- Peščanik - https://pescanik.net -

Obraćanje naciji

Foto: Predrag Trokicić

Usred popodnevne čamotinje, osećanja bespomoćnosti i nepotrebnosti, velikog straha koji nije uspeo da definiše niti da ga otkloni, razočaranja u vaskoliki svet, sumnjajući u prijateljstvo i odanost, ne verujući u večnu slavu i besmrtnost, spomenike i vizionarstvo, bojeći se izdaje i napada iz potaje, pobune nezahvalnih i zmijurina koje drži u nedrima, plašeći se panično besanih noći i strašnih snova, ne znajući kako da utuca vreme do sledeće sumnje o tome šta sa satom koji otkucava po svome, zazirući od svakoga a ne verujući nikome, predsednik je odlučio.

Predsednik je odlučio da se obrati naciji.

Već je prošao čitav dan kako nije.

Postoji bojazan da će ga nacija zaboraviti ako joj se ponovo ne obrati. Ako stalno dokazuje da je tu, da nije nestao, da nije manjkao pa se bez koca povampirio, da je samo njihov, da ima samo jednu naciju.

Za razliku od drugih predsednika koji imaju više nacija, nacionalnosti, nacionalnih manjina, nacional-socijalističkih ideja, nacističkih ekspresija. Jednom, samo još malo, i on će sve to imati.

Predsednik se nada da nacija nije zaboravila njegovo poslednje obraćanje. Dobro, ne poslednje, najnovije.

Više ne pamti o čemu je govorio tako nadahnuto, šta je obećao a šta nije, da li se možda izlanuo, iznjakao, izblejao, muknuo, lupio nešto strašno ili smešno. Nešto važno mu je svakako izmaklo za to obraćanje. Zebnja ga drži sve dok ne ustanovi da u najnovijem, kao i u prethodnima ništa nije rekao što bi bilo ko zapamtio, pa ni on sam.

I nacija je već pola sata posle zaboravila najnovije obraćanje. Nacija ne pamti ništa. Ona se hrani obećanjima koja zaboravlja čekajući nova.

Ali samo jedan se obraća naciji. On! On sa jedne, nacija sa druge strane, licem u lica, on govori otvorenih usta iz kojih izlaze rafali i kapi važne pljuvačke, zaskače naciju sa svih strana, opšti sa njom. Nacija trpi, sluša bez reči, očekujući da predsednik u nekom trenutku kaže ili učini naciji ono što bi je dovelo do čarobne i dugoročne nacionalne ozarenosti i masovne opijenosti, vrhunca i ekstaze.

To želi i predsednik. Obraća se, veliki govornik sa svetlom reflektora u kosi, sa naočara mu se otima odsjaj koji je hipnotički. Njegove reči imaju snagu lavine i nestišljivog podvižništva, nacija kreće u seriju nedoživljenih nacionalnih poduhvata, tačno zna šta predsednik želi, nikada ne zna kuda je vodi, niti je briga za to.

Nacija postaje veća od sebe same, ona stiže tamo gde se pre najvažnijeg govora nije usuđivala, nije smela ni umela, ona pomera brda, poravnava zemlju, Vagnerova muzika prati predsednika kad ćuti, Vagner je inspiracija najvećih. Nacija međutim traži da on stalno govori, inače bez toga ne razume sebe, ne oseća da ih vodi tamo gde nikada nisu bili. A nikada nisu bili nigde.

Tako predsednik vidi sebe u govoru-obraćanju naciji koji tek sledi. Piše besedu najboljim i najlepšim i najstrašnijim i najodvratnijim rečima kojima raspolaže, od toga se krv ledi i vri, spreman je da ne uzmakne ni pred kim. Svako je obraćanje nova prilika da ga zavole svi, mogućnost da budu zaboravljeni kao bezvredni svi prethodni govori, koji su već zaboravljeni.

Da im govorim o Kosovu – već sam govorio. O punoj kasi jesam, o natalitetu, o sukobu, ravnodušnosti i ljubavi sa Tačijem – jesam, kako ljubim Mogerini tri puta a ona bi samo dvaput – jesam. Da sam sa Angelom na du, da joj šapućem stihove iz pesme Mitra Mirića, već jesam. Da sam Si Đipinga video triput a on bi još koji put, jesam. Da nemamo puteve, i da će naši automobili leteti, beše i o tome. Sa Kinezima gradimo krstareće rakete, o tome je pričao Lazanski. Da Stefanović mora da formira specijalni odred za borbu protiv ludih baba, ma jesam.

Vratiću penzije ako ima u budžetu, govorio sam, o peračima prozora koji ginu kao muve u Americi, jesam, to je bila tema, ispao sam šmeker. O Arapima sam govorio, Bin Zajed mi ga nema, ali nisam mu ja staratelj. O švapskim svinjama sam govorio onoliko puta, niški aerodrom smo oteli, šta će džovanima ta stvar koju ne razumeju. Dikovića sam smenio, neka ga sada prihvati Nataša Kandić.

O tome koliko volim punjene lignje, u trenucima nostalgije govorio jesam, kako me je mama ispustila na glavu, sećam se da jesam. Obećao sam sve što nije moguće, hvatali su me u laži, ali nisu uspeli da me stignu. Kakav sam bio vojnik u vojsci koju sam izbegao, ispričao sam više nego što smem. Vrhovni sam komandant, koji ne postoji u zakonima, gde ću više. Moja slika na zidu, to je plafon.

U isto vreme očaran sobom i očajan zbog velikog straha, predsednik je ušao u televizijsku šminkernicu. Devojka ga je malo začešljala, nabacala malter od pudera po čelu i obrazima da ne sija, dodala malo crvenila na pune, napućene usne. On je izvadio napisani govor iz unutrašnjeg džepa, pocepao natroje i zafrljačio ga u kantu.

„Gotovo predsedniče!“ – rekla je.

Domaćin i organizator su ga uveli u studio, jedna devojka je sipala vodu u čašu, iz režije se čulo: „Još deset sekundi“.

Predsednik je počeo mirnim glasom: „Vreme je da vam kažem istinu. Ja vas neizmerno mrzim i prezirem. Sve vas. Ja sam lažov, podlac i ništarija, nedostojan ovoga što radim. Bolujem od mnogih bolesti. Ja ne znam da radim ništa od svega što pokušavam. Varam vas i obmanjujem, grozničavo očekujem da me neko u tome spreči. Ne verujem mojim saradnicima, koji su nikogovići, krivotvoritelji, lopuže i šarlatani. Spreman sam da odem što dalje od ovoga u čemu se nalazim, da ratosiljam Srbiju bede, hoću reći sebe. Sada, odmah!“

Svi u studiju su zinuli. Zinula je i nacija kojoj se predsednik obraćao. A on je napravio kraću (verovatno dramsku) pauzu, pa nastavio: „Ali, ovo nije sve. Za sutra uveče, u isto vreme, zakazujem novo obraćanje naciji. I tada ću, kao i uvek govoriti istinu i objasniti da je sve ovo što sam večeras rekao čista laž!“

Peščanik.net, 22.09.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)