- Peščanik - https://pescanik.net -

Od bojkota do tabloidnog parlamenta

Foto: Predrag Trokicić

Bojkot izbora je očajnički i štetan način borbe protiv autoritarne vlasti. Nema nijednog razloga da se tvrdi da je on bio uspešan na junskim parlamentarnim izborima 2020. godine. U politici u vreme parlamentarnih izbora, bojkot i uspeh ne idu zajedno. Zapravo nema tu šta da uspe, sem da se meri koliki je procenat birača izostao sa birališta. Taj procenat je bio veći nego što je uobičajeno na izborima u Srbiji. To jeste bila posledica bojkota, ali je Vučić dobio svojih 60 posto, odnosno dva miliona glasova i ostvario ogromnu većinu u Narodnoj skupštini u kojoj više nema opozicije. Zapravo smo dobili jednostranačku skupštinu za koju će se pokazati da je uništila i samu ideju parlamentarizma. Vraćam se na tu temu zato što se bojkot opet pominje kao mogućnost na izborima najavljenim za početak 2022. Moj cilj je da pokažem da je bojkot ojačao Vučićevu autokratiju i parlament pretvorio u još jedan tabloid koji pušta s lanca razne klonirane spodobe.

Hronološki posmatrano, od 2018. i obnovljenih građanskih protesta, opozicija i glavna koalicija – Savez za Srbiju, zajedno s građanima su zahtevali poštene izborne uslove i vladavinu prava (to je zapisano u famoznom Ugovoru sa narodom). Vlast se nijednog momenta nije pokolebala da izborne uslove bar minimalno upristoji, pa ni kada su 2019. započeli zvanični pregovori između vlasti i opozicije o izbornim uslovima. To se nije dogodilo ni kada su u pregovorima posredovali predstavnici EU. Od tada je započela snažna opoziciona kampanja da se lažni izbori bojkotuju. Nakon što su izbori prošli, Vučić je na svoju ruku, takoreći odmah i bez ikakvih konsultacija, odredio 3. april 2022. kao dan kada će se održati redovni predsednički, beogradski i vanredni parlamentarni izbori. To je na prvi pogled moglo izgledati kao mala pobeda, ali je ubrzo postalo jasno da je i ta odluka o trostrukom spajanju izbora zapravo u direktnom Vučićevom interesu.

Posle bojkota, nakon dve nedelje, i na moje razočarenje iako nije moj politički izbor, raspao se Savez za Srbiju koji je vodio bojkot i arbitrirao ko jeste a ko nije prava opozicija. Stranke i pokreti koje je okupljao krenuli su svako na svoju stranu, s namerom da ojačaju, jer su gotovo svi ti akteri, više ili manje, bili političke makete, bez ozbiljnije organizacije i rejtinga. Isplivali su i njihovi sukobi, bez kojih se izgleda ne može. Istovremeno je ponovo ušao u igru maloumni plan da se i 2022. opet ide u bojkot ukoliko Vučić ne popusti u vezi sa izbornim uslovima. Zoran Lutovac je izjavio da je borba za izborne uslove glavna tema DS-a koji se bavi „životnim problemima građana“, ma šta to značilo; Vuk Jeremić se sprema za izbore znatno šire u pogledu programa i infrastrukture koja je do sada bila slaba, po sopstvenom priznanju. Ali izgleda da i on predstojeće izbore uslovljava izbornim uslovima. Narodna stranka se sprema kao da će izaći na izbore, a konačna odluka o tome će biti doneta u zavisnosti od izbornih uslova. Đilas je još uvek neodređen, a Boško Obradović se izdvojio iz ove grupe. Komični rusofil Mlađan Đorđević, inače poznat kao Đilasov kum i bivši Tadićev savetnik za Srbe van Srbije, najavio je svoju predsedničku kandidaturu i već krenuo u kampanju, ali u strogom bojkotaškom maniru. On najavljuje još jedno bojkot čistilište i već sada je apodiktično zapretio: „Izbori mogu biti samo slobodni ili ih neće biti“ (Danas, 10. decembar).

U opozicionom zamešateljstvu koje je teško opisati, ključno pitanje je da li je realno očekivati da će Vučić prihvatiti demokratske uslove za trostruke izbore 2022. godine, odnosno učiniti bar izvesne ustupke koje bi opozicija mogla prihvatiti? Meni se čini da to nije realno očekivati, imajući u vidu Vučićevo trenutno ponašanje i zbivanja u trenutno jednostranačkom parlamentu. Utisak je da vlast napada više i bezobraznije nego ranije, a i ono ranije je bilo strašno. Ostaje nada da će posredovanje EU poslanika omogućiti normalne i prihvatljive izbore, ali i te nade nisu opravdane. EU ne može da obara autokratije i uvodi demokratiju, što potvrđuje i slučaj njenih članica koje su tim putem krenule, a EU nema sredstva da ih preobrati u demokratije. Navođenje primera Makedonije je neodgovarajuće, jer su situacije u Srbiji i Makedoniji suštinski različite. Treći način je nadati se nekom čudu, nepredvidivom faktoru slučajne prirode, što je uvek moguće, ali se o tome ne može unapred raspravljati. Četvrti način je da se ovo društvo i njegova opozicija sami izbore za demokratiju (pomoć sa strane je dobrodošla), ukoliko su dovoljno sposobni za tešku borbu s Vučićevom vlašću.

Ako se opozicija mora osloniti na sopstvene snage i snagu društva, to znači da o predstojećim izborima i borbi sa režimom treba razmišljati na nov način. Neću govoriti šta bi mogla biti uspešna politička platforma, nego samo o promeni ponašanja i organizaciji. Opozicija nije ni dovoljno aktivna ni dovoljno borbena, sem što Marinika Tepić na ulici ili nekada u skupštini napada slučajeve korupcije, što jeste korisno i hrabro. Opozicija se mora boriti na svim poljima i učestvovati na svim izborima koje autokrata raspiše bez obzira na izborne uslove. Izbori su uvek šansa za novu bitku. Ideologija predaje koja je dosad dominirala, kao i vidljiva komocija moraju da se odbace. Nedostatak borbenosti se dobro video 7. jula kada su izbile spontane demonstracije i kad je policija masakrirala mlade demonstrante. Svi lideri opozicije su bili tamo i besprimerno izjavljivali da su tu došli kao obični građani, a zatim su neki od njih mirno otišli svojim kućama. Odakle su kao i ostali građani gledali šta čini ogromna Vučićeva sila u obračunu sa demonstrantima.

Povlačenje opozicije se više ne može tolerisati i kada je u pitanju neviđena i svakodnevna demonizacija Dragana Đilasa. Bojkot je doveo do jednopartijskog parlamenta i tako je uništen i sam pojam parlamentarizma. To se jasno vidi u razlici između prethodnog skupštinskog saziva u kojem je postojala parlamentarna opozicija od ovog današnjeg u kome takve opozicije nema. Narodna skupština je postala mesto sistemskih napada na građane i građanke van skupštine, kao još jedno ubojito propagandno mesto koje preko celog dana besplatno prenosi RTS.

Nije to više ono staro prepucavanje između vlasti i opozicije, nego je sada u skupštinu postavljen mitraljez koji mitraljira u glumce i javne ličnosti i za koga god stigne naređenje da se puca. Dosada su javne ličnosti kasapili tabloidi, a sada se stavljaju na „skupštinski dnevni red“. Nekada smo gledali SNS profesionalce kako vade papire i grafikone i kreću u napad na prisutne poslanike opozicije koji su na izmišljene napade mogli da odgovore. Pošto sad nema opozicije, predsednik Vučić i njegova klika su dobili još jedan široki prostor u kome su se već uveliko raskomotili. Nisu više glavni cirkuski poslanici – Rističević, Šešelj, Martinović i drugi poznati cirkuzaneri koji su na dvoboj izazivali opoziciju. Koja jeste bila brojčano manja ali ipak rečita i uvežbana da „majstorima“ odgovori jednakom merom. Kad krene bitka, znalo se da je krenuo skupštinski „cirkus“. To se sada čini zlatnim dobom srpskog cirkus parlamentarizma.

Sada se to promenilo. Ovo sada nije cirkus. U skupštinu je doveden uvežbani stroj mladih klonova koji kao da su obučavani na nekakvoj akademiji za idiote, zapravo robote, bez sopstvenih reči, koji ponavljaju jedne te iste napade bezbroj puta. Oni sa najboljim ocenama pripremljeni su da do besvesti s nekih papirića pre svega veličaju svog vođu – Aleksandra Vučića. Kada to odrade kreće ekipa za demonizaciju Dragana Đilasa, dosadno ponavljajući iste grozomorne napade. Takvo je naređenje. Mora da se demonizuje Đilas, mora da se veliča Vučić. To čine mlade i nove snage iz specijalnih škola u kojima se školuje fašistička baraberija. Neko će reći da koristim prejake reči. Kažem da su fašisti, tupadžije i glupaci, jer svi moraju da govore po naređenju, da do neba uzdižu svoga vođu i do ludila pljuju po njegovom neprijatelju. Ti tupavci su odabrani da budu narodni poslanici po stepenu bezobzirnosti i poslušnosti. Ne pitaj ništa, radi što ti se kaže. Šta ti nije jasno? Ako radiš kako ti se kaže dobićeš i sledeći mandat.

Zaključak

Opozicija mora da radi punom parom pod svim izbornim uslovima i da se stavi na čelo otpora u svim situacijama. Jednom je iskoristila bojkot, to se ne radi dva puta. A ako se na tako nešto ipak odluči, ni nje više neće biti ni ikog da je ožali. Bojkot je razgolitio vlast, ali je to skupo plaćeno totalnim uniženjem Narodne skupštine u kojoj sada caruju mali klonovi u fašističkom maniru. Svedena je na tabloidni nivo i ponizila je sve građane naše zemlje. Vlast je za predstojeće izbore dobila celodnevnu neplaćenu propagandu, a tu se po prirodi stvari udenuo Vučić koga čeka reizbor. Zato ga mali klonovi neprekidno veličaju kao jedinog i jedinstvenog vođu. Ko ga do sada nije zapamtio, od sada zauvek zna vođu Srbije i u pola noći. Znaju i ko je najstrašniji demon i koga treba obavezno izbegavati na glasačkom listiću. Opoziciji nije bio cilj da skupština postane tabloidni mitraljez. Ali se baš to dogodilo. „Razgolićavanje“ Vučića bojkotom očigledno nije put. Ta karta je bila loša i potrošena je.

Peščanik.net, 14.12.2020.

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)