Nekada davno, kada je postojao verbalni delikt i član 133 Krivičnog zakona, a sudije su bile obavezne partijskim naredbama, političarima nije padalo na pamet da ugrožavaju ugled suda ni svoj ugled komentarisanjem presuda. Žrtva je sa svoje strane bila potpuno izgubljena i prepuštena svom gubitku slobode, karijere i ugleda. Tako su svi učesnici i svedoci znali da žive u jednopartijskom, totalitarnom uređenju koje je, doduše, davalo nešto prostora – zapravo neuporedivo više nego u državama sovjetskog bloka – ali je pri zvaničnom nepostojanju cenzure sprovodilo arbitrarno kažnjavanje slobode izražavanja. Danas, u klovnovskoj diktaturi koja se kiti ukradenim perjem – te je nesvrstana, te je 14% porobljena, te je jača od svih suseda, te ne bi ni mrava zgazila sem novim tenkom, te nezavisna sem što liže pete najgorim vlastodršcima/zločincima na planeti, vlast izvodi nešto što se može jedino ako se dubi na glavi – napada sudstvo jer joj ugrožava slobodu izražavanja. U okupacionom prostoru vučimedija, gde zlobni hrčak peni toliko da upljuvava kameru a urlajuća čarapa odbija laktom bubreg novinarskoj koleginici da bi se jedina čula, vređanje nije često, nego je jedino sredstvo komuniciranja sa ostatkom sveta; gosti su 60% udbosauri, 20% bivše političarke koje tugu utapaju u maskari, 10% slinavaca iz SNS na početničkim vežbama u 6h ujutro, i 10% strogi uži izbor najvećih neprijatelja padeža, uz zlatne trenutke pojave najgorih prevrtača – najstarijeg hillbillyja Krstića i šešeljoida Lečića. Sve što oni znaju je vređanje svakog razumnog i upozoravanje diktatora na opasne leteće metafore. Zato, studenti, ne uzimajte ozbiljno savete čika-Vladete da treba da mućnete svojom glavom – mućkanje treba da se izvede na drugim glavama.
Kako se diktator usuđuje da preispituje odluke suda i još zahteva čistke, koje će po zapovesti da izvede čauš Mrdić? Kako se vučimediji usuđuju da objave podatke iz istražnog postupka? Koji to PR savetuje ministrima op-cup kulture i popa-prosvete da ćute, dok u centru glavnog grada naci huligani prebijaju svetski poznatog književnika?
Svemu je kriva metafora, a i njena saveznica hiperbola: za razliku od stranačke opozicije i narodnog fronta sa studentima na čelu, koji nikako da se povežu, metafora i hiperbola sarađuju duže od hiljadugodišnjeg kosovskog sna srpskog naroda – bar tri hiljade godina. Još je Gilgameš rasturao neprijatelje metaforom i često dokrajčio hiperbolom. Utoliko je diktatorovo kenjkanje nad sudskim uvažavanjem ta dva smrtna oružja ne samo nedopustivo po ionako nepoštovanim kriterijumima za ponašanje vlasti, nego je i sramotno sa stanovišta kulture i prosvete: ona dva mutava ministra morali bi prvi reagovati na takvu zloupotrebu.
Zaključak može biti samo jedan: metafora i hiperbola su prijateljice pobune, i njihovo savezništvo može blagotvorno da utiče na precizne opise i poetičke kvalitete imenovanja, tipologije i produbljenih opisa diktature.
Peščanik.net, 16.07.2026.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Mirko, pazi, metafora! - 16/07/2026
- Panorama užasa - 14/07/2026
- Kako preskočiti dan - 11/07/2026