Neobično mi se dopao komentar Vesne Rakić-Vodinelić Pornotropos, u kojem povezuje položaj antičkog vlasnika/upravnika javne kuće sa odnosom vlasnika/nosilaca javnog diskursa i vlasti do svih drugih, od žena pa nadalje, danas i već duže vremena u Srbiji. Poziv na pobunu je više nego uverljiv i podsticajan.
No upravo zato što Srbija (i ne samo ona) postaje sve više puna lažnog, površnog, plagiranog, falsifikovanog, kupljenog i ko zna još kakvog “znanja”, čini mi se da treba insistirati na tačnosti i proveravanju svega što se – bar na Peščaniku – objavi. Razotkrivanje pseudonaučnih radova, posledice ili kazne koje su sledile, zahtevaju najoštrije kriterijume, čak i u esejističkom povezivanju, koje sebi može dozvoliti analogije, asocijacije i metafore svih vrsta. Cepidlačenje? Da, u izvesnoj meri: ali nivo diskursa u Peščaniku je neizbežno dosegao određen nivo, zahtevali su ga (hvala bogu!) mladi naučnici, i puta nazad više nema.
Jedino u tome kontekstu treba razumeti ove moje primedbe, koje se ne odnose ni na poruku ni na kvalitet pomenutog priloga, već samo na – u osnovi minornu – tačnost podataka. Đavo je, doduše, u detaljima: možda će baš ti detalji omogućiti još uverljiviju potporu stavovima autorke.
Reč je o ključnome terminu u prilogu, pornotropos. Prvo, sama bih se čuvala ociozne odrednice “klasičan” – “klasična prostitucija”, čak ni u “antičkoj Grčkoj” nema neko precizno istorijsko ili društveno i kulturno značenje: šta je tu “klasično”? Drugo, reč pornotropos ne postoji u grčkom jeziku: postoji samo lik sa tim imenom iz neke francuske filmske komedije iz šezdesetih godina…Treće, ta imaginarna reč nikako ne može biti složenica od porne (“prostitutka”) i anthropos (“čovek”), jer u ovoj drugoj reči nema elementa –tropos, od glagola trepo (“obrćem”); anthropos je samo kao cela reč mogao biti deo neke složenice (recimo antropologija), a i ne označava samo “muškarca”, već generički “ljudsko biće”, jer se pojavljuje i u ženskom rodu.
Gde je poreklo zabune? Reč je o slovnoj greški u tekstu Simone de Bovoar (Drugi pol), koja se ponavlja i u engleskom prevodu: to jeste reč pornotropos, pogrešno napisana umesto pornotrophos, “uzgojitelj, hranitelj prostitutki”, u vezi sa glagolom trepho (“hranim”). Druga verzija toga termina bila je pornoboskos – “pastir prostitutki”. Klod Mose, u svojim člancima i još više u svojoj knjizi o antičkim ženama (1983, 1991), upotrebljava tačan grčki izraz. I kako to ona lucidno i pregledno razlaže, stvari su mnogo zapletenije nego u genijalnoj ali velikopoteznoj slici antičkih žena kako ju je dala Simon de Bovoar. Uostalom, još nije bilo ni ženskih studija, a nekmoli antičkih ženskih studija.
Prostitutki je u antičkoj Atini bilo više vrsta, od uličnih, palake ili porne, sve do kurtizana visokog stila, vidljivih u društvu, hetera. Uglavnom su bile strankinje, posebno iz Jonije. Bordeli su bili uglavnom oko Kerameikosa, groblja, i tamo su muškarci zalazili posle pogreba. Jednu takvu kuću su prepoznali i opredelili švajcarski arheolozi. Javne kuće visokoga ranga vodile su često žene, i u njima su žene rađale nove prostitutke, i vaspitavale ih za posao. Komediograf Aristofan iznosi “trač” da je rat sa Spartancima počeo oko neke takve kuće, čija je vlasnica bila sama Periklova ljubavnica Aspasija – reč je o “podružnici” u Megari, čije su stanovnice Spartanci odveli. Sačuvani govor Pseudo-Demostena, koji se odnosi na proces protiv izvesne Neaire, jednog od njenih muževa i njene kćerke, kao i njenih muževa, svedoči o pravno komplikovanom odnosu između onih sa građanskim pravom i onima bez, posebno ženama, koje samo prenose to pravo sa svojih očeva na svoje muške potomke, ali ga same ne uživaju. Klod Mose je svoje znanje o atinskim antičkim prostitutkama iznela i u sjajno komponovanom kriminalnom romanu Ubistva na agori (1995).
Položaj žena koje nisu bile majke, sestre, supruge ili kćerke atinskih građana, ili onih koje su karijeru, status i vidljivost sticale u mnogim kultovima u kojima su žene imale vlast, ključan je za naše razumevanje antičkog muškarca. Prostitutke, igračice, muzičarke i akrobatkinje nižega ranga služile su mu za zabavu, kućnu gozbu, dok su kućne žene ostajale u svojim odajma. Hetere su mu služile za zabavu višega nivoa, i upravo u tim vezama možemo tražiti pravi izvor konsenzualne i solidarne evropske veze/braka. Muškarac je posvuda mogao da gleda ženska tela i da u njima uživa – javne zgrade bile su okićene prizorima nagih ili polunagih tela, sa robinjama i robovima se moglo raditi skoro sve, inicijacijska i drugačija homoerotika smatrala se dostojnom muškarca. Reč je dakle o još izrazitijem sistemu muške aproprijacije sveta. No antički muškarac je svoj identitet organizovao i zamišljao prema spolja, i bio mu je neophodan čitav svet drugih (žene, robovi, varvari, životinje, božanstva, priroda) da se u njima ogleda i ostvaruje – bez njih nije postojao.
Tek sa obaveštenim i promišljenim “primerima” možemo se dakle uspešno nositi sa današnjim avatarima, i tačno procenjivati kako se mogu uništiti.
Peščanik.net, 07.07.2014.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024
- Najbolji dečki - 02/03/2024