- Peščanik - https://pescanik.net -

Ministarski autogol

Jarinje, foto: Konstantin Novaković

Ako već nije izazvao zadovoljstvo („e nek’ si im reko!“) raznih usijanih glava zbog bujice pakosnih provokacija, onda u našoj javnosti svakako nije ni naročito komentarisan nastup ministra spoljnih poslova Srbije na sednici SB. Ponajmanje je bio izložen kritici, jer je nekako postalo prihvatljivo da se okreće pogled od svega što predstavlja glupost i šovenski primitivizam ove vlasti kada je reč o Kosovu i Crnoj Gori. Sasvim se zanemaruju besramne i uvredljive tirade i o Crnogorcima i o Albancima po srpskim medijima, u nastupima srpskih zvaničnika, uključujući i izlaganja u najvišim svetskim forumima, kakav predstavljaju i UN.

Takav je bio i nedavni Selakovićev nastup, školski primer diplomatije pokazivanja „srednjeg prsta“ za domaću upotrebu. Bahato prosipanje sokačkih provokacija i zaista neshvatljivo nizak nivo izlaganja predstavnika Republike Srbije (naročito za standarde diplomatije u samom njenom središtu) pokazatelj je da ne postoji ništa pogrešnije nego kada se funkcija ministra spoljnih poslova dodeljuje po stranačkom ključu, jednom tipu koji ne ume da sakrije odnos duboke netrpeljivosti prema drugim narodima, u ovom slučaju Albancima.

I ranije se Selaković neslavno „prosipao“ kada je, takođe kao državni zvaničnik, izjavio da je zabrinjavajuće što je svakim danom Srba „za jedan avion manje, a Albanaca za jedan avion više“. Nije teško shvatiti šovinističku potku ovakvog rezona. (Šta se tiče državnog zvaničnika koje su nacije ili vere građani zemlje u kojoj obavlja funkciju!?) Zamislimo, uostalom, albanskog zvaničnika koji bi se (u slučaju drugačijih demografskih prilika) žalio na isti „problem“, samo u „obrnutom smeru“: što se rađa srazmerno više Srba nego Albanaca. Šta bi svako u Srbiji o takvom tipu pomislio? Ili da se takvo nešto izgovori u Hrvatskoj ili u Švajcarskoj ili bilo gde drugo?

Na neki način ista situacija se „dogodila“ Selakoviću i u Njujorku, pred očima celokupne svetske diplomatske, a i šire javnosti. Pored raznih provokatorskih i vrlo nediplomatskih podbadanja, poput one da je predsednicu Kosova, Vjosu Osmani, nazivao „građankom Srbije“, ministar spoljnih poslova je svoje izlaganje intonirao krajnje prezrivo. Makar kao pravnik, Selaković bi morao da zna da otrcana fraza „lažna država“, u pravnom smislu, ne znači ništa: ako na jednoj teritoriji postoji stanovništvo i suverena vlast – onda je to država, pa makar nemala ničije priznanje. Gde je suverena vlast Srbije na Kosovu? Ako je sudeći po čuvenoj Dačićevoj izjavi – pod miškom, eto gde.1

No, jedna od najvećih bedastoća bila je obraćanje Vjosi Osmani rečima: „Osmani, morate da ustanete kada govorite o Aleksandru Vučiću, predsedniku Srbije, jer je i vaš predsednik“. Ovo je bila toliko budalasta doskočica, da je teško i pobrojati sve njene rđave implikacije. Ideja da građani jedne države treba da ustanu izgovarajući ime predsednika je postiđujuća i uvredljiva čak i samo kao figurativno izražavanje (u smislu da se ime predsednika mora izgovarati sa nekakvim posebnim poštovanjem). Ona je, zapravo, pokazatelj da se od građana te države očekuje bezgranična rajetinska pokornost (mogao je reći i da padne na kolena, isto bi bilo). U konkretnom slučaju, sam Selaković je, međutim, izgovarajući uzvišeno ime, sedeo pa tako proizlazi da, valjda, zapovest da se ustane pri pomenu AVtokratorovog imena važi samo za Albance?

Ako je trebalo da se doda još poneki argument u prilog nezavisnosti Kosova, Selaković ovim gestom nije propustio priliku da taj argument velikodušno ponudi i to u SB UN. I to nije samo moj utisak: jedan kolega iz Poljske, koji prati političke prilike u regionu, kroz razgovor mi je nedavno napomenuo baš taj detalj, uz istovetan komentar o tome kakav efekat ima ministrov nastup. Teško da je to bilo od pomoći Srbiji u međunarodnoj javnosti, ali eto sitnog zadovoljstva frustriranom šovinizmu – neka joj je rekao! Odvratno…

Peščanik.net, 03.11.2021.

KOSOVO

________________

  1. Ivica Dačić 2013. o protivnicima pregovora u Briselu: „Neka uzmu Ustav pod mišku, pa neka se prošetaju Kosovom, ako mogu“.
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.