- Peščanik - https://pescanik.net -

Nokaut na vidikovačkoj pijaci

Narod je Otpor, foto: Predrag Trokicić

U manjem haustoru kod Šumatovca, na olinjalom ćebetu leži beskućnik koga poznajem godinama. Pokriven je maskirnim šatorskim krilom.

„Brate, imaš 20 dinara? Iskreno, skupljam za rakiju, to je moja furuna.“

„Nemam 20, može 50?“

„Može, ali nemam da ti vratim kusur.“

Prilaze mu dva komunalna policajca. „Moraš da ideš odavde“, kaže jedan.

„Samo ako me odnesete negde, a ja nemam gde. Slabo mi rade noge.“

Policajci nisu potpuno razumeli o čemu čovek govori. Nisu sigurni kako se postupa sa ravnodušnim beskućnikom, koji se isprečio kao ležeći komunalni problem. Nisu načisto gde da krenu i šta da rade.

Vlast je već najavila jačanje komunalnih policijskih trupa. Njihova ovlašćenja daleko nadilaze početnu ideju iz 2010, ako je ideja uopšte postojala. Jeste, to je bilo mrtvorođenče Đilasa i Tadića.

Čija je to policija danas i kome služi već više od 7 godina? Ima mnogo predloga da se taj bašibozuk raspusti, jer ne služi ničemu. Osim ako je ne pretvore u zloćudnu stranačku gardu sa ovlašćenjima da primenjuje silu. To je sasvim logična aktuelna zamisao.

Građani imaju loša iskustva sa komunalcima. Uglavnom rade one stvari koje nisu u njihovom opisu posla. Zbog toga što i nije moguće opisati poslove za takve režimske formacije: glasna muzika iz stanova, loše parkiranje, radno vreme noćnih klubova, ostavljeni krševi na parkinzima, zaboravljeno smeće, kontrola putnika u gradskom prevozu… Naravno, sada je sve to mnogo gore nego pre njih!

Imaju posebnu sposobnost da narod isteraju iz takta. Najčešće zbog osionosti, loše obučenosti i grubosti. Građani, sa svoje strane, umeju da odgovore takvoj policiji, ako im ona džarne osetljive živce. Pre dve godine, na Banovom brdu dvojica su bez vidljivih razloga maltretirali neku ženu. Taj prizor nije mogao da istrpi vojni penzioner koji se tu zatekao, pa ih je istukao obojicu. On je uhapšen, oni otpušteni.

Tipični su primeri nasilja takve sorte policajaca u koaliciji sa kontrolorima u GSP-u. Žalbe građana su uzaludne, najviše što se može dobiti je obećanje da će ispitati slučaj. Komunalna policija je postala ružna slika palanačkog beogradskog ambijenta. Sila koja je sama sebi dovoljna, jer zbog sebe i postoji.

Videli smo scenu gde prodavačica nekakve robe na vidikovačkoj pijaci krošeom, ili je to možda ipak bio direkt, obara policajku. Izgleda užasno taj obračun na samoj socijalnoj margini, možda čak i koji sloj ispod nje. Organ komunalnog reda leži na betonu, vršeći svoju dužnost.

Takvi prizori su proizvod opšteg nervnog sloma, nagomilane bede svake vrste i nesposobnosti države da uredi svoje odnose sa građanima. Za nju (državu) to su kontrolisana bića koja valja uvesti u red. Ako iz reda izađu i raziđu se po svojoj volji, tu je vlast, sa svojim parapolicijskim odredima. Zbog toga se policajka svim silama trudila da se građanka u prekršaju ne raziđe, i ostane pod kontrolom na licu mesta.

Dakle, žena je imala neki kofer na točkovima, sa celokupnom bedom koju je sakupila u njemu. Nema tezgu na pijaci, svakako je htela da nešto zaradi na pijačnoj periferiji prodajući šta ima, a to je skoro ništa. Nije stigla na vreme da se povuče, jer je budna komunalka sustigla taman kad je zaključavala svoju mobilnu radnjicu.

Pametan policajac (policajka) bi je pustio da ode. Ali, to su već preterana očekivanja od komunalne policije, revnosne jedino tamo gde to nije potrebno. Stigla je, uhvatila za rame, pa za ruku, otvorio se kofer, rasula se roba. Neopisivo tužan i mučan prizor, pre nasilne poente. I tada je usledio kroše, neočekivano precizan za nežnu žensku ruku.

Skoro da je izvesno da je policajka u nokdaunu iz iste ili slične socijalne grupe kao i nasilnica. Samo što je bila uverena kako joj uniforma omogućuje bekstvo iz gliba, i pravo na grubost kao dokaz nadmoći nad jadnicima. Dve nesrećne žene, svaka na svoj način simbol zastrašujuće Srbije.

Videli smo sasvim drugu sliku od one koja nam se nudi kao istina koju ne prepoznajemo. U jeftinom sjaju novogodišnjeg programa RTS-a, jedan od voditelja uzneseno reče da živimo „u vremenu blagostanja“, a onda je trio olinjalih pevača, davno ostalih bez glasa, odjaukao Žene vole oficire. Ne znam zašto baš oficire pored toliko boljih profesija. Žene koje smo videli u tuči ne vole više nikoga i ništa.

Ali, laž o blagostanju se rasipa na epizodama koje svedoče o mukama preživljavanja. Ništa tužnije od prizora obračuna dve nekadašnje dame, uništene životom i laganim umiranjem. One se biju oko bezvredne robe: jedna bi da je sačuva, druga da otme i kazni.

To je jasna slika mrtvog društva u kome se legitimno sprečavaju pokušaji preživljavanja. Progon ljudi sa kesama i šarenim torbama samo je naizgled sukob na socijalnom dnu.

Zamislite ovo: ubice Olivera Ivanovića su i dalje pod zaštitom vlasti, policajac koji je otkrio važne tragove do Jovanjice je skršen i razapet zbog pokušaja da ostane čestit, Krušik nestaje kao mrtvo ime u porodičnom biznisu ministra policije. Srpska kleptokratija sa svojom mafijom na čelu države je pobesnela od para. Omamljeni raskolom, ljudi svojim bdenjem čuvaju raskošna crkvena bogatstva i avetaju za svetinjama po sve gušćem mraku.

Starice koje ne mogu da plate račune izlaze na pijace sa robom koju su našle u starim kredencima. Mnoge od njih imaju nepodnošljiv život, neke i tešku ruku. I na tom bojištu, gde vidimo neobičnu pijačnu tuču, jad i najavu propasti, začinju se veliki lomovi i tragični raspleti.

Sa društvenih mreža izdvajam tri, slučajno izabrana stava:

Boško Obradović poslao svoju uvežbanu nasilnicu da bije po Beogradu;

Srpska Hilari Svonk trenira rušeći policajke;

Sram da nas bude kukavni Srbi. Babe pokazuju šta je pesnica Otpora.

Peščanik.net, 15.01.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)