- Peščanik - https://pescanik.net -

Melodrama Politike

Obrni-okreni, sve i kad bi htela, „Politika“ ne može pobeći od svoje sudbine. Opet je predmet međustranačkog potkusurivanja i preganjanja, što posle svega što se dešavalo na turbulentnoj srpskoj političkoj sceni i nije neko naročito iznenađenje.

Samo što je Demokratska stranka u tehničkoj vladi, sa impozantnim vremenskim zaostatkom, preglasavanjem odlučila da popuni „svoju“ kvotu predstavnika u Upravnom odboru „Politike“ AD, glavna urednica lista Ljiljana Smajlović oglasila se žalopojkom kako joj se, eto, posle svega što je učinila za ovaj dnevnik, sprema omča oko vrata, smena (da ne bude pogrešnog tumačenja), pošto se, kako reče, grdno zamerila šefu države i DS-a Borisu Tadiću i njegovom savetniku za medije Nebojši Krstiću.

Oštra na rečima, „beskompromisna“ u medijskim obračunima, glodurka najstarijeg balkanskog lista vrlo brzo je identifikovala „prave razloge“ što, po svemu sudeći, kao „prva žena na čelu ’Politike’“, kako su je čak i nemački partneri s ponosom pre otprilike dve i po godine predstavljali, neće do kraja odraditi svoj urednički mandat. Ona ih, možda (subjektivno) s pravom, prepoznaje u ličnoj netrpeljivosti Tadićevog okruženja, pripremajući javno mnjenje i preostale „Politikine“ čitaoce, da trenutak njene eventualne smene rastumače kao „nepojmljiv udar na medijske slobode“. I nije slučajno što se to poklopilo sa održavanjem svetskog medijskog kongresa u Beogradu, tek toliko da stranci vide kako se „to radi u Srbiji“.

A šta je, zapravo, posredi: njen zasad neuspeli pokušaj da zabašuri (gurne pod tepih) elementarnu spoznaju da je „Politika“ „nacionale“ pod njenim i kormilom njenih političkih (kvazidržavnih) mentora i sponzora, za kraće vreme nego što se očekivalo, doživela, blago rečeno, profesionalni i moralni brodolom. Doduše, nije ni prvi, možda ni najtragičniji, a verovatno ni poslednji, pošto je očigledno da se država, uprkos svim svojim demokratskim zaklinjanjima, ne odriče baš tako lako kontrole nad „svojim“ medijima. Pre svih, RTS-a, „Politike“, „Tanjuga“, „Večernjih novosti“, a o lokalu da i ne govorimo.

Ustoličenje Ljiljane Smajlović (prešla iz već „prerađenog“ nedeljnika NIN) na glavnouredničku funkciju krajem 2005, a i njen, kako je i sama uverena, skorašnji odlazak iz kabineta na petom spratu „Politikine“ kule, prava su slika i prilika političke tehnologije osvajanja, ali i gubljenja vlasti. Posle jednoipodecenijske moralne i profesionalne agonije pod Živoradom Minovićem, potom još „slavnijeg“ Hadži Dragana Antića, kada je „Politika“ odigrala nečasnu ulogu promovisanja Miloševićeve ratne, nacionalističke i apsolutističke vladavine, posle 5. oktobra, nakon neuspešnog pokušaja da je preuzme Aleksandar Tijanić, vlada Zorana Đinđića pružila joj je priliku da se transformiše i svoju rehabilitaciju odradi tako što će uspostaviti neke nove demokratske i profesionalne standarde.

Ulazak kapitala nemačkog koncerna WAC u kuću (fifti-fifti) trebalo je da bude nagoveštaj da je tako nešto moguće i da stranci neće, barem zbog zaštite svog kapitala i ugleda, dozvoliti da se „Politika“ vrati na stare staze. Bilo je, doduše, nekakvog pomeranja, list je umirio svoju „nacionalnu“ ostrašćenost, pokušavao je da se izvuče iz kadrovskog i ideološkog Miloševićevog nasleđa, ali je, izgleda, ono bilo preteško za potencijale koje je posedovao. Samo što je godinama unazad prokockano poverenje, uz teške muke i velike otpore, počelo da se vraća, ubistvo premijera i Koštuničina (narodnjačka) pobeda na potonjim izborima obeshrabrili su i one najupornije. Bilo je samo pitanje časa i povoda kada će nadirući „novi demokratski nacionalistički“ talas ponovo dohvatiti „Politiku“.

Tajni brifinzi u Koštuničinom kabinetu, na kojima su on lično, njegovi ljudi i lojalne novinarske „veličine“, koje su se blagovremeno prestrojile, naveliko raspredali o „anacionalnoj“ i „antivladinoj“ orijentaciji „Politikinog“ uređivačkog tima i pojedinih komentatora, bili su, zapravo, uvertira za ono što će neminovno uslediti. Ono što je počelo u beogradskim kafanskim nacionalističkim krugovima i kružocima, potpomognuto vrlo agilnim angažmanom intelektualnog i medijskog bosanskog lobija, nastavilo se formalnim i neformalnim pritiscima na uređivačku ekipu, ultimativnim zahtevima da se pojedini autori „malo discipliniraju i preobrate“.

U stvari, nagoveštavao se udar, koji će biti intenziviran tokom 2005. U leto te godine smenjeni su upravni odbori „Politike“ AD i PNM, direktor „Politike“ AD Mirko Đekić smenjen je dok je bio teško bolestan, direktor PNM Darko Ribnikar dok je koristio odmor u inostranstvu, obruč se stezao i oko glavnog urednika Milana Mišića, sve dok manjinska vlada nije u Ljiljani Smajlović pronašla najpogodniju ličnost za njegovu zamenu i „nacionalnu i patriotsku transformaciju“ lista. Mišić je smenjen u času kada se ideološko-nacionalističko-stranačko-nepotističko bratstvo Demokratske stranke Srbije i njenih ideoloških sponzora kompletiralo i preuzelo apsolutnu kontrolu nad kućom.

Imena članova upravnih odbora, poput Emira Kusturice, Aleksandra Simića, Đorđa Vukadinovića, Slobodana Antonića i Matije Bećkovića, i novog direktora PNM Srđana Janićijevića, Bećkovićevog zeta, bila su u funkciji nametanja zaključka kako se, eto, „Politika“ vraća svojim „izvornim nacionalnim korenima“.

I odista se vratila. Imenovanjem Smajlovićke „Politika“ je, korak po korak, postajala simbol Koštuničine političke i ideološke matrice, veštim kadrovskim i uređivačkim manevrima „nepodobni“ su potiskivani na marginu, stavljani pred izbor da se ili prilagode novim okolnostima ili da „dobrovoljno“ odu. Za kratko vreme dovedena je poveća grupa „uglednih“ novinara iz drugih redakcija, koja je uspostavila novi odnos snaga u redakciji, ali i stvorila ambijent za unutrašnju konfrontaciju „starih“ i „novih“, što se naročito pokazalo prilikom poslednjeg neuspelog štrajka novinara – „starosedelaca“.

Novi ljudi olakšali su prelazak lista na koncept manje-više otvorenog partijskog glasila Demokratske stranke Srbije. Paralelnim ustoličenjem Aleksandra Tijanića za direktora RTS-a, dve vodeće medijske kuće Srbije postale su pozornice za promovisanje Koštuničine „vizije“ sabornosti (čijoj, fatalnoj privlačnosti, nažalost, nisu odoleli ni mnogi drugi doskora nezavisni mediji i novinari), tzv. demokratskog nacionalizma, u kome, po principu „narodnog jedinstva“ dirigovanog iz jednog centra, ima mesta i za tekstove koji donekle odudaraju od zvaničnog stava redakcije i nacionalističkog imidža vlasti.

List se sve više približavao najkonzervativnijim krugovima i crkvenom vrhu, a udaljavao od institucija građanskog i civilnog društva. Ljiljana Smajlović je nastojala da okupi spoljne saradnike različitog profila, od ekstremnog desnog do liberalnijeg centrističkog, što je, zapravo, bila providna igra da se „Politika“ prikaže, s jedne strane, kao „otvorena pluralistička novina“, a, s druge, važnije strane, da se time pojača generalna uređivačka strategija: da kroz zvanične komentare, „istraživačke“ teme i angažovanje „specijalnih“ kolumnista, bude, kako neko reče na „Politikinom“ sajtu komentara čitalaca, „megafon“ Koštuničinog poimanja „demokratskog“, „nacionalnog“ i „patriotskog“.

Pečat takvom kursu dali su kolumnisti (ujedno i članovi upravnih odbora kuće) Đorđe Vukadinović i Slobodan Antonić. Njihovim angažovanjem, „Politika“ je, zapravo, postala moćan instrument, reklo bi se, sastavni deo ideološko-nacionalne-konzervativne misije časopisa „Nova srpska politička misao“, odakle su liferovane ideje i akcije koje su obeležile uređivački profil „Politike“. Sinhronizovanim uređivačkim potezima najstariji srpski dnevnik je za kratko vreme postao instrument propagandnog promovisanja antiglobalizma, antiamerikanizma, EU je sve više postajala bauk, a Haški tribunal za ratne zločine puka „politička antisrpska institucija“.

Na njegovim stranicama dominirale su teme protiv crnogorske nezavisnosti, o mafijaškoj prirodi „Mila Đukanovića i družine“, podsticalo se distanciranje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Apsolutna dominacija kosovske teme, u obliku i sa sadržajima koji nisu odstupali od Koštuničine mesijanske uloge da ga odbrani i po cenu propasti „preostale“ Srbije, bila je sjajan povod i alibi za raspirivanje nacionalističkih strasti.

Sve to je, u krajnjoj liniji, „Politiku“ odvelo na stranputicu, pretvorilo u sredstvo za satanizaciju evropske i američke diplomatije i Haškog tribunala, na spoljnom planu, i za obračun s političkim neistomišljenicima i nevladinim sektorom, na unutrašnjem planu. Proklamovani medijski profesionalizam pretočio se u još jedan prepoznatljivi moralni i profesionalni sunovrat, uređivački koncept koji je uporno nastojao da radikalski ekstremizam pacifikuje i legalizuje kao prihvatljivu „demokratsku vrednost“, a njegove protivnike obeleži kao „destruktivne ekstremiste“. Taj manir se savršeno uklapao u Koštuničinu formulu „vlade nacionalnog jedinstva“, što će se naročito manifestovati prilikom izbora Tomislava Nikolića za predsednika Skupštine za jednokratnu upotrebu, ali i danas, pokušajem da se s radikalima i socijalistima formira „prosrpska patriotska vlada“.

To što je u boljim i profesionalnijim vremenima „Politiku“ krasilo – ozbiljnost i analitičnost – u uređivačkoj verziji Ljiljane Smajlović dobilo je obeležja tabloidnog aferaškog čeprkanja, satanizovanja protivnika režima i olakog izricanja svakojakih etiketa, što se, na kraju, i osvetilo i kroz drastičan pad tiraža i kroz novo srozavanje ugleda ove kuće. Novi, naizgled moderniji grafički izgled bio je samo maska iza koje se krio koncept gotovo potpune lojalnosti jednoj političkoj partiji i njenoj nacionalističkoj, ksenofobičnoj i perfidnoj antidemokratskoj optici.

Kao da je duh „Vojka i Savla“, 8. sednice i Odjeka i reagovanja ponovo izronio iz boce. To se videlo u mnogim slučajevima: blagonakloni odnos prema ekstremistima nacionalističkog i rasističkog profila (napad na ekipu „Peščanika“ u Aranđelovcu), dnevnopolitički obračun sa Koštuničinim rivalima od trenutka kada je „pukla“ kohabitaciona i koaliciona ljubav sa DS-om, svađa i „prepiska“ sa šefom države i DS-a Tadićem povodom (iz tabloida) preuzete „afere“ Bogdanović, najnoviji pokušaj da se – „razobličavanjem misterije ručka kod Miškovića“ – Koštunici pruži satisfakcija ako ne bude uspeo da formira vladu s radikalima i socijalistima. Primenjen je stil koji priliči tabloidima tipa „Kurira“, „Pravde“ ili „Pressa“, ali ne i dnevniku koji iza sebe ima stoletnu, čas slavnu, čas neslavnu istoriju.

Sve to, logično, ima cenu. U „Politikinoj“ priči je pad tiraža i ugleda, finansijska kriza, život pod hipotekama, a ono najpikantnije u svemu tome je, reklo bi se, neverovatna indolentnost nemačkog WAC-a, koji je, uprkos upozorenjima od pre dve i po godine, dozvolio da bude pretvoren u finansijskog sponzora srpskog „prosvećenog“ nacionalizma.

Nagoveštaji smena u rukovodećim strukturama „Politike“, a, po svemu sudeći, i RTS-a, „Tanjuga“ i možda „Večernjih novosti“, jesu prilika države, odnosno Demokratske stranke i njenih budućih koalicionih partnera (ako budu formirali vladu) da ozbiljno preispitaju stanje u (para)državnim medijima. Da se, u suprotnom, ne bi sve završilo po onoj narodnoj „Sjaši Kurta…“ Srbiji su preko potrebni nepristrasni profesionalni mediji, a ne sluškinje dnevne politike i moćnih tajkuna. Primer „Politike“ je dovoljno poučan. Nažalost, ne i prvi put.

 
Peščanik.net, 21.06.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)