- Peščanik - https://pescanik.net -

Obećanja, obećanja

Foto: Predrag Trokicić

Mada su neki komentatori nakon „zavetnog ekspozea“ novog predsednika Republike – uzgred, sasvim neuobičajenog, jer ni Tomislav Nikolić ni pre njega Boris Tadić nisu držali nikakve govore, a pogotovo ne programskog karaktera – konstatovali kako je u njemu, kao „u super marketu“ bilo za svakoga po nešto, u Vučićevoj predsedničkoj korpi, iako zaista prepunoj svega i svačega nije bilo mesta za dve važne „životne namirnice“. Najpre, u njoj se nije našla vladavina prava takoreći ni u kom obliku; pomenuta je „reforma pravosuđa“, ali to ipak nije to. Da li je Aleksandra Vučića bilo „blam“ da bilo čime prisutne podseća na Savamalu ili je nešto drugo u pitanju nije ni važno, tek pravna država „glavom i bradom“ nije čak ni obećana građanima Srbije.

Drugo, uprkos silnim obećanjima da će Srbiju učiniti „boljom, srećnijom, sigurnijom i bogatijom zemljom“, AV nije ni pomenuo učlanjenje u Evropsku uniju. Pomenuti su poimence svi susedi – uopšte, regionu je kao „velikom sistemu spojenih sudova i sudbina“ dat solidan značaj – mada je posebno istaknuta važnost veza sa Republikom Srpskom (uz poštovanje integriteta BiH). Naravno, naglašeno je prijateljstvo sa „Ruskom federacijom“, pa sa „Narodnom republikom Kinom“; pomenute su zatim i druge zemlje i kontinenti, uključujući i Okeaniju, na kraju i SAD, ali Evropska unija nije pomenuta. Tačnije, jednom je pomenuo „evropski put“ („ne treba da bude sumnje ni u evropski put kojem smo se posvetili“), a drugi put EU, ali u okviru priče o standardima („Srbija, mi njeni građani, jesmo i Evropa i svet po svakom standardu koji i u EU, ali i u savremenom svetu postoji), koje je Srbija, kao što se vidi, zapravo već dostigla, što će reći da za formalnim činom (priključenja) možda više i nema potrebe.

Boris Tadić je, recimo, nakon polaganja zakletve i primanja čestitki (prvi su mu ih uputili Nikolić i Vučić), u svom kratkom obraćanju javnosti rekao da će njegov glavni prioritet u spoljnoj politici biti učlanjenje Srbije u Evropsku uniju. Dobro, nije Tadić zakon (kao što nisu to postala ni njegova deklarativna opredeljenja), nije naravno obavezno da se pomene Evropska unija, ali volovi se vezuju za rogove, a ljudi za reči, što kaže naš narod. Da li je Vučićevo upadljivo izbegavanje Unije znak neke njegove „strateškije“ odluke ili politike „da se Vlasi ne dosete“, ili rezultat trenutne ljutnje zbog po novog predsednika prilično nepovoljnog članka u jednim nemačkim novinama u danu njegovog velikog slavlja – videćemo uskoro. Možda već prilikom svečane inaguracije. Uostalom, po toj logici, i Putin je novoustoličenom šefu države Srbije uputio sličnu čestitku, vraćajući sa granice 14 tona junećeg mesa, ali Vučić nije zbog toga pokazao nikakvu ljutnju. Da, ta vest je objavljena „za svaki slučaj“ posle svečanog čina u Skupštini.

Imalo bi se o tom događaju još što-šta reći – naročito o tome kako je on prikazan javnosti, tj. uz strogu cenzuru bilo kakvih slika opozicionih poslanika – ali je ove tranzicione dana bolje iskoristiti za još neka zapažanja o bilansu Vučićevog trogodišnjeg boravka na položaju predsednika Vlade.

Trgovina i politika

Što idemo dalje, Srbija ima sve gore ekonomske, a sve bolje političke odnose. To je činjenica koja čini se nije dovoljno zapažena, ili bar isticana, a prosto bode oči. Svom nasledniku na mestu premijera Vučić ostavlja prilično loše odnose sa našim prvim susedima. To naročito važi za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju, nisu baš sjajni odnosi ni sa Crnom Gorom, o Kosovu koje nam nije sused u jednom i Albaniji u drugom smislu, da i ne govorimo. Svuda ti odnosi idu po principu toplo-hladno, s tim što je hladno češće i, kad naiđe, baš je zima. S druge strane, sa tim zemljama, koje su, osim Hrvatske, članice CEFTA organizacije, imamo dobre ekonomske odnose koji se, što je najvažnije, odlikuju našim visokim trgovinskim suficitom (1,9 milijardi dolara sveukupno). Srbija takođe ima pozitivan bilans i sa Hrvatskom, Rumunijom, Bugarskom… Sa Nemačkom imamo deficit od nešto preko 500 miliona evra (uvoz 2,5 milijardi, a izvoz blizu dve milijarde evra), a sa Rusijom, sa kojom, uz svo uvažavanje Nemačke, ipak imamo daleko bolje političke odnose, 700 miliona evra (uvoz 1,5 milijardi, a izvoz 800 miliona). Konačno, sa Kinom, sa kojom nemamo praktično nikakvih nesuglasica (kao, recimo, sa Rusijom oko Humanitarnog centra u Nišu), beležimo deficit od blizu 1,6 milijardi evra (uvoz 1,6 milijardi, a izvoz svega 25 miliona evra). Na kraju, kad je već gore pominjana Evropska unija, sa njom Srbija obavlja gotovo dve trećine svoje spoljno-trgovinske razmene, ali je naš minus srazmerno mali i iznosi 2,3 milijarde evra (12,2 milijade uvoz i 9,9 milijardi izvoz). Ovaj izraziti debalans u odnosima sa svetom nije nešto što se može smatrati dobro promišljenom politikom.

Mnogo hteo, mnogo započeo…

…Čas izborni njega je omeo. Ovom parafrazom poznatog stiha (da se poslužimo Vučićevim oružjem, tj. citiranjem raznih poznatih ljudi) možda se najbolje, formalno, može okarakterisati trogodišnja vladavina sad već bivšeg premijera. Jer praktično ništa od onoga što je obećao, a obećavao je puno i neprekidno, nije ispunio. Počev od krajnje opštih ciljeva kao što je, recimo, makroekonomska stabilizacija (gde je istina postigao najviše) do onog već legendarnog, i baš beskrupuloznog, o plati od 500 evra do kraja ove godine.

Fiskalna konsolidacija, tj. smanjenje budžetskog deficita sa 258 milijardi dinara 2014. godine, tj. 6,6 odsto bruto domaćeg proizvoda, na 57 milijardi (1,4 odsto BDP-a) ove godine predstavlja zaista lep uspeh. Pa ipak, taj uspeh nije bez mana, naprotiv. Kao što sam u jednoj drugoj prilici već pisao, iako su „glavni ciljevi ostvareni, to je učinjeno na pogrešan način. Kao kada, recimo, neki sportista rekord postigne korišćenjem tzv. nedozvoljenih sredstava, tj. dopinga. Na duži rok doping razara organizam. To se u slučaju društvenog organizma Srbije, s jedne strane, ogleda u prevelikim javnim rashodima – oko 45 odsto bruto domaćeg proizvoda – a sa druge u slabljenju mogućnosti za rast istog tog proizvoda, odnosno razvoj i jačanje društva u celini“. Radi se o tome da štednje, koju je Vučić proklamovao kao glavnu meru za stabilizaciju javnih finansija, gotovo da nije bilo. Kako kaže Pavle Petrović, „fiskalna konsolidacija 2015-2017. gotovo izvesno bi propala da se zaista zasnivala na merama štednje iz inicijalnog plana s kraja 2014. godine“. To je, pak, nadoknađeno enormnim povećanjem prihoda: sa 1.620 milijardi 2014. na 1.840 milijardi dinara 2016. godine. To jest, za blizu dve milijarde evra. Zaključak je jasan: spasavanje državne blagajne platili su privatnici.

Međutim, ni to nije sve. Jer, to spasavanje zapravo još nije okončano. Prema planu, fiskalni deficit treba da se smanji na (ispod) jedan odsto BDP-a 2019. godine. Vučić je, dakle, otišao ne završivši započeto.

Preveliki državni rashodi posledica su činjenice da nije do kraja ili nije uopšte obavljeno nekoliko drugih važnih poslova. Najpre, iako je preuzimajući dužnost premijera 2014. Vučić obećao da će privatizacija biti završena do kraja naredne godine, to se ni do dana današnjeg nije desilo. Procenjuje se da u neprivatizovanim preduzećima (RTB Bor, Resavica, PKB, Galenika, Petrohemija, Industrija kablova Jagodina, Ikarbus, Trajal, Politika AD – da pomenemo samo neka od njih ukupno oko 200) još uvek radi pedesetak hiljada (početkom 2015. godine 550 preduzeća sa 80.000) radnika. U stvari, dobar broj tih preduzeća je u međuvremenu, umesto da bude privatizovan, formalno ili neformalno, prešao pod državno okrilje. To važi za FAP i Jumko, recimo, ali i za banje, vodoprivredna i preduzeća na Kosovu i Metohiji itd. Proces privatizacije potpuno su praktično zaustavili najpre parlamentarni izbori prošle, a onda i predsednički ove godine.

Još je sigurno veći problem nezavršeno restruktuiranje velikih državnih preduzeća. U Elektroprivredi nije urađeno praktično ništa, što se najbolje videlo na početku ove godine kada je proizvodnja pala i Srbija morala da uvozi električnu energiju. EPS je i dalje, umesto da bude zamajac razvoja, najveća opasnost ne samo po javne finansije nego i po celokupnu privredu Srbije. Isto važi i za Srbijagas. Najviše je urađeno u Železnicama gde su (uz, istina, značajno smanjenje broja zaposlenih) praktično samo formalno u posebna preduzeća razdvojene različite delatnosti (putnički, odnosno teretni saobraćaj, infrastruktura i holding).

Kad se sve to ima u vidu, nije ni čudo što Vučić nije uspeo da ostvari jedno od svojih najomiljenijih obećanja – ono o Srbiji kao lideru u regionu, pa čak i šire, tj. da će Srbija biti „među prve tri države u Evropi po rastu bruto domaćeg proizvoda“. To se, nažalost, nije desilo. Iako je, naime, Srbija prošle godine svoj BDP povećala za 2,7 odsto, veći rast imale su Rumunija (5,2), Albanija (3,2) i Bugarska (3,1 odsto). U stvari, Srbija deli 4. i 5. mesto sa Crnom Gorom koja je takođe ostvarila rast od 2,7 odsto.

Bekstvo sa megdana

Konačno, nije praktično započeta reforma javnog sektora: prosvete, zdravstva, pravosuđa. Kvalitet obrazovanja u Srbiji je izuzetno nizak. Kako piše Milojko Arsić, „rezultati na PISA testovima, koji se smatraju sveobuhvatnim međunarodnim poređenjem stanja kvaliteta osnovnog obrazovanja, ukazuju na nizak rang Srbije. Iako su rezultati u pogledu matematičkih kompetencija nešto bolji nego u pogledu naučnih kompetencija, prema oba kriterijuma rezultati koje ostvaruju đaci u Srbiji su znatno ispod proseka zemalja centralno-istočne Evrope (CIE), a od zemalja regiona nešto lošije rezultate ostvaruju jedino đaci iz Rumunije i Bugarske. Rezultati u Srbiji su lošiji nego u zemljama CIE i u pogledu viših nivoa obrazovanja. Kvalitet menadžerskih škola u Srbiji je među najnižima u CIE, dok je kvalitet obrazovanja iz matematike i prirodnih nauka nešto bolji, ali i dalje znatno ispod proseka ove grupe država. Od 14 univerziteta (7 državnih i 7 privatnih), samo se jedan (Univerzitet u Beogradu) nalazi na Šangajskoj listi najboljih 500 univerziteta na Svetu (zauzimajući mesto između 300. i 400), dok se prvi sledeći rangirani državni univerzitet (u Novom Sadu) nalazi oko hiljaditog mesta, a prvorangirani privatni univerzitet (Singidunum) ispod četirihiljaditog mesta. Situacija je slična i u pogledu broja objavljenih naučnih radova, a Srbija se takođe i prema broju patenata na milion stanovnika nalazi na začelju liste zemalja CIE“, konstatuje poraznu situaciju Arsić.

Slično je u zdravstvu – da čitaoce ne opterećujemo podacima koji dokumentuju ono što već dobro znaju – u pravosuđu još gore. A od reformi – ni traga. I dok u prosveti i zdravstvu veliki deo krivice za to snose zaposleni koji pružaju snažan otpor svakoj promeni svog u suštini privilegovanog položaja, pravosudni sistem je u čvrstom zagrljaju državne vlasti. Koja ne popušta. Po stepenu nezavisnosti sudstva i efikasnosti sudske vlasti Srbija je u regionu CIE na pretposlednjem mestu.

Sve u svemu, iako Aleksandar Vučić voli da se hvali svojom hrabrošću, kada se radi o stvarima koje je sam sebi zapisao u zadatke i ciljeve premijera, može se komotno reći da je „pobegao sa megdana“.

Da li se, na kraju, iz ove premijerske „bilansne sume“, mogu izvući neka naravoučenija, tj. očekivanja od Vučićevog bavljenja poslovima šefa države. U stvari, možda bi tome još više mogle da doprinesu poruke koje je Vučić uputio u svom post-inaugurativnom govoru. Osnovna odlika tog „ekspozea“ bio je poziv na zajedništvo. „Potrebno nam je zajedništvo… Tražiću zajedništvo svakog dana… Podeljena interesima, bez obzira u kojoj razmeri, razdrobljena Srbija ne može da stigne nigde… Nema slobode u ma kakvim podelama“, to je (bio) Vučićev „kredo“. I tu se već nazire krupna pukotina u njegovoj viziji Srbije. Što će on malo kasnije, citirajući Orvela, i definišući slobodu kao „mogućnost da ljudima kažeš ono što ne žele da čuju“ i potvrditi. Suštinski Vučićev problem je upravo tu, u shvatanju slobode, tj. u tome što on slobodu rezerviše isključivo za sebe. On je sebi dozvoljavao da kaže šta god hoće, ali je tu slobodu uskraćivao drugima. Tačnije, svaku kritiku, svako drugačije mišljenje, doživljavao je kao neprijateljski akt. Tako je proizvodio neprijatelje i delio društvo. I izazivao nemir i nestabilnost, uprkos neprekidnom ponavljanju, pa i u predsedničkom obraćanju naciji, da su mu mir i stabilnost najvažniji.

Demokratije su na prvi pogled nestabilnije od autokratija, ali su funkcionalnije i otuda stabilnije, to jest dugovečnije od diktatura. Ali, ko zna, to valjda ne piše u knjigama koje Vučić (voli da) poklanja. I koje prima.

Peščanik.net, 01.06.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)