Mnogo nas je ova nesreća zaobišla, porodice su nam na broju i sigurne. Pitamo se da li je vreme da postavljamo pitanja? U javnosti ili naglas jer se, gledajući slike naše zemlje koju guta voda i blato, svako od nas makar u sebi zapitao – da li je ovako moralo biti? I da li sve što nam se trenutno dešava mora biti baš ovako, potpuno haotično i neorganizovano.
Sa prijateljima sam juče bila u Hali sportova na Novom Beogradu. Došli smo da zajedno sa drugima sortiramo donirane stvari. Pomešana garderoba, pelene i hrana ne znače mnogo, potrebno je da tačno određene stvari završe tamo gde su najpotrebnije. U hali je bilo stotine divnih ljudi koji su došli da pomognu. Najviše srednjoškolaca i studenata. Istovarivali su i raspakivali stvari ceo dan, neumorno. Nabavljali su ono što nedostaje; falila je lepljiva traka za kutije, džakovi i kese. Nismo navikli da vidimo mlade ljude koji su toliko motivisani, činilo se da je život pred njih konačno stavio zadatak koji ima smisla.
Stvari su se odvijale same od sebe. Svako je prema svom nahođenju radio nešto. Stvari su se nekako pakovale i ređale po ćoškovima. Kao da je samo želja da se pomogne drugom donela nekakav rezultat. Posle nekog vremena smo uspeli da se organizujemo. Napravili smo sistem. Ovu odluku smo izvikali, usvojen je sistem nas koji smo bili najglasniji. Znali smo gde šta stoji, sve smo obeležili – voda, hrana, ćebad, odeća, dušeci, sredstva za dezinfekciju. To smo poređali na tribine i sve je bilo spremno da se odnese gde treba. Ali, nismo znali gde treba. Kome stvari idu, kada će neko po njih doći? Ko će ih odneti? Da li će ih uopšte odneti? Da li iko zna za stvari koje smo pripremili? Dolazili su ljudi koji su govorili da će oni odneti stvari. Nismo znali ni ko su oni ni gde hoće da odnesu stvari. Zato im nismo dali da bilo šta odnesu. I ovu odluku smo doneli nadvikivanjem.
Cela Srbija liči na tu halu. Ona traži nestale na internetu, na isti način traži pomoć, nudi prostor za stanovanje. Preko interneta se informišemo i organizujemo. Za to vreme, u paralelnom univerzumu, naš premijer galami na sednici vlade, preti i proziva saradnike. Do sada nije naučio da se stvari ne rešavaju silom. Mnogo ljudi želi da pomogne i to je jedina lepa stvar koja se dešava. Žele da pomognu i naši susedi – Crna Gora, Makedonija, Bosna, Hrvatska, Bugarska, Mađarska. Iako su nas toliko puta učili da nam neki od njih ne žele dobro.
Međutim, sistem ne postoji. Plašim se i da se sve drugo odvija na isti način kao u Hali sportova – da su akcije spasavanja života podjednako dobro organizovane. Plašim se da je na isti način izvikana odluka da se u Obrenovcu sve životinje ostave da uginu, iako su ljudi bez problema mogli da ih povedu sa sobom. Zar nije važan svaki život?
Moguće je da se ponovo potvrđuje da domaća politička elita nije u stanju da vodi državu i stara se za interese građana. Zašto ne bismo iskoristili ovu priliku i rekli im da ne umeju da organizuju baš ništa (izuzev izbora). Da ih zanima samo vlast koja je sama sebi svrha, da se premijer ponaša u neskladu sa situacijom, da nije u izbornoj kampanji. Zašto ne bismo iskoristili ovu priliku i rekli im da, u stvarnom životu, sve radimo sami.
Peščanik.net, 18.05.2014.
POPLAVE 2014.- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Sofija Mandić (see all)
- Dogovor koga nema - 19/04/2024
- Dačić’s referendum - 18/04/2024
- Dačićev referendum - 09/04/2024