- Peščanik - https://pescanik.net -

Muk, pa vrištanje

Foto: Peščanik

Bio je to veličanstven prizor. Studenti iz Srbije, iz oba entiteta Bosne i Hercegovine, iz Crne Gore i Hrvatske, stali su zajedno pod geslo „Nikad više“ i pognuli glave da ožale žrtve genocida u Srebrenici. Bilo je potrebno nešto manje od mesec dana da se dogovore, tako je lako bilo. Predlog da se u julu ode u Srebrenicu dali su studenti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Odmah su njihov predlog prihvatili studenti kragujevačkog Univerziteta.

A onda je krenula lavina – fakultet za fakultetom, univerzitet za univezitetom, zbor za zborom, nevladine organizacije, udruženja građana. Talas se prelio preko granica i tamo su ga spremno dočekali studenti u Bosni, Crnoj Gori, Hrvatskoj. Lako su se dogovorili oko nosećeg slogana i glavne poruke čitave akcije – „Nikad više“. Studenti iz Novog Pazara prikladno su podsetili na otmice u Štrpcima i Sjeverinu i na to podsećanje stavili: „Nikad više“.

Za medije je naročito bila privlačna slika već poznatih – devojke pod hidžabom i mladića pod šajkačom. Njih dvoje stajali su, ponovo, jedno pored drugog, i oni pognutih glava, i tako pokazali tugu zbog gnusnog zločina srpskih jedinica nad Bošnjacima iz Srebrenice i okoline. Besmislene aluzije na romantičnu prirodu njihovog prijateljstva stizale su isključivo od zlonamernih komentatora iz redova verskih fanatika s obe strane.

Bio je to tek prvi korak – tako su rekli studenti iz Srbije. Sa kolegama iz susednih država dogovorili su se da obiđu i druga mesta masovnih stradanja u devedesetima. Takođe, zaključili su da je potrebno da razgovaraju o ulogama članova svojih zajednica u tim zločinima. Konačno, to što im se perspektive na pojedine tragične događaje razlikuju i što ih drugačije tumače, ne vide, složili su se, kao razlog za razdor i mržnju. Naprotiv, to je osnova za razgovor i utvrđivanje puta do – „Nikad više“.

Majke iz Srebrenice u suzama su dočekale decu iz Srbije. Upadljivo su nedostajali politički predstavnici – kao da ih je bilo sramota da se pridruže studentima. Ili su, sasvim ljudski, zaključili da je reč o novoj strani politike u regionu, strani koju oni nisu bili spremni da okrenu ako baš nisu i sprečavali da se ona otvori. Upadljivo su nedostajala i deca sa Kosova. Albanski studenti nisu bili pozvani, i na to se sada, naknadno, otvoreno gleda kao na propust. Uz obećanje da će se – ispraviti.

Objasnili su studenti da je njihov memorandum o Kosovu bio pogrešno shvaćen. Da oni nisu hteli o teritorijama i državama, nego baš i samo o kolegama studentima, istina, samo Srbima. Njima su vlasti na Kosovu nametnule novim zakonima da moraju imati vize da bi studirali na Kosovu. Nema sumnje da je to svojevrsno nasilje, čak i etnički motivisano, pa otuda i diskriminacija, na šta je studentski odgovor bio Memorandum, u kome se, istina, o studentima i vizama ne kaže baš ništa.

Kako god, odluka, ponovo stigla na predlog sa Filozofskog fakulteta glasi – sa studentima Albancima sa Kosova dogovoriti zajedničke akcije i učiniti sve da ljudska prava i dostojanstvo studenata Srba sa Kosova budu, kako i moraju biti, na svaki način zaštićena. Ta zajednička akcija otvorila bi onda vrata i za neke druge razgovore, recimo o zločinima na Kosovu tokom rata s kraja devedesetih, kao i o diskriminaciji Albanaca na Kosovu pre nego što se zajednička država Jugoslavija raspala.

Nije se desilo, niti će se, nažalost, desiti. U julu ćemo ostati nemi, da bismo u avgustu na sav glas naricali nad srpskim žrtvama hrvatske Oluje. Čime ćemo po ko zna koji put u protekle tri decenije pokazati da nas nimalo nije briga za te žrtve, da nam je mnogo više stalo do toga da od Hrvatske i Hrvata napravimo ili da u njima sačuvamo neprijatelje i da onda tu sliku neprijatelja zloupotrebimo za provociranje mržnje pod izgovorom pokazivanja rodoljubivih osećanja.

Jer, da nam je zaista stalo do srpskih žrtava (i do studenata, srpskih, na Kosovu) morali bismo pokazati elementarnu empatiju za žrtve u Srebrenici i (albanske) žrtve na Kosovu – kad smo već stigli i do Kosova. Ali, žrtve su tu samo instrumenti. O „našim“ se žrtvama priča samo da bi se time zapušila usta svima onima koji bi da podsete na „naše“ zločine. Totalna instrumentalizacija i krajnja bezosećajnost – to dobijemo na kraju.

I da ne bismo u julu stalno o istom, te podsećali i nervirali osvedočene vatrene rodoljube među žiteljima Srbije, pa i među pobunjenim žiteljima Srbije, evo, sad smo rekli, i nećemo više o tome. Jer, čak i sad, ako se želi napraviti neki gest, ima dovoljno vremena da se to osmisli i uradi, pa makar to uradili i samo studenti sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, ili oni iz Kragujevca. I neka mi ne zamere što baš njih ovde izdvajam.

Jer, tako se namestilo, prvi čestitaju dan jednog od dva entiteta susedne države, a drugi obelodanjuju Memorandum u (prestonom) Kragujevcu. I tako, umesto nasuprot tekućem režimu, staju s njim rame uz rame. I pokazuju se državotvornima na jedan krajnje naopak (ili samo opak) način. Jer, nije Vučić pravio incidente u Srebrenici, onomad, kada se, takav kakav je, beskrupulozan dakle, odvažio da uznemiri unesrećene ljude; niti je Vučić slao desantne jedinice u Tivat.

To je radila upravo sama država. Da nema te i takve države, ne bi bilo ni Vučića. I kada ponavljaju floskule, izmišljotine i laži na kojima stoji ta država, studenti i svi drugi rade upravo ono što i kažu, bore se za institucije. Jer, institucije su stajale iza Vučića u Srebrenici, i iza desanta na Tivat, kao i iza upada u Banjsku (kad smo već krenuli da nabrajamo). Ali, evo, nemojte slušati mene niti mi verovati, pogledajte šta kaže Veran Matić (a o njemu sam hteo ovde, samo što je on sve već rekao, jer zna).

Nije ga ispred zgrade skupštine napao odmetnuti pojedinac, razbojnik: lepo kaže Matić i objašnjava – napala ga je sama država. Naravno, mi sad možemo reći da je to država koja je zloupotrebila institucije, izvrnula ih naopačke. Ali, to stanje naopačke traje već više od tri decenije. A zna se, institucije nastaju trajanjem. Posle tri i po decenije dobili smo institucije za koje je – recimo to tako – prirodno stanje da izazivaju nasilje i štite razbojnike.

Nije to Vučić, on je samo glupa posledica, to je država sama. Protiv takve države – a Matić tačno kaže da smo svi mi žrtve te države, da je ona naš neprijatelj, dakle država sama – morate se boriti tako što ćete joj osporiti legitimitet, izmaći tle na kome stoji, a ne tako što ćete pokušavati da ispravite institucije, što je sad već nemoguć zadatak: reč je o desetinama i desetinama korumpiranih ljudi u tim institucijama.

Umesto toga, jedan, možda čak i veći deo pobunjenog društva, svoju pobunu legitimiše istim onim rodoljubljem na kome stoji i ova oteta, naopaka država i tako je zapravo učvršćuje umesto da je ruši. U Srebrenici smo videli tu državu na delu. Oluju ta država koristi samo kako krinku. I pošto smo sve to rekli, spremimo se za muk u julu i vrištanje u avgustu.

Peščanik.net, 19.06.2026.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)