteroseksualna veza sa osobom iz druge grupe može biti povod za dramatične refleksije o sudbini čitave kulture. Ključno pitanje u potonjem slučaju odnosi se na čistotu “plodova” duha jednako kao i na čistotu “rađanja tela” u takvoj vezi. Stalno oscilovanje između tela i duha, koje omogućava da telo i duh zamene mesta kad god je potrebno posredstvom jednog govoriti o drugom, karakteristično je za etnonacionalizam, kao i za organicističko shvatanje kulture: etnonacionalizam najčešće ide u paru sa organicističkim razumevanjem sveta.

Šta god da o tome mislimo, činjenica da nam autor svojom prozom posreduje takav svetonazor upućuje na to da Stevanovo i Elizabetino dete vidimo i kao “proizvod” prožimanja dve kulture. Mihajlovo odrastanje čita se kao alegorija kulturnog i intelektualnog života u Srbiji u drugoj četvrtini dvadesetog stoleća. Reč je o periodu koji zahvata poslednju deceniju prve Jugoslavije, okupaciju i oslobođenje. To je vreme u kome se srpska kultura, uronjena u jugoslovensko društvo, u velikoj meri otvara prema raznim uticajima.[32] Tih dve i po decenije alegorijski se zgusnulo u prve dve godine[33] “praznih okupacijskih dana”,[34] u kojima je Mihajlo[35] ubrzano učio i razvijao intelekt u dugim razgovorima sa roditeljima.

Sinovljevo, po mišljenju oca, smelo “poređenje plebejski ambicioznog i sposobnog Žilijena Sorela i Nietzscheovog dionizijskog čoveka” – nagovestilo je u kom će smeru krenuti Mihajlova misao. Na “prve znakove Mihajlovog levičarenja”, otac je gledao “lakomisleno, sa nadmoćnim i blagim osmehom razumevanja”.[36] Ne samo što je mislio da su to “male boginje koje valja što pre preležati”[37] nego je bio uveren i da Mihajlo u tom pravcu neće nastaviti, pošto taj razvoj “ne predstavlja organski proizvod našeg socijalnog i kulturnog stanja”.[38] Tako je bilo čak i kada je u kući počeo da nailazi na “Istoriju SKPb, Anti-Dühring, na geštetneru umnoženi, Komunistički manifest i delove Kapitala”.[39] Posle niza godina, odveć kasno, otac će se iznova pitati: “… da li sam mogao tada pretpostaviti da će Hegel moga Mihajla i njegovo dedinjsko društvo odvesti do Marxa i do komunista?”[40]

Teško je ne saosećati sa ocem koji se posle pogibije sina na frontu pita:

„Da li bi čovek, upozoren na vreme od nekih blagonaklonih i dalekovidnih bogova, mogao izbeći nesreću koja se kao gradonosni oblak prema njemu iz nepročitljive budućnosti valja? Da li prava i blagovremena reč može menjati sudbinu?“[41]

Ali, u sklopu romana njegova su pitanja lažna. Ona se ne mogu postaviti jer je Mihajlova sudbina unapred bila određena. On je plod nedopustive veze, koja se sastoji od nerazumevanja. Uprkos učiteljskom trudu i stalnoj pažnji roditelja; uprkos blistavoj pameti i velikom znanju; ili baš zbog svega toga – Mihajlo će se u jednom trenutku oteti kontroli i okrenuti protiv svojih tvoraca. Razornu snagu sa kojom su se Mihajlo i njegovi prijatelji obrušili na svet Medakovića, Stevan će uporediti sa “Hunima i Vizigotima koji pustoše naš dom”.[42] U paničnom strahu pred varvarskim moćima sina, otac će konačno izgovoriti i fatalnu rečenicu: “Voleo bih da si mrtav!”[43]

Smrt sina označila je nastupanje “vremena velikog prekida”.[44] Kao u priči o rabinu Eliju Bal Šemu, koji je svome golemu dozvolio da previše naraste: kada golema konačno vrati nazad u glinu, velika masa gline zatrpa ga, i on se udavi.[45] Mihajlova smrt, sugerišu Očevi i oci, preplavila je čitav jedan svet i izbrisala ga iz istorije. Mnogo godina kasnije, otac će ovako razmišljati o toj smrti:

„Da li je nit našu porodičnu, kroz mutna turska i austrijska vremena prodenutu, rđa engleska na jednom mestu razjela i prekinula? Da li srpska so i engleska baza pomešani kiselinu otrovnu proizvode? Da li su matrice društvenog ponašanja ljudi nešto što je urođeno, u gen zajedno sa bojom kože upisano, pa preklapanje dve različite – stvara brljotinu? … došlo [je] vreme velikog prekida, nastanka početka kome ništa ne prethodi, sadašnjosti bez prošlosti, vreme sinova bez očeva i majki, vreme očeva bez nastavljača.“[46]

Čak ni gubitak sina ovaj otac ne ume da istrgne iz priče o kolektivnoj (Stevan bi rekao etničkoj; ja bih rekao klasnoj) sudbini. Nema nimalo sumnje za čim taj otac više žali: da je ipak ostalo nekih očeva sa nastavljačima, možda bi on nekako i prežalio svoju “brljotinu”.

Politika u ogledalu kulture: neorganski neistomišljenici

Nepremostivu razliku između Engleza i Srpkinje Selenić će predočiti i formom svoga romana. I Stevan i Elizabeta pripovedaju o događajima u prvom licu, a njihovi iskazi slede, strogo razdvojeni, jedan za drugim. Oblik Stevanovog iskaza je unutrašnji monolog, dok je Elizabeti namenjena epistolarna forma. Elizabeta piše pisma rođaci Rašeli, koja od početka posreduje u odnosima srpsko-engleskog para. Važno je to što Rašela nije ni Srpkinja ni Engleskinja; ona je Jevrejka, te u svetu romana ne pripada sasvim ni jednoj od dve sredine u kojima je živela, ni srpskoj ni engleskoj. Kao autsajder, ona je idealan posrednik između dve kulture.[47]

“Mešovito” poreklo čini i da Mihajlo postane autsajder u svetu romana. Stevan će svetonazore koje je Mihajlo detinje strasno prihvatio videti kao veštački, neorganski nadomestak na srpskom socijalnom i kulturnom tkivu. Za njega su to brljotine nastale protivprirodnim preklapanjem evropskog i srpskog nasleđa, to jest otrov proizveden u laboratoriji srpsko-engleskog braka.

No, na jednom mestu Stevan će primetiti i sledeće:

„Naše siromašno tlo bogomdano je za razvijanje levih i revolucionarnih ideja. Prema svakoj vlasti neraspoloženi seljački narod, bez upornosti i prave radinosti, lako poveruje da će preko noći, promenom vladaoca, a ne mukotrpnim i upornim trudom, iz bede se izvući.“[48]

Upotrebimo li Stevanove termine, iz ovog navoda sledi da su leve i revolucionarne ideje organski proizvod našeg socijalnog i kulturnog stanja. Tom stanju organski su neprimereni upravo upornost i radinost. To što Medaković nije u stanju da izvede takav zaključak može se objasniti njegovim pogledom koji je “opčinjen”[49] srpstvom.

Sličan previd napraviće Stevan i na jednom drugom mestu:

„Mi možemo uočiti društveno sitničarstvo, tesnogrudost u javnom životu Zagreba, ali tom, društveno staloženijem gradu, u kome je pređe nemačko jezgro prenelo svoju socijalnu morfologiju na novopridošlo hrvatsko stanovništvo, gradu izgrađenom sistematskim nastojanjem jedne sredine, a ne prema poluturskom nahođenju nepismenih građevinskih preduzimača – Beograd ne može biti uzor, ne može biti hegemon. Ne, profesore, stvari ne stoje onako kako bismo mi želeli da ih vidimo. Srbija je 1918. godine dovela sebe, ili je dovedena, u položaj koji je višestruko nadilazi. Niža civilizacija se višoj, osim silom, nikako drukčije ne može nametnuti.“

Sve je u ovom citatu pogrešno izvedeno.[50] Prvo, tu čitamo da su neki narodi očito sposobni da prihvate kulturne obrasce drugih naroda, recimo Hrvati nemačke, a Srbi polovično turske (nije ovde bitno je li Medaković u pravu; važno je da kada to tvrdi, on u stvari podriva svoju ključnu tezu o neprobojnosti kulturnih grudobrana).[51] Nadalje, političko pitanje o podeli vlasti ovaj analitičar međuratnih prilika proizvoljno shvata kao pitanje o kulturnoj dominaciji. Pošto pogrešno vidi stvari, umesto rešavanja političkih pitanja pregovorima, njemu će sila biti jedino rešenje za političke sporove. Konačno, ispod prividne objektivnosti i skromnosti[52] u odmeravanju kapaciteta srpske kulture, ovde se u stvari nudi argument protiv jugoslovenskog ujedinjenja: Jugoslavija je u istu državu okupila više različitih naroda; ti narodi imaju različite kulture; različite kulture ne mogu se mešati i prožimati; država zahteva homogen narod; pošto je sve to tako, bolje bi bilo da Jugoslavije nema.

Medaković ne razume čemu služi politika. On će reći da politika “niti pomaže niti odmaže”, ali će i dodati da ona deli na “partije, antipartije, frakcije, klubove i odrede”:

„Politika nije razlog, politika je posledica naših trenutnih nacionalnih sposobnosti, ili nesposobnosti, civilizacijske nezrelosti, crnog taloga orijentalnih navika koje ne mogu napretku, u ovom rekordističkom veku evropskog nadmetanja, voditi.“[53]

Umesto politike, zaključiće Stevan, “treba nam skromnosti i radinosti”.[54] Rezignirani Medaković ima viziju društva u kome su ciljevi jasni i nesporni, te svako zna gde mu je mesto i šta treba da radi.[55] U jednom takvom, beskonfliktnom, homogenom društvu politika je čist višak, i može uneti samo razdor u skladno uređenu zajednicu.[56] No, takva vizija je beskorisna kada iskrsnu realni politički problemi (kao što su, na primer, pitanje o podeli vlasti ili spor oko teritorije), ili kada se ispostavi da nemaju svi iste ciljeve. To što bi Stevan Medaković mogao reći da takvi problemi i neslaganja nisu organski proizvod socijalnog i kulturnog stanja jednostavno ne znači ništa. Očevi i oci objavljeni su 1985, usred decenije koja već vri od nerešenih političkih pitanja.

“Timor mortis”

Kako su promašivali kada su pisali o Prijateljima, tako su nastavili da pišu i o Očevima i ocima, pa nema razloga da se ovde ponovo bavimo prikazima kritičara. Okrenimo se trećoj Selenićevoj knjizi iz osamdesetih. Za razliku od prethodna dva romana, koji su objavljeni u Beogradu, roman Timor mortis objavljen je u Sarajevu, 1989. godine, i to na oba pisma: ćirilici i latinici.[57] U 1990. štampana su još dva izdanja. Iste godine roman je dobio Nagradu jugoslovenske kritike “Meša Selimović” za najbolju knjigu objavljenu u 1989.

Ovde se nećemo upuštati u celovitu analizu romana. Na prvi pogled, u narativnom središtu knjige nalazi se lik stogodišnjeg Srbina Stojana Blagojevića, koji je, kao i otac Stevana Medakovića Milutin, početkom dvadesetog veka iz Hrvatske prešao u Srbiju. Njegova dugovečnost u stvari je jednostavno narativno rešenje da se sećanjima jednog lika, koji je sticajem okolnosti bio redovan učesnik u bitnim istorijskim događajima, obuhvati istorija srpsko-hrvatskih odnosa iz druge polovine devetnaestog i prve polovine dvadesetog veka.[58] U tom smislu, taj lik je tek nešto podrobnija razrada neutemeljenog i površnog traktata Stevana Medakovića o ujedinjenju i jugoslovenskoj državi. Zato ćemo to ovde ostaviti po strani.

Za tumačenje Selenićevog opusa iz osamdesetih koje predlažem u ovom tekstu, daleko su važnija druga dva lika u romanu: “bludnica” i “švapska naložnica”[59] Biljana Jevđić, te “izbeglica iz Španovice pored Stare Gradiške”[60] Mara Grubić.

“Želinska krava mlekulja”

Narativna situacija u romanu Timor mortis je jednostavna. Pripovedač u prvom licu, i sam jedan od središnjih likova u romanu, “šepavi student treće godine medicine”[62] Dragan Radosavljević opisuje život stanara zgrade u Dobrinjskoj 15, u centru okupiranog Beograda, tokom Drugog svetskog rata. Ta hronika svakodnevnog života zamišljena je u početku kao zapis o srpsko-hrvatskim odnosima u proteklih sto godina, prema sećanjima vremešnog Draganovog sustanara Stojana Blagojevića. Ali, pošto se Biljana useli u zgradu, a pogotovo po dolasku Mare Grubić, istorijski događaji o kojima Draganu pripoveda Blagojević odlaze u drugi plan a narativna žiža premešta se na živote i uzajamne odnose starih i novih stanara.[63]

Razume se, iz drugog plana, povest o srpsko-hrvatskim peripetijama pre i posle stvaranja zajedničke države treba da objasni događaje čiji su akteri sami junaci romana. Bez tog istorijskog fona ne može se razumeti ni smisao tragične sudbine devojčice Biljane Jevđić unutar značenjskog okvira romana. Važno je da se to istakne, jer, da ponovimo još jednom, pojedinačne sudbine u Selenićevim romanima samo su metonimijska zamena za istorijski udes kolektiva o kome bi autor hteo nešto bitno da kaže. Na isti način kao Prijatelji i Očevi i oci, roman Timor mortis nosi istorijsku konstrukciju koja bi da crpi svoju uverljivost iz potresnih ličnih priča. No, pre nego što vidimo kakva je uloga “bezazlene baba Miluljine Rumen-jagodice iz Koznice ispod zelenog Željina”[64] u autorovom revizionističkom istorijskom pogledu na Drugi svetski rat, nekoliko reči o samom liku nesrećne devojčice.

Hronološki gledano, Biljana se pojavljuje u priči posle najave “Jeste li videli fuksu?”[65] Ugledavši potom svoju novu komšinicu na susednoj terasi, Draganu od seksualnog uzbuđenja zaigraju “svetlaci” pred očima.[66] I tek pošto “svetlaci” minu, on će jasno videti da “Biljana sa svojim moćnim, razgolićenim telom, ne samo da nije ličila na bludnicu, već je zbog izgleda njenog rumenog lica, delovala kao – devojčica!”[67] Svaki detalj na ovoj grotesknoj slici devojčice sa moćnim[68] telom koje je razgolićeno kao u bludnice ima svoje značenje.

Okupacijskom beležiocu važno je da čitalac utuvi da je Biljana bezazlena devojčica:

„Mnogo puta sam tokom sledećih godina video Biljanino lice bez teške šminke kojom je zatrpavala svoje prirodno rumenilo, ali sam gotovo svaki put iznova, bio osupnjen njegovim detinjim izgledom.“[69]

No, neće se Dragan ustezati ni da pokaže devojčicino naličje:

„Osetio sam u jednom času da više ne mogu govoriti, pozdravljati se, smejati se sa osobom čije sam izdajničko i bludno dahtanje slušao gotovo svakodnevno kroz tanki zid koji je delio moju od fuksine sobe.“[70]

Međutim, moćno Biljanino telo izdiže se iznad obe ove slike kao nedvosmisleni označitelj njene velike životne snage. Biljana je vrsna negovateljica “po nekom dubljem ljudskom znanju, nasleđenom od nekih ludo darovitih predaka”.[71] Štaviše:

„Ne može se izbrojati koliko je puta Biljana ostala bez ogreva zato što je neko dete iz susedstva bolesno ležalo u nezagrejanoj prostoriji. Prosto se ne sećam kad sam video Biljanu da jede čokoladu, ali sam zato, čini mi se svakodnevno viđao kako je, i sama dete velikih grudi i jakih bedara, deli deci na ulici.“[72]

U poslednjoj rečenici ovog citata ne postoji nijedan vidljiv razlog da autor istakne da je reč o detetu “velikih grudi i jakih bedara”. Možda je hteo da kaže: i sama dete, uprkos velikim grudima i jakim bedrima. No, šta god da je hteo da kaže, to nema nikakve neposredne veze sa tim što Biljana, i sama dete, deli deci čokoladu. Međutim, umetnuvši i bedra i grudi, autor je dobio grotesknu sliku do koje mu je stalo. U opisanoj sceni sjedinjena su sva tri svojstva koja Selenić uporno ističe. Jer, sugeriše nam Selenić, Biljana se ne kurva iz nekog svog sebičnog interesa (bezazlene devojčice to ne mogu činiti); ona se kurva jer je to jedini način da preživi i pomogne drugima, na šta je, prema nekom “znanju, nasleđenom od nekih ludo darovitih predaka”, obavezuje i njeno moćno telo.

Do pred sam kraj priče, predanog hroničara okupacije mučiće moralne sumnje u pogledu na ambivalentno ponašanje susetke. Sumnje će kulminirati sa smrću Stojana Blagojevića:

„Smem li uopšte da uputim Biljani molbu, baš njoj, bludnici, švapskoj naložnici? Nije li svetogrdno dozvoliti joj da se, uprljana porokom i izdajom, uopšte primakne zemnim ostacima čitavog jednog veka našeg narodnog postojanja? Šta će reći pokolenja koja nas, još nerođena, nepoznatim pogledom posmatraju iz budućnosti?“[73]

Draganu treba pomoć da iz stana iznese telo umrlog Blagojevića. I on se dvoumi da li je u redu da pita Biljanu da mu pomogne. To je razumljiva briga, u skladu sa Draganovim karakterom. Ali, to što se ona preobrazila u strepnju od nepoznatog pogleda nerođenih pokolenja može objasniti samo Selenićev revizionistički um.

Pigmalionske strasti i nadanja jednog beležioca

Razdiran dilemama u vezi sa Biljanom koja izmiče uobičajenim moralnim kriterijumima, Dragan konačno odluči da prevaspita “fuksu”. No, ni njegov pigmalionski poduhvat neće uspeti: bezazlena devojčica dosledno ne razume šta joj Dragan govori.[74] Svoju netrpeljivost – beležilac će reći: “pigmalionsku netrpeljivost”[75] – koju je isprovocirao pedagoški neuspeh sa prostitutkom, Dragan će objasniti i “vatrenim rodoljubivim osećanjem ugroženosti zbog roštočke otmice jedne od ženki iz nezaštićenog srpskog stada”.[76]

Razume se, čak ni Selenić ne bi tako nešto napisao bez jasnih ograda. Jasno je da okupacijski hroničar preuveličava svoje rodoljublje iskazujući ga na način koji izaziva odbojnost. Selenić tu, kao i drugde u romanu, u stvari podriva beležiočeve moralne kompetencije. Nije stvar samo u tome što “popraviteljski nagon” učitelja neprekidno slabi pred racionalnim odgovorima i plemenitim delima učenice. “Pigmalionski netrpeljiv” učitelj i sâm će se ponašati nedopustivo:

„Ne može, dakle, biti nikakve sumnje da je moje sadoživljavanje uzbuđenja u susedstvu bilo neobično jako i erotično, pa ipak, mada sam tokom jednog njihovog ljubavnog sastanka ponekad i više puta stizao da poluciram, ipak sam verovao da kopuliranju mršavog oficira i moje susetke prisustvujem zato što nemam drugog izbora, a da su osnovna osećanja sa kojima pratim zvuke s onu stranu zida – moralno zgražanje, rodoljubivi bes i fizičko gađenje!“[77]

Svoje seksualno uzbuđenje rodoljubivi student treće godine medicine pravda moralnim zgražanjem i fizičkim gađenjem. Podvojenost između sramnog seksualnog zadovoljstva i pravdoljubivog rodoljublja čini Draganove pedagoške ambicije krajnje sumnjivim. No, i pored svih sumnji, scena u kojoj uzbuđeni učitelj morala naposletku siluje svoju prostodušnu učenicu ipak je neočekivana. Sve pigmalionske pobude gorljivog rodoljuba ispostaviće se tek kao izgovor za seksualno zlostavljanje mlade prostitutke.

Za jednim neočekivanim preokretom sledi i drugi, jednako neuverljiv: Drakče će u jednom trenutku shvatiti da je zaljubljen u Biljanu:

„Nisam, dakle, bednik! Nisam ništarija! Da sam tek još jedna nedostojna žrtva požude, zar bih tako lako odoleo pozivu lepe Moni Hadžipopović? Šta me se tiče što će se svet zgražati nad nedostojnošću naše veze, ako je ja, ponovo inokosan i suveren, uzdignem do dostojanstva ljubavi!“[78]

Tako se u romanu Timor mortis učitelj ne zaljubljuje u svoje pedagoško delo, jer dela, to jest preobražaja – nema. Biljana ostaje ono što je i bila – bezazlena fuksa. Ali, Dragan će shvatiti da preobražaj nije ni potreban. Ne bi li “svetu” pokazao da Biljana zaslužuje poštovanje, on će se zaljubiti u nju takvu kakva je. To je bedan gest, i bedan pigmalionski preobražaj Selenićevog hroničara. Nije ovde uopšte reč o tome da li jedna prostitutka dovoljno vredi da bi se neko zaljubio u nju. Jednostavno moralno načelo poštovanja ljudskog dostojanstva ne dozvoljava da se takvo pitanje postavi. Pomenuvši “svet”, hroničar je svoju izjavu ljubavi učinio bednom. Izjavu će učiniti još bednijom kada doda: “Treba, međutim, imati razumevanja i za moje muke. Kozničkoj seljančici, barskoj igračici, izjavljivao sam ljubav!” Zbog toga to i nije izjava ljubavi. To je neuspeo gest autora koji bi da kompenzuje sva poniženja kojima je izložio svoju junakinju. Kao i u prethodnim romanima, Selenić ovde zloupotrebljava svoje likove. Njega ne zanimaju pojedinačne sudbine: to su samo boje na velikom platnu istorije kolektiva koje Selenić nanosi grubim revizionističkim potezima.

Kolaboracija u ogledalu bezazlene fukse

Stradanja “kozničke seljančice” i moralne dileme oko njenog ponašanja u metonimijskoj su sprezi sa pogledom na kolaboracionistički režim Milana Nedića. Selenić ponovo koristi tela da bi se bavio ideološkim i političkim pitanjima. Za njega je kolaboracija isto što i prostitucija. Tačno je, sugeriše Selenić, da je kolaboracija nemoralna. Međutim, u nekim situacijama ljudi su primorani da između dva zla biraju manje zlo. Uprkos činjenicama, revizionisti smatraju da se u slučaju srpskog kolaboracionističkog režima moralo birati između pristajanja na okupaciju ili fizičkog uništenja. Fizičko uništenje je krajnje zlo, naspram koga kolaboracija prestaje da bude moralno neprihvatljiva. Sve zajedno: kolaboracija je nemoralna, ali bezazlena spram fizičkog uništenja, te otuda prihvatljiva u spasavanju života.[79] Zbog toga nema pravog razloga da se osudi kolaboracionistička vlast; naprotiv, treba joj odati priznanje i vratiti joj dostojanstvo jer je sačuvala živote. Tu složenu moralnu analizu iznela je u romanu na svojim “velikim grudima i jakim bedrima” jedna devojčica.

Čvrstu vezu između kolaboracije i spasavanja biološke supstance naroda uspostaviće Stojan Blagojević već u prvom delu romana, posluživši se analogijom koju nosi Biljana Jevđić:

„Čovek nije čovek zbog svojih društvenih obzira, već je to što jeste zato što ima creva, krvotok, rasplodni nagon, koji, priznaćete, mnogo ljudskije zadovoljava fuksa nego obešeni šnajderski kalfa.“[80]

“Veliki pripovedač posvećenih istorija” izrekao je ovu mudrost povodom javnog vešanja pet muškaraca na Terazijama, od kojih je jedan bio krojački pomoćnik. Vešanje je bilo odmazda za sabotaže i napade na nemačke vojnike.[81] Neće samo Blagojević insistirati na kolaboracionističkoj brizi za creva, krvotok i rasplodne nagone. Posluživši se nešto čednijom figurom majke, u moralno prosuđivanje kolaboracije upustiće se u romanu i srpske izbeglice iz Hrvatske (dovoljno je i uzgred napomenuti da oni svoje arbitarske kompetencije crpu iz svoje nesreće):

„Bilo ih je trideset u jednoj sobi, spavali su ili na slamaricama, ili na golom podu, pili lipov čaj bez šećera za doručak, jeli geršlu za ručak i večeru i – kaže Mara – bili srećni jer su živi, i zahvalni Milanu Nediću i Tomi Maksimoviću, izbegličkoj majci, što su im to omogućili.“[82]

Nema razloga da se ovde upuštamo u kritiku revizionističkog pogleda na kolaboraciju. Pomenuću samo jedan detalj, koji treba da ilustruje Selenićev revizionistički narativni postupak. Činjenica je da kolaboracionistički režim nije bio majka svima u Srbiji: Jevreji pod tim režimom nisu imali priliku da sačuvaju biološku supstancu. Već u proleće 1942. u Srbiji su pobijeni gotovo svi Jevreji. Beograd je bio prvi grad u Evropi koji je dobio i zvaničnu potvrdu da je “očišćen od Jevreja”.[83] U susednoj Bugarskoj, na primer, koja je imala sličan kolaboracionistički režim, bugarski kralj, parlament, patrijarh i sveštenstvo nisu dozvolili pogrom svojih jevrejskih sugrađana.[84] Tek, Selenić će četiri decenije kasnije jednim narativnim trikom razrešiti problem Jevreja u okupiranoj Srbiji:

„Rajterovi su se, sledeći svoj jevrejski istančani njuh za opasnost, spakovali i pobegli pošto je general Simović, 3. aprila, preko radija proglasio Beograd otvorenim gradom koji, budući da je nebranjen, neće biti ni napadan.“[85]

Dobro je što su Rajterovi pobegli. Ali, oni to sigurno nisu učinili sledeći neki svoj etnički, nacionalni, rasni, kakav god kolektivni “njuh”, jer da je taj “njuh” neka kolektivna odlika Jevreja, spasilo bi ih se iz okupirane Srbije mnogo više. Taj “njuh” u stvari treba da spasi samog autora od nelagode što će njegov beležilac prećutati tu stranu kolaboracije. Jer, u vezi sa kolaboracijom, Selenića isključivo zanimaju srpske izbeglice iz Hrvatske. A ta izbeglička slika u romanu Timor mortis, ponuđena čitaocima koncem osamdesetih, uoči raspada savezne države, zavređuje posebnu pažnju.

Crnamajka

Biljana Jevđić izlazi na romanesknu scenu posle najave “Jeste li videli fuksu?” Mara Grubić kretaće se kroz svet romana kao svetica. “Mislim da joj je oko glave treperio oreol i možda je tog časa bila kraljica”,[86] zapisaće hroničar. Ona stopalima ne dodiruje pod,[87] a ruke su joj “krstiteljske, svetojovanske”.[88] Dok je Biljana sva telesna, jaka i velika; Mara je poput privida, između dva sveta. Iz svoje svetačke perspektive, Mara će ispričati krvavu priču o stradanjima Srba u marionetskoj hrvatskoj državi. Sa svetačkim oreolom oko glave, priču će zaključiti rečima: “Sad sam izbeglica. Živa sam. Zbog unuke. Da rodi hiljadu Grubića i da svakom pušku na znamenje daruje.”[89] Porodična nesreća i nesreća naroda kome pripada učinile su od Mare Grubić sveticu. Iz Dobrinjske 15 krenuće Mara sa svojim rođakom „u druge kuće beogradske da, kao apostoli jevanđelje, šire među pravoslavcima koji još u glinskim crkvama nisu bili klani i o španovačke lipe razbijani, novi nauk o zverima i ljudima.“[90]

Godine 1989. ovo su sve opšta mesta. U ime žrtava iz Drugog svetskog rata, Srbi su se spremali da krenu u novi rat. Pa ipak, roman Timor mortis u ponečemu se razlikuje od srpske proze iz tog vremena koja se bavi istim temama. Selenić će direktno suprotstaviti tri središnja lika u svom romanu: Maru Grubić, s jedne, i Biljanu Jevđić i Stojana Blagojevića, sa druge strane. Odmah je jasno i o kakvim je suprotnostima reč: s jedne strane je smrt, a sa druge život. Selenićev hroničar izričito će nas pozvati da “zamislimo sada Crnamajkine oštre, nemušte, učiteljske, španovačke, nedoklane obrise, sučeljene, kao na brvnu”, sa pogledom na svet koji reprezentuju vremešni Stojan i mlada Biljana, da bismo se zapitali: “Kakav ishod može proizaći iz sudara na brvnu?”[91]

Strah od smrti

Odgovor ćemo naći na kraju romana: Mara Grubić doneće smrt Biljani Jevđić. Hroničar će nam opisati razjarenu gomilu koja je rešila da kazni Biljanu. Devojčicu je neko potkazao kao “nemačku kurvu”. To je bilo dovoljno da gomila poželi da nad njom odmah izvrši uličnu pravdu. No, izlivanje “pravedničkog” gneva zaustaviće za trenutak Dragan. On će ljudima reći da Biljana nije bila kurva. Sada već sasvim očekivano, tu će se naći i Crnamajka. “Poletnim, čvrstim, pouzdanim glasom” ona će potvrditi: “Kurva je. Ja znadem. Ovim očima sam gledala i vidjela.”[92] Hroničar će na jednom mestu zapisati da su ljudi poštovali Maru Grubić kao što se poštuje smrt. Pošto je Crnamajka sa takvim autoritetom izgovorila presudu, usledila je jeziva kazna. Gomila će iza sebe ostaviti izmrcvareno Biljanino telo. Nesrećni student medicine neće moći da zaustavi Biljanino krvarenje, i ona će umreti.

Hroničar je detaljno opisao stradanje i smrt svoje štićenice. Selenić je morao računati da će takvim opisom u najmanju ruku izazvati nelagodu kod čitalaca. Ta nelagoda, morao je znati pisac, preobraziće se u odbojnost prema Mari Grubić. To je zanimljiv preokret. Mara Grubić je lik koji do te poslednje scene u romanu ima neprikosnoveni status žrtve. Iz elementarnog saosećanja čitalac će biti spreman da zanemari sporadične Crnamajkine grubosti. Ali, pročitavši kraj romana, čitalac će prestati da saoseća sa Marom Grubić. Ona će postati jedini krivac za Biljaninu smrt. Crnamajka upravlja gomilom i navodi je da nasmrt pretuče devojku. Značenje te scene neće se iscrpsti analogijama sa kolaboracionističkom vlašću. Nije tu reč samo o tome da se narod okrenuo protiv vlasti koja ga je spasila od većeg stradanja i optužio je za izdajstvo. Mogao se takav kraj izvesti i bez Crnamajke. Već se i to što je Dragan seksualno zlostavljao Biljanu moglo tumačiti u sličnom ključu. Uloga Crnamajke u poslednjoj sceni izvodi značenje romana izvan istorijskih okvira priče.

Mara Grubić je metonimijska zamena za sva srpska stradanja i sve srpske žrtve. Ona je reprezentant svih onih Srba koji su se kroz vekove sklanjali pred turskim “obrijanim konjanicima” ili pred “kamom, vatrom i krstom”, ostavljajući za sobom “decu pogaženu kopitama” i “spaljena pribežišta”; hroničar će reći da ona u “predačkom sanduku”, koji je “razrovan kao oskrnavljena grobnica”, nosi “pepeo jednog završenog postojanja”.[93] S druge strane, Stojan Blagojević je reprezentant one struje srpskog naroda koja je sklona politici, pregovorima, kompromisima zarad očuvanja života i kakvog-takvog prosperiteta. Ta struja nije uvek bila časna, niti je stalno na umu imala isključivo dobro naroda čije je interese zastupala, ali ipak je potrajala više od jednog veka. Toj struji, na svoj elementarni, telesni način pripada i Biljana Jevđić.

S obzirom na sve to, jasno je da Selenić koncem osamdesetih, uoči izbijanja jugoslovenskih ratova, svojim romanom šalje poruku da će srpski resantimanski nacionalizam,[94] po svemu oličen u figuri Crnamajke, biti poguban pre svega za same Srbe. Međutim, bilo je kasno za takvu poruku, a njenu uverljivost nije potkopalo samo to što ju je poslao pisac koja je dobrim delom oblikovao takav nacionalizam.

Golem srpskog resantimanskog nacionalizma

U proznom svetu Slobodana Selenića, političke poruke ne vrede mnogo. Jasnu hijerarhijsku podelu na politiku i kulturu, u kojoj kulturi pripada viši položaj, zagovaraju upravo oni junaci koji u semantičkoj strukturi Selenićevih romana imaju privilegovano mesto, pa se stoga za njih može pretpostaviti da reprezentuju stavove samog autora. Razdvajanje politike od kulture, sa jasnim vrednosnim predznakom, čini mogućim razna premeštanja iz jednog u drugi domen, već prema tome šta u datim okolnostima odgovara onome ko vrši takvo premeštanje. U Prijateljima se političke razlike razumeju kao kulturne, čime se želi naglasiti da su te razlike nepremostive. U Očevima i ocima se podela vlasti u međuratnoj Jugoslaviji shvata kao kulturno pitanje o dominaciji, koje se mora razrešiti odmeravanjem snaga. U romanu Timor mortis politički kompromisi razumeju se kao znaci slabosti koji sa sobom povlače odricanje od kulture i identiteta.[95]

Drugim rečima, polje kulture je sfera moći, iz koje se prelazi u polje politike samo usled slabosti. Dok god se ima snage, pitanja će se držati u polju kulture. Svako neslaganje tu će se predstavljati kao nešto što ne može biti organski proizvod datog socijalnog i kulturnog stanja, i što mora nasilno da se reši. U polju kulture, silom će se održavati vizija o homogenom društvu, u kome svako zna svoje mesto i ulogu; a sporovi će se rešavati po principu “sve ili ništa”. Tek kada se u polju kulture pojavi sila koja može da zapreti uništenjem, treba se povući u polje politike i započeti pregovore. No, sam pristanak na pregovore pokazatelj je slabosti, zbog čega svaki politički dogovor izgleda kao potpuno odbacivanje kulture i identiteta. To politiku čini – u očima autora i njegovih junaka – nužnim zlom.

Zato poruka s kraja romana Timor mortis nije uverljiva. Selenić bi da kaže da su Srbi stradali; da su se žrtvovali zarad zajedničkog dobra; da zauzvrat nisu dobili ništa izuzev novih patnji i stradanja; ali ipak treba da se uzdrže od osvete i ne treba da traže pravdu – jer bi to njih same najviše koštalo. Nanka iz romana Očevi i oci zgranula bi se ovakvom porukom. I to bi bila adekvatna “kulturna” reakcija unutar Selenićevog proznog sveta. Takva poruka može samo potpiriti resantiman.

Kultura i obrazovanje

Kada se kultura shvati kao polje u kome se održava vizija homogenog društva, iz čijeg socijalnog i kulturnog stanja može organski nastati samo jedan pogled na svet, obrazovanjem će se sprečavati pojava svakog “neorganskog” proizvoda. Otuda je obrazovanje ključni segment kulture u koji se investira najveća moć. Obrazovanje garantuje stabilnost čitavog polja kulture. Ulogu koju u liberalnim društvima imaju političke ustanove, u ovako shvaćenim kulturama imaju škole. U liberalnim društvima sporovi se rešavaju u političkim ustanovama, u kulturama se sporovi zatiru u školama.

Za sva tri pedagoška modela o kojima je ovde bilo reči karakteristično je da – svaki na svoj način – predstavljaju obrazovanje kao nasilan proces, u kome ne postoji način da se provere kompetencije učitelja. Učenik mora prihvatiti zdravo za gotovo ono što mu se predaje kao vredno znanje, to jest kao kultura. Kada se unutar jednog političkog okvira nađu dve kulture, od kojih svaka pretenduje na homogenost i vlastiti obrazovni sistem, zaista se čini da je sukob neminovan.

Priču o Selenićevim romanima započeli smo pričom o srpsko-albanskom teritorijalnom i političkom sporu koji se vrlo brzo preneo u sferu obrazovanja. Analizom Selenićevih romana trebalo je pokazati da bar u jednom svom delu srpska kultura apsolutno nije bila sposobna da adekvatno artikuliše problem i ponudi pojmovni okvir unutar koga bi se on mogao rešiti. Okvir koji smo izveli iz Selenićevih romana objavljenih tokom osamdesetih – dakle u deceniji koju je bitno obeležila i borba između Srba i Albanaca za prevlast nad obrazovanjem – sam po sebi je nametao isključivo nasilna rešenja.

Književnost i politika

Nijednog trenutka nisam ovde hteo da sugerišem da postoji bilo kakva direktna uzročno-posledična veza između književnih dela Slobodana Selenića i političkih i ratnih događaja iz osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog veka. I inače smatram da je opasno iz književnih dela izvoditi političke ili bilo kakve druge pouke, kojih bismo se onda pridržavali u realnom svetu. Tumačenje koje za cilj ima da uspostavi veze između jednog dela i stvarnosti na koju to delo posredno ili neposredno referira stalno mora voditi računa da tu ne može biti reči o preslikavanju.

A baš tako su kritičari pisali o Selenićevim delima. Među njima, videli smo, najgori je Palavestra. On će i 2008. za Selenića, Pekića i Kiša tvrditi:

„Položaj književnosti u poretku ukinute i ograničene slobode, traženje izlaza iz duhovnog tesnaca, otpor prema nasilju i nametnutim zahtevima političke ideologije, put alternative i prkos pred nepravdom – to su bile zajedničke odlike njihove poetike i opšti instrumenti njihove kritike.“[96]

Bar što se Selenića tiče, nijedan od ovih uvida nije tačan. Selenić je duboko ideologizovan pisac, kao što to pisci obično i jesu. Nevolja sa Selenićem je ipak u tome što je njegova politička ideologija, zapavši u dubok tesnac nacionalističkog resantimana, postala i nasilna i nepravedna. Ali, da je Palavestra bio u stanju na vreme to da vidi, on danas ne bi pisao:

„U poslednjim godinama XX veka, u nepovoljnim uslovima i nezdravim ratnim vremenima, na srpskoj književnoj sceni se pojavila veća grupa nezadovoljnih mlađih pisaca i kritičara, koji su poraz jugoslovenske civilizacije i opšti pad kulturnih vrednosti dobrim delom pripisali srpskom nacionalizmu i srpskoj inteligenciji. Pomognuti podrškom onih koji su na građanskom nezadovoljstvu gradili nevidljivu, ali uticajnu paralelnu vlast i jednu drukčiju, alternativnu javnost i društvenu svest, sinovi i unuci komunizma krenuli su u rušenje nacionalnih institucija. Značajno ohrabrenje dobili su od ranije partijske nomenklature, vaspitane na otporu boljševika prema inteligenciji i na predrasudama komunističke internacionale prema Srbima kao ugnjetačkom narodu, kome je na kraju veka na Zapadu pripisan i greh “etničkog čišćenja”.“[97]

Tako sudi ovaj ideolog kritičke književnosti iz sigurnosti svog kulturnog zabrana. Nikakva politika i nikakva stvarnost ne mogu nagristi njegovu homogenu kulturu. Sve što se kosi sa njegovim organskim pogledom na svet neorgansko je i ne nastaje prirodno iz ovdašnjeg kulturnog i socijalnog stanja, smatra on. Njemu zaista nije potrebna politika, jer on, nipodaštavajući politiku i ideologiju, a veličajući kulturu, pod krinkom te iste kulture – i književnosti posebno – obavlja jedan prljav politički posao. Pored ostalog, namera mi je ovde bila da ukažem na moguće političke i ideološke implikacije jednog takvog književnog i kritičarskog angažmana, i da izguram sve te loše pisce i kritičare iz polja politike natrag u polje književnosti: tamo će praviti manju štetu.

Reference

Ado, Pjer, Šta je antička filozofija, prevela Suzana Bojović (Beograd: Fedon, 2010).

Albahari, David, Gec i Majer (Beograd: Stubovi kulture, 1998).

Bataković, Dušan, “Slike moderne Srbije: dometi, ograničenja, osporavanja”, pogovor u Holm Zundhausen Istorija Srbije od 19. do 21. veka, preveo Tomislav Bekić (Beograd: Clio, 2008), str. 549-569.

Bloom, Harold, Dramatists and Dramas (Philadelphia: Chelsea House Publishers, 2005).

Bogdanović, Dimitrije, Knjiga o Kosovu (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 31986 [1985]).

Chatterjee, Partha, The Nation and Its Fragments. Colonial and Postcolonial Histories (Princeton: Princeton University Press, 1993; šesto i sedmo poglavlje iz ove knjige prevedena su u časopisu Reč no. 78/24, 2009: “Nacija i njene žene”, str. 167-183; “Žene i nacija”, str. 183-203, preveo Dejan Ilić).

Crane, Milton, “Bernard Shaw’s Dramatic Theory and Practice”, Publications of Modern Language Association, Volume LXVI, no. 6, 1951, str. 879-885.

Dimitrijević, Vojin, “Slobodan Selenić – individualna trauma i društveni pokreti”, u Predrag Palavestra (ur.), Spomenica Solobodana Selenića (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2004).

Dragović-Soso, Jasna “Spasioci nacije”. Intelektualna opozicija Srbije i oživljavanje nacionalizma, prevela Ljiljana Nikolić (Beograd: Fabrika knjiga, 2004).

Đokić, Dejan, Nedostižni kompromis. Srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji, prevela Slobodanka Glišić (Beograd: Fabrika knjiga, 2010).

Hardt, Michael / Negri, Antonio, Mnoštvo. Rat i demokracija u doba Imperija, preveli Tomislav Medak i Petar Milat (Zagreb: Multimedijalni institut, 2010).

Ilić, Dejan, “Kruna od trnja”, Reč no. 78/24, 2009, str. 105-123.

Jeremić, Ljubiša, “‘Lukava nedoslednost’ Selenićevog romanesknog pisma: istorija, ideologija, politika kao uzaludan govor”, u Predrag Palavestra (ur.), Spomenica Solobodana Selenića (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2004), str. 21-27.

Kerenji, Emili, “‘Obični ljudi’ Kristofera Brauninga”, pogovor u Kristofer Brauning, Obični ljudi. 101. rezervni policijski bataljon i konačno rešenje u Poljskoj, preveo Emil Kerenji (Beograd: Fabrika knjiga, 2004).

Koljević, Svetozar, “Susreti srpske i engleske kulture u delu Slobodana Selenića”, u Predrag Palavestra (ur.), Spomenica Solobodana Selenića (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2004), str. 125-238.

Kostovicova, Denisa, Kosovo. The Politics of Identity and Space (London i New York: Routledge, 2005).

Lepenis, Volf, Kultura i politika, prevela Drinka Gojković (Beograd: Geopoetika, 2009).

Makavejev, Dušan, “Memorandum Kosančićevog venca 7”, u Predrag Palavestra (ur.), Spomenica Solobodana Selenića (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2004), str. 29-32.

Marković, Milena, “Bibliografija Slobodana Selenića”, u Predrag Palavestra (ur.), Spomenica Solobodana Selenića (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2004), str. 153-234.

Palavestra, Predrag, Istorija srpske književne kritike, 1768-2007, Tom II (Novi Sad: Matica srpska, 2008).

Palavestra, Predrag, “Poetika građanskog poraza”, u Književnost – kritika ideologije (Beograd: Srpska književna zadruga, 1991), str. 166-189.

Palavestra, Predrag, “Moderna srpska kultura i srpsko pitanje”, u Književnost – kritika ideologije (Beograd: Srpska književna zadruga, 1991), str. 20-47.

Pantić, Mihajlo, “Slika drugog u romanima Slobodana Selenića”, u Predrag Palavestra (ur.), Spomenica Solobodana Selenića (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2004), str. 15-20.

Pešić, Vesna, “Rat za nacionalne države”, u Nebojša Popov (ur.), Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamćenju (Beograd: Republika, 1996), str. 3-59.

Platon, Ijon. Gozba. Fedar, preveo Miloš N. Đurić (Beograd: BIGZ, 1985).

Ribnikar, Vladislava, “Od introspekcije do književnog teksta”, u Predrag Palavestra (ur.), Spomenica Solobodana Selenića (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2004), str. 91-97.

Selected Plays of Bernard Shaw (New York: Dodd, Mead and Co., 1949), vol. I.

Selenić, Slobodan, Timor mortis (Sarajevo: Svjetlost, 1989).

Selenić, Slobodan, Očevi i oci (Beograd: Prosveta, 1988).

Selenić, Slobodan, Prijatelji sa Kosančićevog venca 7 (Beograd: BIGZ, 1987).

Stojanović, Dubravka, Ulje na vodi. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije (Beograd: Peščanik, 2010).

Stojanović, Dubravka, “‘Godina okupacije’. Slika ‘1945’ u srpskim udžbenicima istorije”, u Sulejman Bosto i Tihomir Cipek (ur.), Kultura sjećanja: 1945. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti (Zagreb: Disput, 2009), str. 265-273.

Stojanović, Dubravka, “Revizija revizije. ‘1941’ u udžbenicima istorije u Srbiji”, u Sulejman Bosto, Tihomir Cipek i Olivera Milosavljević (ur.), Kultura sjećanja: 1941. Povijesni lomovi i savljadavanje prošlosti (Zagreb: Disput, 2008), str. 157-163.

Stojanović, Dubravka, Srbija i demokratija, 1903-1914. Istorijska studija o “zlatnom dobu srpske demokratije” (Beograd: Udruženje za društvenu istoriju, 2003).

Stojanović Pantović, Bojana, “Motivacija u romanu Prijatelji sa Kosančićevog venca 7 Slobodana Selenića”, u Predrag Palavestra (ur.), Spomenica Solobodana Selenića (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2004), str. 119-123.

Todorov, Tzvetan, The Fragility of Goodness. Why Bulgaria’s Jews Survived the Holocaust, preveo Arthur Denner (London: Weidenfeld & Nicolson, 2001).

Peščanik.net, 08.12.2010

Dejan Ilić: Od Pigmaliona do golema (1)


[1] Za podsticajan prikaz početaka filozofije i filozofskog života i obrazovanja vidi Pjer Ado, Šta je antička filozofija, prevela Suzana Bojović (Beograd: Fedon, 2010).

[2] Prijatelji, str. 125.

[3] Ibid., str. 128.

[4] Ibid., str. 129. I opet se mladi Albanac pokazuje tu kao postojani čuvar jedne određene doličnosti u romanu.

[5] Ibid., str. 125.

[6] Ibid., str. 125-126.

[7] Michael Hardt / Antonio Negri, Mnoštvo. Rat i demokracija u doba Imperija, preveli Tomislav Medak i Petar Milat (Zagreb: Multimedijalni institut, 2010), str. 26-28.

[8] Marković, 161-163.

[9] Slobodan Selenić, Očevi i oci (Beograd: Prosveta, 1988). Sva upućivanja na knjigu odnose se nadalje na ovo izdanje.

[10] Očevi i oci, str. 27.

[11] Ibid., str. 33.

[12] Ibid., str. 28.

[13] Ibid., str. 33. Iste godine kada je Selinić objavio Očeve i oce, dogodio se incident na Kosovu koji će srpska kulturna elita iskoristiti da slikoviti predstavi “ponižavanje srpskih domaćina”. Naime, prvog maja 1985. godine, zastavnik jugoslovenske vojske Đorđe Martinović, koji je radio u Domu kulture u Gnjilanu, javio se u lokalnu bolnicu sa ozbiljnim unutrašnjim povredama. Povrede su bile nanete silovitim nabijanjem staklene boce u Martinovićev rektum. Martinović je ispričao da su ga, dok je radio u polju, napala dva muškarca koja su govorila albanski. Nedelju dana kasnije, u zvaničnom saopštenju se tvrdilo da je Martinović samoga sebe povredio dok se samozadovoljavao. Srpska javnost odmah je izašla sa kontraargumentom da su vlasti priču o samopovređivanju izmislile kako bi sakrile prave razmere nasilja nad kosovskim Srbima. S vremenom, slučaj Martinović, “u kome su spojene snažne slike o stradanju Srba pod Turcima i o srpskoj muškosti koju oskrnavljuje primitivan, surov i seksom opsednut Albanac, postao je centralni simbol kosovskog pitanja” (Dragović-Soso, str. 200). O značenju silovanja muškaraca u kontekstu srpske kulture vidi Dejan Ilić, “Kruna od trnja”, Reč no. 78/24, 2009, str. 105-123.

[14] Očevi i oci, str. 35.

[15] Ibid.

[16] “Sporo se navikavam na misao da je on sin, i tek vremenom stičem osećaj da sam ja otac”, objasniće naknadno Stevan. I dalje: “Znam šta i kako osećam tada: Mihajlo je nešto Elizabetino, rekao bih, ne stoga što ga ona želi samo za se zadržati, već pre zato što ja tada nisam kadar moj roditeljski deo – uzeti”. Uz sve to, iako je Mihajlo rastao, “Elizabeta nije pokazivala nameru da me vrati u našu zajedničku ložnicu” (Ibid., str. 171).

[17] Stevan: “Prosto sam video, kao štogod postojeće i materijalno, tu tačku u kojoj se sreću Elizabeta i Milutin, čvorište koje njihove različitosti povezuje u skladnu celinu bez unutrašnjih suprotnosti” (Ibid., str. 184).

[18] O mestu Sremskog fronta u revizionističkim interpretacijama 1945. godine i kraja Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, vidi Stojanović, “‘Godina okupacije'”, str. 271.

[19] Očevi i oci, str. 64.

[20] Ibid.

[21] Ibid.

[22] Ibid., str. 40.

[23] Za istorijski prikaz u kojem se argumentovano pokazuje da period od majskog prevrata 1903. do 1914. godine ni po čemu ne može biti neko “zlatno doba” srpske države, vidi Dubravka Stojanović, Srbija i demokratija, 1903-1914. Istorijska studija o “zlatnom dobu srpske demokratije” (Beograd: Udruženje za društvenu istoriju, 2003).

[24] Očevi i oci, str. 43.

[25] Ibid., str. 46.

[26] Ibid., str. 67.

[27] Iz razloga koji sam naveo na kraju prethodnog odeljka. Naime, pre svakog ozbiljnijeg zajedničkog iskustva, Stevan odmah zna, jer mu je za to dovoljna već i nelagoda što ga obuzima na prvom izlasku, da njegova veza sa Elizabetom neće biti srećna: “Razornost ovog otkrića sastojala se u tome što sam – odista vidovito, u iznenadnom prosvetljenju, jasno kao na dlanu – otkrio da volim ženu koju nikako ne razumem, koju, sva je prilika, nikada i neću razumeti, jer nikad neću prodreti ni kroz prvi grudobran njene lične zatvorenosti, ni kroz drugi, sastavljen od običaja i pravila koja su stotinama godina ugađali parochial islanders, ljudi sa jednom nogom na ubijenom bengalskom tigru, a drugom na tepih-travnjaku ispred kamena zamka. Zar da vasceli život svoj provedem u sleđenosti i nelagodnosti, kao ovih deset minuta u praznoj čajdžinici u kojoj najjednostavniji zadatak: treba li Elizabetu osloviti ili ne – rešavam uz hladan znoj na čelu i nelagodu što kao vonj lebdi u mučnoj tišini?” (Ibid., str. 68-69). Na stranu sad banalna referenca na englesku imperijalnu kulturu; treba primetiti da je za Medakovića upoznavanje isto što i osvajanje: borba i prodiranje kroz linije odbrane osobe koja se želi upoznati, i koja mladog Srbina u stvari privlači. Da je svrha prethodne slike da se predstavi Stevanov karakter, tako bismo je ovde i tumačili. Videli smo, međutim, da to nije tako, te da nam se kroz Stevanov lik u stvari opisuje kultura kojoj on pripada. Kultura, dakle, koja druge kulture upoznaje tako što ih osvaja razbijanjem njihovih grudobrana.

[28] Ibid., str. 82.

[29] Razume se, u načelu je uvek moguće da autor ovakvim detaljima implicira ironijsku distancu prema svojim junacima, sugerišući zaostalost sredine iz koje oni potiču i koja ih je u stvari oblikovala. No, ta ironija prestaje da deluje kada se svi delovi Selenićevog narativnog mozaika konačno sklope u sliku tragične propasti jedne klase i njene kulture. Drugim rečima, delotvorna ironija podrila bi tragičan efekat: nema ničeg tragičnog u tome da propadne jedna opresivna kultura. Takva pomisao nije strana ni samom Seleniću. Njegov junak Stevan će reći: “… odjednom sam shvatio de se, u stvari, srpstvo izmenilo, da ta reč puna naboja kada je kaže Nanka, iskrene uznesenosti u rečniku moga oca Milutina, sad zvuči kao kanta olupana od mnoga udaranja i ispražnjena od svaka sadržaja” (Ibid., str. 140). A sve to zato što Stevan stvari oko sebe gleda nepristranim pogledom svoje Elizabete (Ibid.). Međutim, odmah sledi i narativna promena vizure, koja poništava svaku ironiju: “Posle mnogo godina, bacio sam na Srbe i srpstvo ne engleski nepristran, već srpski opčinjen pogled i otkrio gubilište, raspad, zbunjenost, hropac” (Ibid.). Taj “srpski opčinjen pogled” sav se sastoji od jednog posebnog znanja: “Znao sam oduvek da je srpstvo moja sudbina, da su Srbi moji očevi i oci kojih se čovek ne odriče ni kada su nakazni i zli, a nekmoli onda kada ih vidi jadne i duhovno potrebite” (Ibid., str. 143). Nažalost, nema nikakve ironije u ovom sažetom opisu nacionalističkog slepila. Štaviše, autor ga formuliše 1985. godine, usred kosovske i jugoslovenske krize. Tu je sad zapravo najmanje bitno da nam se kaže ko su ti Srbi o kojima govori Stevan Medaković, a kroz njega i sam autor. Važnije je dati odgovor na pitanje ko odlučuje o tome da li je reč o “nakaznosti i zlu” očeva i otaca ili, recimo, o “gubilištu, raspadu, zbunjenosti” jedne nacije koja pokušava da se oslobodi “nakaznih” predaka. Zbog priznanja da im je pogled “opčinjen”, zdrav razum bi nalagao da se to pravo oduzme osobama poput Stevana Medakovića.

[30] Platon, Gozba, 208e, u Platon, Ijon. Gozba. Fedar, preveo Miloš N. Đurić (Beograd: BIGZ, 1985).

[31] “[S]in je za mene”, objašnjava Stevan Medaković, “bio pre svega produženje u vremenu preko granice lične smrti i zato što će po svetu umesto mene hodati želeo sam ga videti prema svom liku i idealu uobličenog.” Ali, nije to samo lik i ideal po ličnoj meri Stevanovoj; naprotiv, “[s]in je ona čestica koja iz jednog vremena prenosi u drugo, iz jednog naraštaja u drugi, ne bilo šta ili sve što je otac od oca primio, oplemenio i prosledio, već baš ono odlično i najviše, što ga uspostavlja kao pojedinca, naciju, čovečanstvo. Kada god pogledam šta sam ja od moga Milutina dobio i poneo, umem lako naći nit koja vodi dalje prema nekom zaboravljenom, ali u našem tkivu sadržanom prasvedoku i praroditelju” (Očevi i oci, str. 305). Kako se lako pronalazi niz prema nečemu zaboravljenom, znaju valjda samo Medaković i Selenić.

[32] Stevana će to prekomerno otvaranje navesti da se zapita: “Zar je uputno moral, stotinama godina stvaran, olako odbaciti, zarad drugog koji odista ne poznajemo kako valja, i bio sam dugo uveren – primamo brzopleto, kao nezrela deca poroke odraslih?” (Ibid., str. 65).

[33] Otac ih zove i “carskim godinama” (Ibid., str. 220).

[34] Ibid.

[35] Otac ga zove i “muškim nastavljačem loze Medakovića”, koji pokazuje “sve upadljivije znake izuzetnosti među svojim vršnjacima, pa i decom mnogo starijom od njega” (Ibid., str. 187).

[36] Ibid., str. 222.

[37] Ibid.

[38] Ibid., str. 225.

[39] Ibid., str. 224.

[40] Ibid.

[41] Ibid.

[42] Ibid., str. 254

[43] Ibid., str. 300.

[44] Ibid., str. 306.

[45] Hardt / Negri, str. 27.

[46] Očevi i oci, str. 306.

[47] Vladislava Ribnikar ovako je objasnila narativnu situaciju u Očevima i ocima: “Kao i prethodne Selenićeve knjige, Očevi i oci dočaravaju stvarnost u kojoj nema istinske ljudske komunikacije. Jezičke i kulturne barijere u Stevanovim odnosima sa Elizabetom indikacija su dubljih i važnijih nesporazuma i razilaženja – skrivenih emotivnih otpora, predrasuda, frustracija i strahova. I dok je odnos između supružnika od početka pun rezervi i prećutkivanja, potreba za komunikacijom iskazuje se i u ovom romanu obraćanjem mrtvima” (Vladislava Ribnikar, “Od introspekcije do književnog teksta”, u Predrag Palavestra [ur.], Spomenica Solobodana Selenića [Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2004], str. 91-97; ovde str. 93). Mislim da Vladislava Rabnikar greši kada tvrdi da su kulturne barijere indikacija dubljih i važnijih nesporazuma. Pokušao sam ovde da pokažem da je upravo obrnuto. Međutim, ako je ipak u pravu Vladislava Ribnikar, onda se roman Očevi i oci čita kao priča o zadrtom Srbinu, koji pod krinkom evropskog obrazovanja i pristojnosti uništava živote svoje žene i svoga sina. Meni izgleda da tumačenje ne može ići u tom pravcu, ali bi možda vredelo pokušati.

[48] Očevi i oci, str. 222.

[49] Vidi napomenu 99.

[50] I inače se Stevan Medaković doima kao loš analitičar političkih i društvenih prilika. On samo ponavlja niz opštih mesta (“Hrvati neće braniti Jugoslaviju” [str. 135]; Obznana i Aleksandrova diktatura uvedene da bi se Jugoslavija sačuvala pre svega od hrvatskog autonomaštva, “uspele su jedino, ali temeljno da unište srpski politički život, a da ogromno ojačaju političke stranke Hrvata, Slovenaca i Bošnjaka” [str. 141]; svi jugoslovenski narodi imaju svoje vođe, “dok u Srbiji nema nijedne stranke dovoljno jake da predstavlja makar prostu većinu srpskog naroda” [Ibid.]; dok iz svoje potlačenosti u Jugoslaviji Hrvatska i Slovenija izlaze jače nego ikada, “iz svoje hegemonije – evo Srbije gde izlazi rasturena” [str. 147]) od kojih se već ranih osamdesetih sastojao diskurzivni topos o jugoslovenskom ujedinjenju kao odluci koja je bila pogubna za Srbe. Za drugačiju, utemeljeniju i odmereniju analizu političkih prilika i srpsko-hrvatskih odnosa u predratnoj Jugoslaviji, vidi Dejan Đokić, Nedostižni kompromis. Srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji, prevela Slobodanka Glišić (Beograd: Fabrika knjiga, 2010).

[51] Vidi napomenu 97.

[52] U svetu Medakovićevih principa, mnogo je gore sasvim prihvatiti tuđe kulturne obrasce i svoju zajednicu urediti prema njima (što su učinili Hrvati prilagodivši se kalupu nemačke “socijalne morfologije”), jer se time gubi autentičnost, od polovičnog i anarhičnog, dakle, nasumičnog i nesistematskog preuzimanja pojedinh običaja iz tuđe kulture (što su učinili Srbi sa turskim nasleđem).

[53] Očevi i oci, str. 147.

[54] Ibid.

[55] Stevan: “Beograd je postao grad u kome ni jedan čovek, ni jedan stari ni novi društveni sloj nije na svom pravom mestu” (Ibid., str. 144).

[56] Suprotstavljenost kulture i politike, prema kojoj se kultura vidi kao sfera unutrašnje slobode i viših vrednosti, a politika kao oblast praktičnog odlučivanja u vezi sa prilikama u materijalnom svetu, uglavnom se smatra karakterističnom za kolonijalna i postkolonijalna društva, kao i društva na periferiji (kakvo bi, recimo, bilo srpsko društvo devetnaestog i dvadesetog veka), koja su ekonomski zavisna od imperijalnih, odnosno jačih ekonomija. Nemoćna da se odupru imperijalnom zadiranju u unutrašnje sfere ekonomije i politike, ta društva će obe te sfere proglasiti manje bitnim, i okrenuti se ka kulturi kao području istinskih vrednosti i prave slobode, u kojem se potvrđuju one odlike koje potčinjenu naciju ipak čine superiornom spram osvajača. (Vidi o tome, na primer, u Partha Chatterjee, The Nation and Its Fragments. Colonial and Postcolonial Histories [Princeton: Princeton University Press, 1993; šesto i sedmo poglavlje iz ove knjige prevedena su u časopisu Reč no. 78/24, 2009: “Nacija i njene žene”, str. 167-183; “Žene i nacija”, str. 183-203, preveo Dejan Ilić]. Međutim, Wolf Lepenies skreće pažnju na kontinuitet razdvajanja i suprotstavljanja politike i kulture i u nemačkom društvu. Tu će takođe kultura biti nadređena politici, a korene takvog shvatanja Lepenies vidi u nepostojanju podesnih političkih institucija koje su mogle obuhvatiti nemačku naciju tokom većeg dela devetnaestog veka. U takvim prilikama, kultura je postala zamena za političku sferu unutar koje bi se formirala nacija i rešavala pitanja bitna za nju. No, nemačko nepoverenje prema politici i uzdizanje kulture nastaviće se i u dvadesetom veku, uz katastrofalne posledice (vidi Volf Lepenis, Kultura i politika, prevela Drinka Gojković [Beograd: Geopoetika, 2009]). Uprkos bitnim razlikama, oba eksplanatorna modela ističu da zamena politike kulturom uvek vodi ka nasilnom rešavanju političkih sporova, po principu “sve ili ništa”. Zato ovde i ukazujem na njih. Pored toga što se nalazi na (polu)periferiji, srpska zajednica – onako kako je vidi njena elita – i tokom devetnaestog i tokom dvadesetog stoleća muči se i sa problemom institucionalnog, to jest državnog deficita: naime nije postojao politički okvir koji bi obuhvatio celu naciju. Stoga ne čudi što Selenić preko Medakovića favorizuje kulturu na štetu politike.

[57] Slobodan Selenić, Timor mortis (Sarajevo: Svjetlost, 1989).

[58] Pošto Stevan umre, hroničar će njegovo mrtvo telo nazvati “zemnim ostacima čitavog jednog veka našeg narodnog postojanja” (Timor mortis, str. 70), a na jednom drugom mestu će se zapitati: “Smem li mirno gledati kako se čitav jedan naš nesahranjeni vek raspada kao mrcina na krevetu u mojoj zavičajnoj Dobrinjskoj petnaest?” (Ibid., str. 101). Sve u svemu: “Iz svega što je do sada rečeno moglo se već zaključiti da je priča o Stojanu Blagojeviću zapravo srpska priča” (Ibid., str. 146) – opomenuće Selenićev beležilac negde na polovini romana zaboravnog ili nepažljivog adresata svoje hronike. A onda još jednom: “Stojan je bio neko mitsko biće, sličan Vuku Karadžiću ili Rastku Nemanjiću” (Ibid., str. 186).

[59] Ibid., str. 70.

[60] Ibid., str. 170.

[61] Ibid., str. 103.

[62] Ibid., str. 84.

[63] Živopisno društvo u okupiranoj Dobrinjskoj 15 činili su “veliki pripovedač posvećenih istorija”, “ćopavi slušalac njegovih beseda”, “začarana Crnamajka, koja usred bela dana izgleda kao da je osvetljena mesečenom”, “mala bedevijica gospođa Biljkica iz Koznice ispod zelenog Željina, mezimica Aromusa [to jest Stojana Blagojevića]”, “Hauptman Hauptmann” i “glavata, vascela života bolna Tetuljica” (Ibid., str. 230-231).

[64] Ibid., str. 71.

[65] Ibid., str. 65.

[66] Ibid., str. 66.

[67] Ibid., str. 67.

[68] “Moćno” se tu uglavnom odnosi na “oblinu” devojčicinih “sisa” (Ibid., str. 66).

[69] Ibid., str. 68.

[70] Ibid., str. 71. Ovog prisluškivanja sećamo se i iz Prijatelja.

[71] Ibid., str. 187.

[72] Ibid., str. 276.

[73] Ibid., str. 70.

[74] Prve “seminarske dane” obeležili su ovakvi razgovori: “Mlada devojka ne sme da menja ljubavnike kao čaršave u svome krevetu, Srpkinja, shvati, ne sme da se ljubaka sa Švabama, oni su okupatori, naši zlotvori! – Znam, Drakče, ali rekni sam, zar je Hanc – zlotvor, otkud, bre, Hanc da bude zlotvor, stidljiv ki vlaška mlada” (Ibid., str. 273).

[75] Ibid., str. 271.

[76] Ibid.

[77] Ibid., str. 264.

[78] Ibid., str. 331.

[79] Za izmenjenu ocenu kolaboracionističkog režima Milana Nedića, koja se našla u srpskim udžbenicima istorije u devedesetim i dvehiljaditim, Dubravka Stojanović daje sledeći primer: “General Milan Nedić, predsednik srpske vlade pod okupacijom, predstavljen je kao čovek ‘velikog ugleda kod Srba’, koji je, kako piše, spasavao ‘biološku supstancu srpskog naroda’, jer je “smatrao da je Nemačka trenutno suviše moćna i da se sa okupatorom, kako bi se sprečilo dalje stradanje srpskog naroda – mora sarađivati. Zbog strahovitih odmazda nad civilima protivio se svim nepromišljenim pokretima protiv okupatorske vojske” (Dubravka Stojanović, “Revizija revizije. ‘1941’ u udžbenicima istorije u Srbiji”, u Sulejman Bosto, Tihomir Cipek i Olivera Milosavljević [ur.], Kultura sjećanja: 1941. Povijesni lomovi i savljadavanje prošlosti [Zagreb: Disput, 2008], str. 157-163; ovde str. 159).

[80] Timor mortis, str. 88.

[81] Ibid., str. 78.

[82] Ibid., str. 184.

[83] Emili Kerenji, “‘Obični ljudi’ Kristofera Brauninga”, pogovor u Kristofer Brauning, Obični ljudi. 101. rezervni policijski bataljon i konačno rešenje u Poljskoj, preveo Emil Kerenji (Beograd: Fabrika knjiga, 2004), str. 327. Vidi i roman Davida Albaharija, Gec i Majer (Beograd: Stubovi kulture, 1998).

[84] Vidi Tzvetan Todorov, The Fragility of Goodness. Why Bulgaria’s Jews Survived the Holocaust, preveo Arthur Denner (London: Weidenfeld & Nicolson, 2001).

[85] Timor mortis, str. 60.

[86] Ibid., str. 174.

[87] Ibid.

[88] Ibid., str. 181.

[89] Ibid.

[90] Ibid., str. 183.

[91] Ibid., str. 209.

[92] Ibid., str. 349.

[93] Ibid., str. 166.

[94] O srpskom resantimanskom nacionalizmu u poslednjim decenijama socijalističke Jugoslavije vidi Vesna Pešić, “Rat za nacionalne države”, u Nebojša Popov (ur.), Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamćenju (Beograd: Republika, 1996), str. 3-59; posebno str. 36-42.

[95] Ovde se nisam bavio tim tokom priče. Reč je o detaljima iz delom privatnog, delom tajnog života Stojana Blagojevića i njegove žene Milje. Milja gori od vatrenog rodoljublja, i ne oprašta mužu ustupke koje on pravi u dogovorima sa hrvatskim političarima. Na prvi pogled, hroničareve simpatije nesumnjivo su na Miljinoj strani: “Sad znamo i razloge sa kojih je lukavi Starac, željan slave kod budućih pokolenja, Miljino rodoljublje potpuno prećutao. Prećutao ga je zato što upoređen sa stamenom Miljom, Stojan Blagojević počinje pomalo da izgleda kao – da upotrebim reč koju sam našao u Krestićevom pismu – vešta vrdalama. Vrdalama kao Srbin, vrdalama kao narodnjak, vrdalama kao prijatelj, vrdalama kao suprug” (Timor mortis, str. 156). No, autor će dati i implicitan komentar na Miljino rodoljublje: ona će roditi bolesno dete, koje će ubrzo umreti.

[96] Predrag Palavestra, Istorija srpske književne kritike, 1768-2007, Tom II (Novi Sad: Matica srpska, 2008), str. 617.

[97] Ibid., str. 806-807.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)