- Peščanik - https://pescanik.net -

Mutne vode

Foto: Slavica Miletić

U novembru 2019, tačno jednu godinu pre izborne utakmice između Trumpa i Bidena, u američke bioskope ušao je film „Mutne vode“ („Dark Waters“). Početkom 2020. film je otišao u distribuciju širom planete, tik pred izbijanje pandemije. Ove, 2021, može se gledati i na ovdašnjim kablovskim TV mrežama. U mahom pozitivnim prikazima, „Mutne vode“ se u prvom koraku opisuju kao priča s fokusom na ugrožavanje životne sredine. U drugom koraku, kritičari film svrstavaju u poseban podžanr pravničkih drama (iliti priča iz sudnice) – u priče o borbi pojedinaca (advokata) protiv moćnih korporacija. U tom drugom koraku, kritičari ovaj podžanr obično potcrtavaju i jednom biblijskom analogijom – kao borbu Davida protiv Golijata.

Kada se tako gleda, film iz 2019. se ne razlikuje bitno od jedne druge, takođe biografske priče – čuvene „Erin Brockovich“ iz 2000, reditelja Stevena Soderbergha i scenaristkinje Susannah Grant, s izvanrednom Julijom Roberts u naslovnoj ulozi. Jedino što u „Mutnim vodama“, umesto samohrane majke bez pravničke diplome, koja se bori za sopstveni život i život klijenata svog poslodavca advokata, gledamo temeljno pravnički obrazovanog i dobro situiranog advokata u službi krupnog kapitala: za razliku od protiv korporacije od početka oštro nastrojene Brockovich, on se postepeno transformiše u istrajnog zaštitnika siromašnih žrtava hemijskog giganta „DuPont“. Igra ga, jednako ubedljivo kao što je Roberts odigrala Brockovich, odmereni i sav u sitnim gestovima i detaljima Mark Ruffalo.

Iako u prvom planu, priča o korporacijskom advokatu Robertu Billotu i njegovom prelasku – ako ostanemo pri biblijskoj terminologiji – od sila mraka na stranu svetlosti nije jedini fokus reditelja Todda Haynesa i scenarista Marija Correa i Matthewa Michaela Carnahana. Pored Billota, s jedne strane, i kompanije „DuPont“, s druge, imamo barem još par važnih – uslovno rečeno – aktera u priči. S jedne strane su tu još i priroda te članovi lokalne zajednice; dok s druge strane imamo pravni i politički poredak. „DuPont“ se čvrsto privio uz poredak i zahvaljujući njemu opstaje i jača. Razaranja prirode, te tela životinja i ljudi posledica su tog jačanja. Haynes se nije ustezao da vrlo upečatljivo prikaže unakažene leševe stoke i deformisane, rakom razjedene članove lokalne zajednice.

Naravno, „DuPont“ otpadnim vodama truje zemlju i vodu od čega umiru i stoka i ljudi. Svi sve znaju: ali, mediji ćute, vlasti ćute, lokalna zajednica ćuti. Samo se jedan farmer odluči da nešto preduzme i obraća se Billotu. Ne zato što zna da je Billot dobar i uspešan advokat, nego zato što poznaje njegovu babu i zato što se seća Billota kao dečaka koji se igrao na njegovom imanju. Tako je, sasvim očekivano, duž šablona za ovakve priče, postavljena osnova za film. Međutim, reditelj i scenarista ipak izlaze iz šablona. Njih, u jeku Trumpove dominacije i u susret neizvesnim izborima za predsednika, zanima zašto ljudi ćute. Nepravda je očigledna, a šteta doslovno nepodnošljiva – redom umiru otrovani i životinje i ljudi. „DuPont“ zna da ih ubija; ljudi znaju da im stoka i članovi porodica umiru zbog „DuPonta“; vlast takođe zna da je tako.

Jasno nam je zašto ćute „DuPont“ i vlast, ali, pitaju se scenaristi i reditelj, zašto je nema lokalna zajednica. Dva važna uvida o ponašanju zajednice gurnute na egzistencijalnu ivicu nam predočavaju „Mutne vode“ i oba mogu da objasne sklonost žitelja Sjedinjenih Država, to jest jedne posebne grupe njih – pobožnih siromašnih belih (nazovimo ih tako) otpadnika/gubitnika – da glasaju za Trumpa. Prvi se tiče sklonosti ovakvih zajednica ka destrukciji i autodestrukciji. Pošto su im svi okrenuli leđa i ostavili ih doslovno da crknu, članovi ovih zajednice više ne vide izlaz za sebe, ali zato priželjkuju sve najgore i ostalima. Oni ne glasaju za Trumpa zato što su glupi i veruju njegovim besmislicama. Oni naprosto vide da Trump ugrožava privilegovanu elitu i to im, u njihovoj sopstvenoj nesreći, godi.

Nije im bitno što će i sami pretrpeti štetu, jer im se čini da ionako više nemaju šta da izgube. S druge strane, „DuPont“ im je ponudio podlu nagodbu: vaši životi za živote vaše dece. Farmer koji je odlučio da se suprotstavi „DuPontu“ biva grubo izopšten iz zajednice jer je ugrozio pogodbu. Iako su znali da će ih to koštati zdravlja i naposletku života, meštani su prodavali zemlju „DuPontu“ i išli da rade u njegovim postrojenjima za pristojne plate jer su na taj način dolazili do novca kojim su mogli da plate odlazak svoje dece iz otrovima uništenog kraja. Oni su „DuPontu“ doslovno prodali svoje živote kako bi za dobijeni novac kupili šansu za bolji život svoje dece. U tu pogodbu ušli su svesno – znali su šta daju iako nije bilo izvesno da će dobiti ono što žele.

Tako „Mutne vode“ prestaju da budu film o izuzetnom pojedincu (proverbijalnom Davidu) i postaju elaborirana studija o kolektivu pod pretnjom smrću. Intuicija kaže: ugrožena zajednica učiniće sve da se zaštiti od pretnje. Stvarnost govori: najlakše je izrabljivati članove zajednica pod pritiskom egzistencijalne neizvesnosti i manipulisati njima. Ako već i nije bila siromašna i podatna za tlačenje, zajednica se može osiromašiti i učiniti prijemčivom za izrabljivanje. U tom smislu, „DuPont“ i vlast idu ruku podruku. U tom smislu, zajednica je prepuštena sama sebi i praktično nemoćna da se suprotstavi. Ipak, stvarna i filmska priča o Billotu imaju srećan kraj. Iako istinit, taj kraj ipak izgleda kao bajkovit. Reditelj i scenaristi potrudili su se da pokažu da je srećan kraj bio slučajnost: „DuPont“ i dalje „uspešno“ posluje i truje prirodu i ljude.

„Ako je volja naroda da ne žele da idu napred i da ne koristimo litijum, nema problema – poštovaćemo volju naroda“, tako Vučić „narodu“ u trećem licu, a u vezi s otvaranjem rudnika „Rio Tinto“ kod Loznice. Volja naroda neka se utvrdi, predlaže Vučić, na referendumu. I još, kaže Vučić, pre referenduma reći će se „narodu“ cela istina i samo istina. U vezi sa tim, gledanje i razumevanje „Mutnih voda“ u Srbiji danas zadobija nove konotacije. Jasne su bile namere autora u kontekstu Sjedinjenih Država. Može pak da iznenadi to što se dva konteksta – tamošnji (na koji referiše film) i ovdašnji – u nekim bitnim crtama podudaraju: „Mutne vode“ nisu više samo prosvetiteljski informativan i upečatljiv film, to je sada za nas i jedna krajnje poučna životna priča.

Ta priča nam kaže, da ponovimo, kako se ponašaju i odlučuju članovi zajednice gurnute na egzistencijalnu ivicu: pogubno i po sebe i po ostale. Kada najavljuje referendum, upravo na takvo ponašanje računa Vučić, ovdašnje otelovljenje destrukcije i autodestrukcije.

Peščanik.net, 08.06.2021.

EKOLOGIJA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)