- Peščanik - https://pescanik.net -

Najezda varvara

Izgleda da se mlađani ministar inostranih poslova Vuk Jeremić valjano oporavio od “rana” zadobijenih “komšijskim nožem u leđa“. Odnedavno se ponovo aktivirao, odmoran i svež, oplemenjen novim samopouzdanjem i poletom. Čini se da je predah između “gigantske pobede” u Generalnoj skupštini UN “kada smo Amerima skresali krila” i najnovijeg “istorijskog sporazuma” sa Ban Ki Munom o rekonfiguraciji UNMIK-a na Kosovu po željama Beograda, iskoristio da malo koriguje svoje pacifističke manire, shvativši valjda da je u jeku globalne finansijske krize, kada svet drhti pred nadolazećom recesijom, pravi trenutak da Srbija pokaže ko je, šta je i gde joj je mesto.

Početnu prefinjenu retoriku oksfordskog pitomca zamenio je profitabilnijim balkanskim, skoro kočijaškim vokabularom, pošto je (konačno) spoznao da je formula koju je Slobodan Milošević tolike godine primenjivao još uvek upotrebljiva. U stilu “ako oni mogu da prete nama mirotvorcima, da nas stalno nešto uslovljavaju i ucenjuju, daj da im pokažemo da smo u pokazivanju zuba bolji i veštiji od svakog ko posumnja u kooperativnost srpske nacionalne politike.” Pogotovo, ako taj neko dozvoli sebi luksuz da joj makar simbolički prkosi.

Iznenađenju zaista nema mesta. Dok u samoj Srbiji šef države naveliko seje seme “istorijskog pomirenja” dobrih i manje dobrih, ali i te kako upotrebljivih momaka, sledeći nepogrešivi instinkt svog pretpostavljenog, ministar Jeremić u diplomatiju šalje oprobane i uvežbane kadrove iz Koštuničinog nacionalističkog šinjela. Samo što nije ushićeno uzviknuo “neka se Miloševićev, pardon, Dačićev korpus pripremi…” Neki od njih, poput “grubo” smenjene, potom rehabilitovane urednice Politike Ljiljane Smajlović, su se malo ugruvali, ali u njihovo “nacionalno poštenje” niko ne bi smeo da sumnja. Ko je prošao “sito i rešeto” Spoljnopolitičkog saveta MIP, odnosno Tadića, odnosno Jeremića, taj je stekao “puni kapacitet” da bude “na braniku” srpske “borbe za istinu”. A “istina” je, jel`te, jedna i ona je – ako ne nama običnim smrtnicima koji smo tolike godine bili u neoprostivoj zabludi – poznata “reformatoru” srpske spoljne politike i diplomatije Jeremiću.

Čim se pređe domaća (prokleta?) avlija, u kojoj dominira logika “ko te pita za prošlost ako si u međuvremenu naučio kako se valja boriti za nacionalnu stvar”, više nismo uglađene i tolerantne demokrate i diplomate, voljne da izbrišu sve tragove zlodela, već prkosni, za boj spremni, agresivni i nadmeni Balkanci, koji ne praštaju nikom, najmanje onima za koje se posumnja da “nemaju razumevanja” za novo, “demokratsko izdanje” Srbije. To su najpre osetile prve komšije, Crna Gora i Makedonija, drznuvši se da – uprkos upozorenjima iz Beograda da to ne čine – priznaju nezavisno Kosovo. Njihovi ambasadori su urgentno proterani kao psi. Ministar Jeremić im je poručio da Srbija u dužem vremenskom razdoblju prema njima neće biti milostiva kao što je prema SAD, Nemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji. Njegovi “savetnici”, neki od njih će uskoro u ambasadore, u prevelikoj želji da ne zaostanu za svojim šefom, požurili su da apel Crnogoraca i Makedonaca u Srbiji da Beograd što pre normalizuje odnose sa Podgoricom i Skopljem proglase za “vrhunsku nelojalnost građana Srbije nesrpske nacionalnosti prema državi u kojoj žive”. Dobra preporuka za ambasadorsko mesto, zar ne?

U času kada je “svemoćni” Oli Ren zvanično saopštio da je Evropska komisija “pustila niz vodu” Makedoniju, Crnu Goru i BiH, poručivši im da moraju da se pošteno pomuče da bi “zaradili” propusnicu za EU, a Srbiji kao “relevatnom i najuticajnijem” faktoru balkanske (ne)stabilnosti, blagonaklono, nekima se čini čak i snishodljivo, došapnuto kako će joj vrata Evropske unije biti otvorena čim se Ratko Mladić nađe u Hagu, na meti ofanzivne Jeremićeve kampanje našao se još jedan sused – Hrvatska. Istoga dana kada je Stjepan Mesić u Zagrebu, na skupu Igmanske inicijative, upozorio da srpsko-hrvatski odnosi stagniraju, Jeremić je u Beogradu krivicu za “poremećaj u komunikaciji” prevalio isključivo na Hrvatsku. Koji dan kasnije ponovio je da je Hrvatska etnički proterala 250.000 Srba, poručio da Srbija nema potrebe da se bilo kome izvinjava, da bi lekciju iz bliske istorije finalizovao “konstruktivnom” ponudom zemljama Zapadnog Balkana da se okrenu “istini”, da je prihvate “onakvom kakva jeste”. A “istina” je – zna se – utvrđena još davnih 90-tih godina, kada je Milošević uporno i arogantno forsirao floskulu kako “Srbija nije u ratu”, što će reći da nije imala nikakve veze sa ratnim stradanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hecegovini. Priča o ratu za teritorije bila je krajnje nepodobna, opstajala je samo u delovima (građanske) opozicije i u antimiloševićevskim medijima. Dominirala je teza o “krvavom građanskom ratu” podstaknutom separatističkim težnjama Slovenije, Hrvatske i BiH. Jesu stradali svi, ali ponajviše Srbi koji su “morali da se i oružjem brane od najezde varvarskih hordi ustaša i mudžahedina”. Taj ideološki i nacionalistički diskurs održao se do današnjih dana i nije teško uočiti kako i dalje obitava ne samo u “visoko poštovanim” nacionalnim institucijama, poput SANU, SPC, netaknutim Miloševićevim režimskim medijima i intelektualnoj eliti, već i u dominantnom delu političkih partija, pa i svih vlada nakon 5.oktobra. Kada te “istorijske istine” junoša srpske diplomatije ponovi u još oštrijoj i svađalačkijoj formi, valjda verujući da su arogancija i izvrtanje istorijskih činjenica najefikasniji odgovor na “provokativne postupke” susednih zemalja (priznavanje nezavisnog Kosova, tužbe protiv Srbije za genocid), šta preostaje osim sumornog zaključka da se srpska nacionalna politika nije promenila. Možda će neko reći da mladom političaru Jeremiću ne treba previše zamerati što je podlegao “iskušenjima” nacionalističke i ratne prošlosti, jer ih, što zbog mladosti, što zbog života na “trulom” antisrpskom Zapadu, nije osetio na sopstvenoj koži. Ali to ne oslobađa odgovornosti njegove mentore, koji mu dozvoljavaju da spoljnu politiku pretvara u poligon za kvarenje odnosa sa susednim državama i destabilizaciju čitavog regiona.

Vrhunac te stare-nove retorike reprezenata srpske državne politike, koja smatra da je nedodiriva i da je kucnuo čas da ona određuje pravila igre, nameće, ucenjuje, postavlja ultimatume, je Jeremićev poziv evropskim zemljama da obuzdaju “varvarske pretnje ekstremista u Prištini”. Greh im, zaista, nije mali: usudili su se Sejdiu i Tači da, iz svojih predizbornih i “državotvornih” razloga, odbiju plan o rekonfiguraciji UNMIK-a (zapravo, instaliranju misije EULEKS na čitavoj teritoriji Kosova), koji je Ban Ki Mun skrojio u dogovoru sa Beogradom. Hteli bi, naime, i oni malo da trguju. Varvari su, dakle, oni kojima beogradski političari tako širokogrudo nude apsolutnu autonomiju u okvirima Srbije. Čak i ako se iskaže razumevanje za (nezahvalnu) poziciju srpske politike, koja retoričkom agresivnošću nastoji da amortizuje utisak da je u trgovini sa UN i EU (odmrzavanje prelaznog sporazuma, status kandidata i “beli Šengen”) relativizovala svoj tvrdi stav prema evropskoj misiji, pa i Ahtisarijevom planu – nivo arogancije, teških i uvredljivih reči koje srpski “državotvorci” šalju svom najbližem okruženju pokazuju da se Srbija još nije oslobodila opsesije da bude nezaobilazni regionalni faktor, pravi “tigar na Balkanu”. Evropska unija na to reaguje strahom da bi prekomerno zatezanje konopca sa Beogradom Srbiju vratilo na staze nacionalizma (kao da je on ovde ikada nestajao). U toj igri, nema sumnje, svi će pre ili kasnije biti na gubitku.

 
Peščanik.net, 15.11.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)