Tražila sam svoju prazničnu pesmu, i našla sam je pri zavijanju zadnje, sto devetnaeste mrsne sarme. Neka glupa TV reklama ju je još jedanput zloupotrebila za reklamiranje automobila, baš u tome trenutku. Nije nešto direktno protiv mene, ali sam tako razumela, i osetila potrebu da pesmu za sebe spasem. Reč je o motivu koji se pojavljuje često i u mnogim verzijama, i poznat je kao muzički motiv filma Pulp Fiction. Pre toga pojavio se u mnogim filmovima i u mnogim izvođenjima sve do danas, ali njegova prva akustički zabeležena verzija je negde iz dvadesetih godina prošlog veka; sama pesma je verovatno još starija. Naslov pesme je poznat, i obično se navodi – „Misirlou“ (egipatsko devojče, ili, tačnije, Misirče). Na internetu se može naći na desetine izvođenja. Prvo fonografsko „Misirče“ otpevao je Tetos Dimitrijadis za Kolumbiju. Američka industrija gramofonskih ploča masovno je snimala pevače i pevačice u maloazijskim gradovima i zatim ploče prodavala grčkim iseljenicima, ponajviše radnicima na železničkim gradilištima. Tako su nastali prvi snimci narodne muzike na Balkanu, veoma važni za etnomuzikologiju. Snimali su se tadašnji najpopularniji žanrovi urbane muzike, iz „kafe-aman“ lokala, ali i iz tekija, često sa zvukom klokotanja nargila. „Kafe-aman“ je tip lokala u kojem se izvodi muzika u kojoj je „aman-aman“ česti uzvik. Orkestar je smirnejskog tipa, što znači da obavezno ima violine, harmoniku i klavir, sem lutnje, buzukija i baglame. Pevači i pevačice obično znaju da pevaju na turskom, grčkom, arapskom, jermenskom, ladino, a sačuvani su i snimci na romskom. Posle maloazijske katastrofe 1922, skoro milion Grka pobeglo je u Grčku: urbani, rafinirani i nekada dobro stojeći poligloti našli su se u uglavnom ruralnoj sredini, i naselili su se oko dva grada, Atine i Soluna. Bez posla, gladni i socijalno srozani, maloazijski Grci bili su u svakom pogledu subkultura – posebno muzički. Smirnejski orkestar izgubio je violine, reči pesama obuhvatile su novi život: siromaštvo, izbeglištvo, gurbet, droga, zatvor, kriminal, drugačije ljubavi, politička satira, antifašizam. Rebetska muzika i rebetski život bili su u području zabranjenog i proganjanog. Istovremeno je umetnost improvizovanja, osnova ove muzike – kao i džeza, na drugom kraju sveta – hvatala i upijala sve i negovala svoje kulturne uspomene. Tu su arapske i uopšte orijentalne fantazme, španska muzika, docnije latino muzika, valceri, balkanska muzika, za vreme drugog svetskog rata i za komuniste ruska muzika, sve je dobrodošlo; pravu revoluciju izazvali su indijski filmovi od pedesetih godina prošlog veka pa nadalje. Balkanski turbo-folk je bastard iz tog područja koji se prilagodio novcu i time izgubio sve muzičko.
Vratimo se „Misirčetu“. Nekada deo žanrovske sheme svakog smirnejskog orkestra, arapska muzička fantazma, proizvod samoorijentalizacije (kao uostalom i sevdalinka) pesma odlazi raznim putevima: pojavljuje se u bogatoj egipatskoj filmskoj industriji, u turskim filmskim melodramama, sve to od tridesetih godina prošlog veka pa nadalje. „Misirče“ je tu steklo popularnost, kao slađa i kraća varijanta od onih koje su se izvodile u urbanom svetu zabave. Pesma je na kraju završila kao uobičajena muzička pratnja za tačke sa trbušnim plesom u noćnim lokalima i raširila se po celome svetu. Danas je možete čuti u raznim etno-verzijama, klezmi, flamenku, sa tamburicama…
Ne manje bogatstvo stvorilo se sa druge strane Atlantika, u drugoj, trećoj i još kasnijim generacijama potomaka grčkih iseljenika. Smatra se da je za to najzaslužniji roker Dik Dejli, koji je osnovnu melodiju 1962. povezao sa… surfanjem. Tako je „Misirče“, standardna pratnja za trbušni ples, postala i standardna pratnja za surfanje. U tom obliku su je, naravno, izvodili Bič Bojz, ali sem njih i Čabi Čeker i mnogi drugi rokeri i džezisti, da bi konačno ostala na špici jednog od najodvratnijih filmova koje znam. Siroto „Misirče“! U svakom slučaju, važna je za etno-muziku tri kontinenta.
Svako za sebe može izabrati svoje „Misirče“, svoj mali orijentalni ili surferski san za zimu. Jer, kako kaže grčka rebetska verzija, ne mogu više da izdržim, moram da je ukradem iz Arabije. Meni najviše odgovara verzija snimljena u Libanu 1948, odgovarajuće zaslađena, polagana, sa klavirom i harmonikom i posebno tananim tenorom. Pesma se evidentno izvodi ležeći i sa velikom lenjošću a uz ratluk i kafu. Za razliku od pesama koje svi prisvajaju i proglašavaju svojima – setimo se sjajnog dokumentarca Adele Peeve Čija je ova pesma – „Misirče“ pripada svakome ko je uzme. Takve su nam danas potrebne.
Peščanik.net, 03.01.2020.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024
- Najbolji dečki - 02/03/2024