- Peščanik - https://pescanik.net -

Od Schmitta do Hayeka i nazad

Bodies in Urban Spaces, koreograf Willi Dorner, foto: Bryan Derballa

Ima li izlaza iz spirale nasilja

Ko jednog dana bude imao vremena da se sa pozicije naknadne pameti osvrne na prve dve decenije srpskog društva u 21. veku, mogao bi da se pozabavi i uticajem dvojice mislilaca, jednog Nemca i jednog Austrijanca, iz prve polovine 20. veka na stavove koje danas zastupa jedan broj pripadnika domaće intelektualne elite. Reč je naravno o Carlu Schmittu i Friedrichu Hayeku. O uticaju prvog na deo establišmenta (ovaploćenog u političkim ličnostima i delima Zorana Đinđića i Slobodana Samardžića) dosta toga je već rekao Aleksandar Molnar, dok potonji još čeka da neko istraži njegov upliv na ovdašnje politikologe i ekonomiste (recimo, jedan broj profesora na Fakultetu političkih nauka i novinara koji pokrivaju ekonomska pitanja). Uticaj koji Scmitt i Hayek danas vrše na oblikovanje javnog mnjenja u Srbiji utoliko je zanimljiviji jer je reč o dvojici mislilaca koji zastupaju na prvi pogled krajnje suprotstavljene stavove. Dok se nemački pravnik Schmitt proslavio kao ogorčeni kritičar svake liberalne ideje, austrijski ekonomista Hayek dugo je važio za čudaka koji bi da odbrani upravo izvornu liberalnu misao od pošasti socijalizma. Ono što ih, međutim, povezuje jeste prezir prema demokratiji, to jest sukobu raznih svetonazora i partikularnih mišljenja unutar društva, dakle upravo prezir prema sastavnim delovima politike i političkog života.1 Nadalje, obojica vide jaku državu ili suverena kao jedinu branu pred razdornim učincima društvenih podela. Konačno, obojici se slika monarha čini podesnim modelom i za koncentraciju moći u savremenoj državi.

Budući istraživač trebalo bi onda da poveže današnje stanje srpskog društva i otvorenu sklonost pojedinih aktera u javnom prostoru ka modelima vladavine koji su i antidemokratski i apolitični u tom smislu što rešenje društvenih sukoba traže isključivo u upotrebi neprikosnovene sile. Fascinacija „pravom jačeg“ obeležila je domaću politiku u protekle tri decenije, a ljubav prema Schmittu i Hayeku mogla bi se protumačiti i kao puka potreba da se racionalizuje u načelu iracionalna sklonost proistekla iz pukog straha od neizvesnosti.

Jer, isti taj strah obeležio je i formativne godine Schmitta i Hayeka. Ako se ne uzmu u obzir istorijske prilike u kojima njih dvojica stiču svoje teorijsko i praktično političko iskustvo, teško da ćemo razumeti nekoherentnost njihovih stavova i slepe mrlje u njihovim teorijama. Isto tako, ako se ne uzmu u obzir okolnosti s početka 21. veka u Srbiji, teško da ćemo razumeti slepu ljubav koju pojedini ovdašnji političari, politikolozi, profesori i novinari iskazuju Schmittu i Hayeku. Konačno, sličnost između istorijskih prilika s početka 20. i 21. veka u Nemačkoj i Austriji odnosno Srbiji može objasniti zašto je izbor pao baš na njih dvojicu. U ovom kratkom osvrtu i predlogu za jedno buduće istraživanje ostavićemo uglavnom po strani Vajmarsku republiku i Schmitta, i u nekoliko šturih poteza istaći ono što je, po mom mišljenju, važno za Austriju posle Prvog svetskog rata, uspon i pad „crvenog Beča“, i Hayekovo intelektualno sazrevanje.

Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina 20. veka za nemačke i austrijske intelektualce nije bilo nimalo neobično da rastakanje političkih ustanova u svojim društvima pripišu navodno razornom delovanju socijalističkih pokreta. Ako je 1933. bila godina u kojoj je nemačka država konačno poklekla pred totalitarnim nasrtajima nacionalsocijalista, u Austriji se politički kolaps dogodio 1934, konačnim padom socijalističkih vlasti u Beču pod brutalnim nasrtajem državnih snaga koje su postupale po naređenju tadašnjeg austrijskog kancelara Engelberta Dollfussa. (Uzgred, Dollfuss je i sam pao kao žrtva političkog nasilja: on je bio diktator odgovoran za ubistvo stotina radnika i linčovanje nekoliko radničkih vođa prilikom rušenja socijalističkih lokalnih vlasti u Beču; on je praktično ukinuo austrijski parlament i utvrdio austrijski fašizam; ali je i zabranio austrijsku nacističku partiju, a stradao je u atentatu koji su iste 1934. godine organizovali upravo austrijski nacisti.) Za ponašanje socijalista u posleratnom Beču bio je karakterističan pokušaj da od tog grada naprave uzor proleterske kulture.2 Oni su posebnu pažnju bili posvetili socijalnoj zaštiti i obrazovanju, a sve zarad razvoja radnika kao pojedinca. Po rečima austrijskog socijaldemokrate Otta Bauera, promene u Beču trebalo je da dovedu do „revolucije duša“ radnika. (Zabavno je to što je za potrebe tog revolucionarnog preobražaja duša organizovan i Proleterski nudistički klub.) Odanost austrijskih socijaldemokrata parlamentarizmu i političkim pregovorima i nagodbama nije im bila od preterane pomoći kada je „seljački konzervativizam“ u potpunosti opkolio „crveni Beč“. Politički i svetonazorski sukob koji se pod pritiskom kancelara Dollfussa izlio izvan ustanova države završio se, kao što znamo, pokoljem radnika i njihovih vođa. Posle pada Beča, Austrija je kao i Nemačka ušla u period gole diktature.

Možemo samo da pretpostavimo (recimo na osnovu književnih dela koja nam stižu iz tog vremena) kako je izgledao život u Austriji i Nemačkoj krajem dvadesetih i tokom tridesetih godina. Ali, mora da je to bilo izuzetno strašno, kada je kod nekih ljudi ostavilo, kao kod Schmitta i Hayeka, trajne posledice. Te trajne posledice ogledaju se, kod Hayeka na primer, i u krivotvorenju istorijskih činjenica kao i u krupnim logičkim pogreškama. Ovde ću navesti tek nekoliko njih, iz jedne od Hayekovih najvažnijih knjiga – Puta u ropstvo.3

Istoriju modernog razdoblja Hayek će u svojoj poznatoj raspravi protiv socijalizma opisati kao razvoj koji se sastojao u „oslobađanj[u] pojedinca od stega koje su ga vezivale za običajne ili propisane načine obavljanja svakodnevnih aktivnosti“.4 Taj razvoj je kulminirao nečim što je po Hayeku prevazišlo i „najsmelije snove“: „do početka XX veka radni čovek u zapadnom svetu dostigao [je] stupanj materijalne udobnosti, sigurnosti i lične nezavisnosti koji je stotinak godina ranije izgledao skoro nedostižan“.5 To oslobađanje pojedinca koje rezultira radničkom udobnošću, sigurnošću i nezavisnošću Hayek će, naravno, pripisati liberalima i tako krivotvoriti istoriju. Kako nam ga Hayek prikazuje, taj 19. vek izgleda kao jedno srećno vreme u kome svi ljudi u zapadnoj Evropi zajednički rade na poboljšanju svojih životnih prilika. Razume se, takva slika je daleko od istine: nijednu od tekovina kojima se Hayek diči i pripisuje ih liberalizmu, radnici nisu dobili bez borbe i prolivanja krvi. Da nije bilo jakih radničkih, sindikalnih pokreta, većina liberala nikada ne bi ni pomislila da je potrebno brinuti o udobnosti, sigurnosti i nezavisnosti radnika.6 Pa pošto je svim levičarskim pokretima jednom krupnom laži uskratio istorijske zasluge, Hayek može mirno da tvrdi kako nema nikakve razlike između komunista i nacista, i da tvrdi da im je svima jedini pravi neprijatelj bio „liberal starog tipa“. Jer, „[i] jedni i drugi su znali da ne može biti kompromisa između njih i onih koji veruju u individualnu slobodu“.7 Ni ovo nije tačno, i u to je Hayek mogao svojim očima da se uveri gledajući ogroman društveni eksperiment koji su socijaldemokrati sprovodili u Beču. U žiži čitavog tog velikog komunalnog političkog ogleda bili su upravo pojedinac i njegova transformacija u kreativnu i slobodnu individuu. No, istini za volju, tokom čitavog 19. veka istorija beleži napetosti između liberalnih i socijalističkih stremljenja, koje neretko završavaju oštrim, pa i krvavim sukobima. Ali, to ni na koji način nije dovoljno da opravda nategnutu logičku konstrukciju koju Hayek nevešto pravi: on će, naime, reći da iz njihove suprotstavljenosti liberalizmu sledi da su nacistički i socijalistički pokreti isti. Ovo nije logičan izvod iz postavljenih premisa, sve i kad bi te premise bile tačne, a nisu. Međutim, kada je jednom izjednačio socijalizam i nacizam, Hayek će mirno zaključiti da je socijalizam ubio liberalizam u Nemačkoj;8 a verovatno i u Austriji, iako to eksplicitno ne tvrdi. I to je opet istorijska laž. Parlamentarnu demokratiju i liberalni ustav u Nemačkoj srušila je koalicija konzervativaca i radikalnih desničara. A videli smo da je u Austriji socijaldemokrate koštalo glave upravo poštovanje ustava i parlamentarne demokratije, koje su njihovi konzervativni oponenti zgazili bez imalo obzira. Naspram Hayekove do banalnosti pojednostavljene i netačne istorijske slike možemo postaviti podroban opis dolaska nacionalsocijalista na vlast koji je dao Franz Neumann u takođe čuvenoj knjizi Behemot.9 (Obe knjige, i Hayekova i Neumannova, nastaju tokom Drugog svetskog rata, i obe se pojavljuju 1944. godine.) Neumann će, za razliku od Hayeka, kao bitan element koji je doprineo dolasku nacista na vlast označiti upravo slabljenje radničkog pokreta. Za besprizornu vladavinu nacista, i ubistvo političke zajednice zasnovane na parlamentarnoj ustavnoj demokratiji on će, opet za razliku od Hayeka, optužiti ostatke starog režima i predstavnike krupnog kapitala organizovane u kartele koji su stupili u savez s populističkom radikalnom desnicom.10 Radnički pokreti i sindikati će sve vreme stajati po strani i neće učestvovati u toj zločinačkoj zaveri, da bi praktično postali njene prve žrtve, baš kao što se dogodilo i u Austriji.

Zašto Hayek laže, teško je odgovoriti. Već sam više puta rekao, sklon sam da pomislim da je u pitanju puki strah koji je oblikovao generaciju intelektualaca koja se formirala u međuratnoj Nemačkoj i Austriji. No, šta god da je razlog za krivotvorenje istorijskih činjenica i nerazumevanje istorijskih događaja, Hayek je nekako došao do zaključka da su jedini spas od komunizma, pod koji je on mirno podveo i nacizam, slobodno tržište i jaka država. Iz ideje o slobodnom pojedincu zaista se lako može doći do idealizovane predstave o slobodnom tržištu – koje je, uzgred, utopija jednaka utopiji besklasnog društva – ali otkud potreba za jakom državom? Prema Hayeku, država treba da bude jaka da bi mogla da odoli zahtevima koji potiču iz društva, dakle od grupa koje zastupaju posebne interese, a naročito sindikata. Ta jaka država bila bi otelovljena u gornjem domu parlamenta s malim brojem članova koji bi bili birani na dugi niz godina tako da ne brinu o tome da li će biti ponovo izabrani. Naravno, ideja je da ta ograničena grupa upravljača bude potpuno nezavisna od uticaja građana, te da raspolaže dovoljnom silom da se razračuna s onim grupama građana koje bi naposletku ipak želele da ostvare neki uticaj. (Ilustrativno je to što je Hayek osetio potrebu da javno podrži britansku premijerku Margaret Thatcher koja je povela rat do istrebljenja protiv britanskih sindikata.) Jer, Hayek se u svojim političkim vizijama pre svega oslanjao na devetnaestovekovni kontinentalni koncept monarhijske države i unitarne izvršne vlasti, koji ima malo veze s demokratskim parlamentarizmom.11 Šta u društvu kojim se tako upravlja ostaje od demokratije i slobode pojedinca nije baš najjasnije, ali svakako ne mnogo toga. Tako će se i Hayekova liberalna utopija baš kao i Schmittov san o suverenu iznad društva i zakona pokazati kao perverzni politički rezultat košmara kroz koji su prošla društva u Nemačkoj i Austriji između dva rata.12 Obojica su svedočili rastakanju liberalnih i socijalističkih ustanova i obojica su pribežište potražili u neprikosnovenoj sili. Nama, kao i nekim budućim istraživačima, ostaje da se pitamo zašto su ti usplahireni mislioci koji poput svake kukavice spas traže u nasilju „prava jačeg“ danas tako zanimljivi domaćim intelektualcima.

Ili, možda ja preterujem, jer Miroslav Prokopijević na kraju svog površnog pogovora za srpsko izdanje Puta u ropstvo, za razliku od mene, zaključuje: „Ipak, na osnovu broja prevoda ne treba zaključivati o velikom Hajekovom uticaju u Srbiji. I u ekonomiji i u društvenim naukama taj uticaj se oseća samo u malim intelektualnim enklavama, a većina još uvek živi u svetu planiranja i državnog intervencionizma u privredi. Možda se posle mnogo izdanja knjiga poput Puta u ropstvo i posle propasti socijalizma i države blagostanja stvari ipak i u Srbiji promene.“ Tako će Prokopijević sledeći Hayeka napraviti isti istorijski previd. Odgovornost za stanje u kome se Srbija danas nalazi on će, poput mnogih drugih (teško da je tu reč o izolovanim enklavama), svaliti na socijalizam i državu blagostanja i – slično Hayeku – prevideće proklete devedesete i krvavi pir srpskih konzervativaca i desničara koji su u stvari srušili saveznu socijalističku državu i razorili njenu ekonomiju. Kako god, mogu razumeti privlačnost Hayekove liberalne utopije za sve koji s njim dele zajedničke istorijske slepe mrlje. Ali, pošto se u Srbiji s pozicija desnice dovoljno eksperimentisalo u poslednjih tridesetak godina, predlažem da im ustupimo Ratno ostrvo, pa neka se tamo, sa sve vicepremijerom, igraju svojih tržišnih utopija novcima iz Arapskih Emirata i neka tamo grade svoju državu na vodi, jer će nas, inače, sve podaviti.

Peščanik.net, 26.01.2014.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Sfinga socijaldemokratije

Mijat Lakićević – Kultura, tržište, država

Dejan Ilić – Neoliberali pod okriljem države

Mijat Lakićević – Šta da se radi

Dejan Ilić – Libertarijanska antidemokratija i elitizam

Mijat Lakićević – Nikad robom

Dejan Ilić – Beg iz ropstva

Mijat Lakićević – Ko još haje za Hajeka

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Ovo je grubo formulisana tvrdnja, koja bi mogla da se obori. Istina je da Hayek ima izrazito redukcionističku libertarijansku ideju demokratije kao instrumenta za zaštitu spontanih ekonomskih procesa. Ali, to ipak jeste neka vrsta demokratije, sve iako je ogoljena do tačke u kojoj se može napasti iz sopstvene – proceduralističke – pozicije, na šta ću ukazati malo dalje u tekstu. Druga linija odbrane gornje tvrdnje mogla bi se usredsrediti na Hayekovu utopijsku ideju o spontanim ekonomskim procesima. Ko god se zalaže za apsolutno slobodno tržište, zalaže se zapravo za najjače aktere na tom tržištu, jer tržišni mehanizmi neminovno favorizuju najjače. Pri tom „najjači“ tu nikako ne podrazumeva najinventivniji, najsnalažljiviji ili najvredniji, na primer, nego se, naprotiv, odnosi na one koji imaju najviše novca (bez obzira na to kako su do tog novca stigli; drugim rečima, tržište ni najmanje ne brine o početnim pozicijama sa kojih neko ulazi u tržišnu utakmicu). Onog trenutka kada država pokuša to da reguliše, Hajekova liberalna utopija slobodnog tržišta raspada se kao kula od karata. Jer, ili će se to završiti nekim oblikom socijaldemokratije, ili nekim oblikom apsolutnog monopola najjačih, ili nekim oblikom klijentelističke privatizacije države, a ovo potonje opet zakonito vodi ostvarenju libertarijanskog ideala slobodnog tržišta, makar i na pervertiran način – tržište je slobodno za one koji su pretvorili državu u instrument promocije sopstvenih parcijalnih interesa (na šta su upozoravali već američki Očevi osnivači – vidi Hamiltonovu i Madisonovu analizu ekonomsko-socijalnih “frakcija” u Federalist No. 9, 10). Sintagma „slobodno tržište“ tada naravno – kako to srpski slučaj od Miloševićevog partijsko-državnog udara, pa sve do danas zorno pokazuje – označava tek slobodu od bilo kakvih ograničenja, što je neliberalna pozicija i praksa. I tu je onda temeljni problem Srbije: kako od kvazilibertarijanske slobode za pljačkašku partijsko-državnu elitu preći u sistem vladavine prava, gde se vladavina prava shvata kao okvir zaštite i promocije moralne jednakosti, to jest ljudskog dostojanstva za sve članove zajednice? Hajekovska utopija slobodnog tržišta koje samo sebe reguliše ne može u današnjoj Srbiji biti ništa drugo do loša šala. Ova utopija pretpostavlja svetonazorski neutralnu državu kao „noćnog čuvara“, koji tek pazi da zaigrani slobodni subjekti tržišne utakmice ne krše pravila ekonomskog spontaniteta. Pustimo sad to što ovu ideju zovemo utopijom jer se nikada nigde nije ostvarila. Naš problem je u tome što današnji srpski neoliberalni utopisti ne vide da se zalažu za „epistemološki rez“ kojim se legalizuju zločinačke elite i bogatstvo koje su stekle. To se ne može ni sprovesti ni opravdati, sve i kad bismo se pozivali na ideju „novog početka“. „Novi početak“ zahteva rekonstrukciju države, gde bi ideja političke neutralnosti bila institucionalizovana u državi koja sve svoje građane tretira sa jednakom brigom i jednakim poštovanjem, kako glasi poznata fraza Ronalda Dworkina. Jednaka briga i jednako poštovanje za sve – to su vrednosti od kojih treba da pođe institucionalna i normativna rekonstrukcija Srbije.
  2. Biće da je to proletersko kulturno okruženje imalo i blagotvoran uticaj na socijalnu i pravnu teoriju: u to vreme u Beču žive Karl Popper (član Socijaldemokratske radničke partije Austrije), Joseph Schumpeter, Hans Kelzen i Otto Bauer.
  3. Odličan srpski prevod ove knjige dostupan je od 2012. godine: Fridrih Hajek, Put u ropstvo, prev. Zoe Pavleski i Miroslav Prokopijević, red. prevoda Goran Stanić (Beograd: Službeni glasnik, 2012).
  4. Hajek, Put u ropstvo, str. 21.
  5. Ibid., str. 22.
  6. Vidi Džef Ili, Kovanje demokratije. Istorija levice u Evropi, 1850-2000, prev. Vesna Hažić, Aleksa Golijanin i Slavica Miletić (Beograd: Fabrika knjiga, 2007).
  7. Hajek, Put u ropstvo, str. 33.
  8. Ibid., str. 34.
  9. I ova je knjiga nedavno prevedena i dostupna u odličnom izdanju zagrebačkog Disputa: Franz Neumann, Behemot. Struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944, prev. Damjan Lalović (Zagreb: Disput, 2012).
  10. Ovaj savez „viteškog poseda i visokih peći“ uspeo je da pridobije i malograđanske grupe „stare srednje klase“ i tako formira „kartel stvaralačkih staleža“. Na taj način je sačuvano „čvrsto reakcionarno jezgro unutar nemačkog društva, ono jezgro koje je odigralo odlučujuću ulogu i 1933“. Najvažniji zadatak unutrašnje poltike ova grupacija videla je u „razaranju moćne snage socijaldemokratije“, na čemu treba složno da rade „desnica (tj. konzervativci), Centar i nacionalni liberali“. Vidi Fric Fišer, Savez elita. O kontinuitetu struktura moći u Nemačkoj 1871-1945. godine, prev. Andrej Mitrović (Beograd: Nolit, 1985), str. 65, 66.
  11. Ova kratka skica za intelektualni portret Friedricha Hayeka zasniva se na sažetom opisu koji je dao Jan-Werner Müller. Vidi Jan-Verner Miler, Osporavanje demokratije. Političke ideje u Evropi dvadesetog veka, prev. Slobodanka Glišić (Beograd: Fabrika knjiga, 2013), str. 254-261. Podrobniju analizu o vezi između Schmitta i Hayeka, to jest o uticaju koji je prvi izvršio na potonjeg vidi u William E. Scheuerman, Carl Schmitt. The End of Law (Rowman & Littlefield Publishers, 1999).
  12. I ovde je opet reč o gruboj tvrdnji, jer je teško zamisliti da se libertarijanska demokratija, koliko god bila cinična, može staviti u isti koš sa Schmittovom koncepcijom države. Prva, naime, počiva na (redukovanoj) koncepciji individualne autonomije, pa se barem ne može odreći personalnih prava. A možda ipak i može: onako kako je to učinio George Bush Mlađi posle 2001.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)