Pre nedelju dana, Njujork tajms je objavio svedočanstva šezdeset i petoro medicinskih radnika i radnica koji su u proteklih godinu dana radili u ratnim bolnicama u Gazi. Iako su bili raspoređeni po različitim bolnicama širom Gaze, praktično svi su se susreli sa istom pojavom: velikim brojem dece pogođene metkom u glavu i grudi, skoro sigurno žrtava snajperske vatre. To je vrlo jaka indicija da izraelske snage sistematski krše pravila ratovanja i targetiraju palestinske civile.
Od početka rata u Gazi, oktobra prošle godine, ubijeno je više od 42 hiljade civila. Neumesno je u ovakvim stvarima posezati za poređenjima, ali je ipak nemoguće ne primetiti da je tokom dve i po godine rata u Ukrajini ubijeno skoro četiri puta manje civila, nešto preko 11 hiljada, što je i samo po sebi ogromna i poražavajuća cifra. Iako izraelski zvaničnici tvrde da su civilne žrtve samo kolateralna šteta legitimnog obračuna sa teroristima, kao i da izraelske snage vode računa o životima nevinih civila i trude se da koliko god je moguće minimiziraju civilne gubitke, brojke govore drugačije. Kako piše australijski filozof Toni Koudi, ekspert za primenjenu etiku i teoriju pravednog rata: „Već same razmere pokolja, uništenja domova i ekstenzivnog bombardovanja ključnih civilnih institucija poput domova, bolnica, izbegličkih kampova i univerziteta, krše svako razumno tumačenje proporcionalnosti i dovode u pitanje poricanje namere da se izazovu upravo ovakvi pokolji i uništenje.“
Dan pre objavljivanja teksta u Njujork tajmsu, u Narodnoj skupštini Republike Srbije postavio sam pitanje dokle Srbije namerava da izvozi naoružanje u Izrael i šta je crvena linija preko koje ne nameravamo da pređemo kada je u pitanju izvoz oružja u Izrael. Tom prilikom sam podsetio i na činjenicu da su eksperti Ujedinjenih nacija još u junu ove godine pozvali na prekid izvoza naoružanja Izraelu, kao i na nedavni poziv francuskog predsednika Emanuela Makrona da se sa isporukama oružja pod hitno prestane. Nisam tada znao za jezivu priču iz Njujork tajmsa, a da jesam, mogao sam da pitam i ovo: koliko još metaka treba da završi u dečijim glavama da bi se Vlada Srbije zapitala da li je neki od tih metaka došao iz Srbije?
Zvaničan odgovor još uvek nisam dobio, ali sam dobio nezvaničan komentar predsednice skupštine Ane Brnabić – da se zalažem da ljudi u namenskoj industriji ostanu bez posla. Prvo, predsednica skupštine nema prava da sa svog mesta replicira poslanicima, dužna je da pre toga prepusti predsedavanje nekom od zamenika i siđe u poslaničku klupu, što Brnabić naravno nije učinila. Drugo, odraz je duboke moralne neosetljivosti na ovaj i ovakav način odgovoriti na pitanje o saučesništvu u ratnim zločinima. Konačno, komentar uopšte ne stoji. Po pisanju BIRN-a, Srbija je tokom protekle godine u Izrael izvezla naoružanje u vrednosti od preko 23 miliona evra, dok je ukupna vrednost izvoza naoružanja iz Srbije tokom 2023. godine iznosila preko 1,6 milijardi dolara. Ovo znači da izvoz u Izrael čini svega oko 1,6 posto ukupnog izvoza srpske namenske industrije. Teško da bi ijedan radnik srpske namenske industrije ostao bez posla kada bi Srbija prestala da prodaje oružje Izraelu.
Tokom proteklih nedelju dana, pitanje izvoza naoružanja Izraelu je dodatno aktuelizovano odlukom najbližih izraelskih saveznika da preispitaju da li treba da nastave ovaj izvoz: i Nemačka i SAD su zapretile da će obustaviti isporuke naoružanja ukoliko Izrael ne ponudi čvrste garancije da ga neće koristiti protiv civila, odnosno da će pod hitno popraviti humanitarnu situaciju u Gazi. Senator Berni Sanders pozvao je predsednika Bajdena da blokira dalje isporuke naoružanja Izraelu: „Predsednik Bajden mora reagovati pod hitno: Izrael očigledno krši kako američko, tako i međunarodno pravo, koristeći izgladnjivanje kao oruđe sveobuhvatnog rata protiv palestinskog naroda.“ Poslednja vest kaže da je Italija, jedan od najvećih snabdevača Izraela oružjem, upravo uvela potpuni embargo na nove ugovore o isporukama naoružanja u ovu zemlju.
Dok je međunarodna javnost (a kako vidimo, čak i najverniji saveznici) sve kritičnija prema ponašanju Izraela, Srbija je sve dublje povezana sa njim, čak i po cenu interesa sopstvenih građana. Srbija je jedna od retkih država koja nije odmah potpisala saopštenje kojim se osuđuju izraelski napadi na mirovne snage UN u Libanu, iako u ovim snagama učestvuje i 180 srpskih vojnika, već je to po svemu sudeći učinila tek pod pritiskom javnost. Takođe, Srbija je među retkim zemljama koje nisu podržale aktuelnog generalnog sekretara UN, Antonija Gutereša, koga je Izrael proglasio za „personu non grata“. Istovremeno, ministar Marko Đurić šalje pisma podrške Izraelu, ne pominjući svakodnevne ratne zločine izraelskih snaga.
Iskreno, iznenadila me je lavina negativnih komentara koje sam dobio na društvenim mrežama nakon što sam postavio pitanje o izvozu naoružanja u Izrael. Dodatno me je iznenadilo to iz kog smera su ovi negativni komentari dolazili. Najmanje iznenađujući su bili oni koje su pisali srpski desničari vođeni uobičajenom i očekivanom islamofobijom. Mnogo veće i neprijatnije iznenađenje su predstavljali komentari ljudi koji se predstavljaju kao prozapadni „drugosrbijanci“ a za koje je kritika izraelskog vođenja rata u Gazi (a sada i Libanu) podrška Hamasu, „putinizam“ i „prvosrbijanstvo“. Da ni ja, ni partija koju predstavljam ni u snu ne podržavamo Hamas, niti terorizam bilo koje vrste, zaista nema potrebe posebno naglašavati. U saopštenju iz novembra prošle godine, ZLF je jasno i nedvosmisleno osudio „nepojmljivi zločin Hamasa“, zatražio hitno oslobađanje svih talaca i potvrdio da Izrael ima pravo na samoodbranu. Moje pitanje ni na koji način nije omalovažavalo izraelske žrtve napada 7. oktobra prošle godine, patnju talaca, niti težinu Hamasovih zločina, ali Srbija ne izvozi oružje Hamasu, već Izraelu, koji trenutno masovno ubija civile ne samo u Gazi, već i u Libanu.
O „putinizmu“, takođe ne treba trošiti reči. Ne davimo Beograd, organizacija iz koje je nastao Zeleno-levi front, nedvosmisleno je osudila rusku agresiju i uporno pozivala na solidarnost sa Ukrajinom. Pored toga, ja sam lično pisao o pogubnom uticaju ruske ratne propagande u Srbiji. Nema razloga zašto bi zalaganje za mir u Gazi i za prestanak izvoza naoružanja u Izrael bili suprotstavljeni zalaganju za mir u Ukrajini i za povlačenje ruskih trupa iz ove zemlje. Naprotiv, kako već neko vreme u svojim tekstovima argumentuje Slavoj Žižek, to je jedini principijelan odgovor na obe ove situacije.
Što se tiče „Druge Srbije“, u meri u kojoj ova fraza uopšte ima značenje izvan desničarske propagandne etikete, ono se može smestiti u poznatu definiciju Radomira Konstantinovića: Srbija koja se ne miri sa zločinom. U tom smislu, jedini „drugosrbijanski“ odgovor na ono što se dešava u Gazi može biti isključivo onaj koji se suprotstavlja nastavku rata i zahteva embargo na izvoz naoružanja u Izrael. Ovaj zahtev su dan pre mene iznele i Žene u crnom – pionirke antiratnog aktivizma u Srbiji. Čak i kada ne biste znali ništa o onome što se u poslednjih godinu dana dešava u Gazi, ako na jednoj strani Aleksandar Vučić koji se srdačno grli sa Benjaminom Netanjahuom, a na drugom Staša Zajović koja zahteva embargo na dalji izvoz oružja, izbor i ne bi trebalo da bude naročito težak.
Konačno, važno mi je da kažem nešto o još jednoj vrsti reakcije: „Pa zar je to sada u Srbiji najvažnija tema?“ Mnogi komentatori nisu bili ni za ni protiv onoga što sam govorio, već im je smetala sama činjenica da se bavim ovom temom. Ovakve reakcije su razlog zašto se malo ko na srpskoj političkoj sceni uopšte izjašnjava o spoljnopolitičkim pitanjima: većinu birača u Srbiji ove teme ne zanimaju (osim kada ih vide kao produžetak domaće politike, kao u slučaju Rusije i Ukrajine) i samo bavljenje njima se neretko vidi kao gubljenje vremena i skretanje pažnje sa važnijih nacionalnih tema, u ovom trenutku konkretno rudarenja litijuma u dolini Jadra i ulasku kompanije Rio Tinto u Srbiju.
Međutim, tema izvoza naoružanja u Izrael nije ni nevažna ni nepovezana sa temom rudarenja litijuma. Strukturalno, u pitanju je vrlo slična stvar. Kao i slučaju litijuma, ekonomska dobit za Srbiju je relativno mala i ne može biti presudan razlog zašto se istrajava u projektu. Pravi razlozi su po svemu sudeći negde drugde. Na pravom je tragu novinar Saša Dragojlo, koji za BIRN već dugo istražuje temu izvoza srpskog naoružanja za Izrael, kada kaže da je vlast u Srbiji „servilna prema moćnicima, a surova prema slabima i nemoćnima“, te da „predsednik Srbije voli društvo tirana, jer im se divi, ali ujedno smatra i da su mu podrška ostanku na vlasti.“ I u slučaju litijuma i u slučaju naoružanja, ova podrška se kupuje po cenu uništavanja javnih dobara koja pripadaju svim građanima i građankama Srbije, samo što su kod litijuma ta dobra „opipljivija“ (prirodna sredina, zemlja, voda), a kod izvoza naoružanja izgledaju apstraktnije, ali nisu ništa manje važna: moralni integritet i međunarodni ugled.
Peščanik.net, 19.10.2024.
Srodni link: Dejan Ilić – 2400 „izdajnika“
IZRAEL / PALESTINA