- Peščanik - https://pescanik.net -

Od zaleđenog konflikta u zaleđeni život i obrnuto

Foto: Predrag Trokicić

Od zaleđenog konflikta stigli smo do „zaleđenog života“, kako je lepo primetio Dragoljub Žarković, glavni urednik Vremena. Čak i kad vikneš niko više ne čuje, sem što ćeš se viđati sa sudijama u Palati pravde. Javni život je utrnuo u nekoj letargiji i neosetljivosti, pa mi se čini da više i nema šta i kome da se kaže. I kad se kaže odjeka nema i glas ne dopire daleko. Kad se crno na belo dokažu mahinacije visokih funkcionera ništa se ne događa. Mafijaško pucanje u glavu usred Beograda svakodnevna je pojava, a policija ne funkcioniše, ubice se ne otkrivaju, a mafije se slobodno umnožavaju. Tužilaštvo i Zagorka Dolovac ćute ko zaliveni. Institucije ne mrdaju. Zamrla opozicija ništa od ovoga ne koristi, ne pominje kriminal i nerad policije, pa njene bajkovite priče šta će raditi kad dođe na vlast podsećaju na disidentstvo iz jednopartijskog vremena, s tom razlikom što se onda iščekivala sloboda i postojala je nada. Sloboda je sada poražena; tamo gde vladaju kriminalci nada je umrla. Šta nam je ostalo? Vrlo malo, skoro ništa. Nedeljnici Vreme, NIN i onaj četvrtak na koji se žali premijerka Brnabić, jer kliping pokazuje „sve negativno“. Tu su još dnevni list Danas, nekoliko portala, Borkin CZKD i još ponešto iz umetnosti. Stranke su propale i skoro da ih više nema, sem u tragovima, rekonstrukcijama, formiranjima, pokretima i zabavi na društvenim mrežama. Nikada nismo imali ovoliko mnoštvo netalentovanih političara kao sada kad Srbijom vladaju najgori.

Vreme je da se prizna Vučićev uspeh u zamrzavanju života, i to i onog običnog, na jezivo niskom nivou (plate su niže samo u Makedoniji i Albaniji), odakle se ponekad čuje tek po neki jauk, iako njegovi glasači žive tako loše da bi opravdano mogli i da dreknu. Ali oni vole Vučića, a naročito ga vole penzioneri kojima je zakinuo na penzijama. Ako ga i ne vole, glasaju za njega, jer poštuju apsolutnu vlast. A i ne radi se samo o hipnozi moći. Oni vole to što Vučić više drži do ljubavi nego do zakona. On kaže da MMF koji bi da vrati penzije na stari nivo ne može voleti penzionere više od nas samih, odnosno od njega lično. Narod se lepi i na tu lažnu ljubav i njegove priče o sebi, što ja zovem radikalnom promenom politike identiteta, koja je od kolektivnog stigla do politike ličnog identiteta.

Uspeo je da zamrzne opoziciju u trajnoj nesposobnosti, što potvrđuje podatak da su sve stranke sada ispod cenzusa. To ne znači da i same ne snose krivicu za takvo stanje. Pa ipak, nije puka slučajnost da opozicione stranke jako loše stoje, skoro da više ne postoje. Vučić je uspeo da ukine uslove postojanja pluralizma, demokratskih izbora i višepartijskog sistema. On je u praksi uspostavio jednopartijsko političko mrtvilo, aktivno samo u domenu lične vlasti. Osiromašio je društvo, pogasio medije, uništio institucije i državu, politizuje državne službe da pritisnu koga treba, a koristi i privatne (paralelne i kriminogene) službe. One što ordiniraju po lokalu i pritiskaju glasače, navijače i prodavce droge. Dok dobrostojeći slojevi neće da se mešaju i reskiraju svoje poslove i imovinu.

Uspela je i njegova najglasnija propaganda da je on spasilac Srbije od izvesne propasti; za ekonomske nedaće je okrivio post-oktobarske stranke, koje su izdajničke, krive za Kosovo, ne vole Srbiju i samo hoće da se domognu kase radi pljačke. I to se ponavlja hiljadu puta, iz Vučićevih i svih SNS usta, svuda i na svakom mestu, od skupštine do otvaranja fabrika, puteva i klozeta. Na svako saopštenje opozicije ide SNS saopštenje, a blaćenje opozicionih lidera u tabloidima je ustaljena praksa.

Uspeo je da obrlati evropsku političku elitu. Vučić hoće u Evropu i obožava da se druži sa Angelom Merkel, Blerom, Šrederom, Sorosom i celom tom bulumentom, dok u svojim tabloidima vodi šizofreničarsku politiku, pumpajući nacionalizam i pretnje komšijama koji samo što nas nisu napali. On glorifikuje Putina i Rusiju i najviše mrzi mrski i pokvareni zapad koji mu i lično radi o glavi. Pravog odgovora opozicije na ovu šizofreniju nema. Nema jasnog stava, otpor je slab i gotovo nikakav, sem kratkotrajnih protesta oko lokalnih zbivanja i Savamale, koji nemaju jasno vođstvo, politiku i efikasnu organizaciju. Pritom su sve stranke nepopularne, neke se kamufliraju u pokrete, a i jeftinije je. Posle beogradskih izbora, Dragan Đilas je najavio formiranje Saveza za Srbiju kao način da se u jednoj koaliciji objedine bez-cenzusne-opozicione stranke i pokreti. I to se razvuklo i stalo – zaledilo se na samom početku. A oni koji kao ja poslednji gube nadu, navijaju za taj Savez, iako ga još nema. Demokratska stranka će možda pomoći kad prođu izbori, ukoliko ne pobede Goca, Šule i Kena.

Moj cilj nije da nabrajam šta sve Vučić čini da uguši otpor i obezbedi podršku i spolja i iznutra. Pitanje je kako smo se i zašto zaledili. Nisam u stanju da odgovorim na to teško pitanje. Mogu da ponudim samo nekoliko metafora i pretpostavki. Kao u sportu i na svakoj utakmici jasno je ko dominira i vodi igru. Taj i pobeđuje. U poslednjih šest godina samo Vučić proizvodi vesti i događaje i na njega se čeka da kaže šta će biti sa Srbijom, sve do toga kada i ko će se rasporediti na pojedine funkcije. On je na početku krenuo furiozno kao da mu se mnogo žuri. Uhapsio je Miškovića i napravio timove za borbu protiv korupcije koji su se brzo raspali i nisu uradili ništa na rasvetljavanju 23 sumnjive privatizacije. Ali efekat je bio fantastičan: kupio je biračko telo „borbom protiv korupcije“, a već je bio oteo dve trećine radikalskog biračkog okeana. Za nepunih godinu dana na vlasti potpisao je Briselski sporazum kojim je priznato realno postojanje kosovske države, čime je kupio zapad, naročito Nemačku kao glavnu evropsku silu. Rusija se takoreći podrazumevala: bez problema su stizali njeni mediji i propagatori, a kod Putina se išlo na redovno preslišavanje. Onda se Vučić zaustavio i krenuo da razvlači vreme. To se videlo i po nepotrebnoj i dugačkoj rekonstrukciji vlade koja je trajala mesecima i koja je samo od njega zavisila. Svuda je postavio radikalsko-julovske i ratne kadrove. Glavno sredstvo zaleđivanja društva je postalo žongliranje vremenom – tendenciozno razvlačenje i nagađanje kada će se nešto dogoditi, a to kada i ko dolazi samo iz njegove glave. Vreme je drugačije teklo, od jednog do drugog datuma, od jednog obećanja do drugog, stalno se čekalo šta će on da kaže, a on je namerno razvlačio odluke. Stalno se čekalo samo na njega. Mediji su padali jedan za drugim, vanredni izbori su se ređali po njegovoj želji i potvrđivali podršku njegove glasačke mašinerije. O svemu odlučuje samo Vučić, samo jedan čovek. Vulin, Dačić, Brnabić, Stefanović i Mihajlović su trbuhozborci njegovih ideja, tu su da potvrde njegove poteze i hvale njegove uspehe i to kako nam fenomenalno ide: kriminal opada (u stvari besni), digitalizacija napreduje, putevi su nam kao piste, džinovskim koracima rastu investicije, zaposlenost i BDP, dinar jača, kao i ugled u svetu, za šta je zaslužan samo Vučić. Ovi likovi služe skrivanju Vučića puštajući u etar njegove probne balone i izazivajući svađe u regionu, dok je on zadužen za stabilnost i mir, za šta je dobio gotovo svetsko priznanje. Uspostavio je novi sistem – stabilokratiju – za koji pre Vučića nismo čuli. Političke nauke će se tek pozabaviti ovim novitetom.

Tako se život zaledio. Kako sam rekla, glavni metod zaleđivanja (a ono znači vladavinu kriminala i nestanak institucija države) je rastezanje vremena na godine, mesece, nedelje, dane i minute. Do besvesti se kupuje vreme čekanjem na njega. Na primer, predsedništvo SNS-a treba da zaseda za desetak dana i tada će se navodno saznati ko će biti predsednik vlade umesto njega i da li će biti parlamentarnih izbora. Neki su za a neki protiv, a on još nije odlučio. Onda tog predsedništva ne bude, nego će se održati u januaru, a ako ne u januaru, onda u februaru, a ako ne u februaru, onda u martu. Ili: iako je postojala jasna većina, vlada se nakon izbora formirala skoro poslednjeg dana i na nju se čekalo bez ikakvog razloga tri meseca. A za to vreme se nagađalo koga će on postaviti za ministre, iako to nije u njegovoj nadležnosti. Sve nadležnosti su postale njegove, bez obzira koju funkciju obavlja. Gradska skupština se sastala dva meseca posle izbora, a ko će biti gradonačelnik zna samo Vučić i niko više, a to će se znati 9. juna. Poslednjeg dana! Od njega zavisi ko će zameniti ministra finansija: možda će to biti Siniša Mali, a možda i neće, samo on to zna! A tek kad krene priča o rekonstrukciji vlade, to traje mesecima, da bi na kraju ministri ostali isti, odnosno rotirali mesta. Ili kao sada: neće biti rekonstrukcije vlade dok se ne reši Kosovo. Posle skoro 20 godina sada je smislio Komisiju za ispitivanje posledica bombardovanja osiromašenim uranijumom i posledicama toga po zdravlje, a već je krenula kampanja da je zaključak rada komisije poznat – u Srbiji se mnogo više umire od kancera baš zbog bombardovanja. Ali i ta komisija mora da se čeka. Kada ćemo videti njen izveštaj ne zna se tačno, pominju se neki datumi, ali oni će sigurno biti nekoliko puta pomerani, ako rezultata uopšte ikada bude bilo. I ako Vučiću budu potrebni. Sada jesu, sutra možda neće biti.

Njegova jurnjava po inostranstvu i dočekivanje stranih gostiju pričinjava se kao luda dinamika i rast ugleda Srbije u svetu, pa ipak ispada da naš voz nigde ne mrda, nego kruži oko Vučićeve vlasti i rastućeg kriminala. Videli smo ga u Bugarskoj, zatim kako dočekuje predsednicu Litvanije, prekosutra je već u Azerbejdžanu, a tek je stigao iz Nemačke, a u Nemačku je doleteo iz Bugarske, a u Bugarsku iz Rusije, a u Rusiju pravo iz Turske. Ne znam da li pre da čitam njegove intervjue u Gardijanu, El Paisu, Independentu ili nemačkom Rajniše postu, iako vidim da on svuda, baš kao i kod nas, ponavlja istu priču o Kosovu. On neće „zaleđeni konflikt“, jer neće da našoj deci ostavi takvo teško breme na leđima. On hoće da reši Kosovo. Ali, i pored njegove dobre volje, mnogo je teško postići pravedno rešenje, jer ono mora biti kompromisno, što podrazumeva da i jedna i druga strana – i Srbija i Kosovo – nešto izgube i ponešto dobiju. Jasno je da on nikada neće dati sve za ništa; neće dopustiti da Srbija bude ponižena i ostane praznih ruku. A šta želi i čemu se nada ne može da kaže, jer ako izgovori „rešenje“ to bi moglo pokvariti očekivani kompromis. A uskoro će godinu dana od kada je pokrenuo „unutrašnji dijalog“ rekavši još tada da on ima svoj stav, ali će ga reći tek na kraju, kad se drugi izjasne. Reći će ga u aprilu, pa u maju, pa u junu, verovatno nikad. Tajanstveni kompromis niko spolja ne prihvata, a i sam kompromis, kad bi ga i bilo, kaže Vučić, nije neka radosna vest za Srbiju. Tek toliko da se on pred narodom opravda zbog gubitka Kosova. Za tu odluku su mu potrebna muda, o čemu su tabloidi trubili, reklamirajući ga kao velikog mudonju. A meni se čini da on baš to nema i da zato čekanjem čuva vlast.

Vučić je čekao pet godina od Briselskog sporazuma da se priseti da albanska strana nije realizovala ZSO na šta se obavezala. Sada se i to čeka. Dobijeno je četiri meseca da Kosovo to obavi. On i dalje uporno raspreda da daje sve od sebe da se „kosovski čvor“ reši i zaista bi bilo dobro da se posle sto godina to pitanje reši. Problem je u tome što Vučić ne zna kako da spase vlast ako ne izvuče bar komadić kosovske zemlje. A to mu ne daju. No, čini mi se da se tu više ne čeka rasplet, jer će on uskoro stajati na nekom drugo peronu. Sada, iz Azerbejdžana, on najavljuje da je stanje u Evropi gore nego pred Prvi svetski rat. Iz toga bi se moglo zaključiti da je Vučić napustio put ka EU, jer mnogi misle da je ta priča na dugačkom štapu, šta god on odlučio o Kosovu. Ne verujem da će stvar sa EU brzo da se razveje i da će se od nje odustati, jer je i to čekanje na koje on dobija aplauze. Da se i taj (ukradeni) cilj polako stavlja na led, a možda već i skreće na drugu stranu najavio je Vulin, rekavši da Srbija treba da menja spoljnu politiku, što se očigledno odnosi na otklon od EU i zapada. A to nas vraća na staru Vučićevu ljubav, onu koja se najduže čeka (doduše bez Gline) kada će jednog lepog dana Srbija skupiti severno Kosovo i Republiku Srpsku u svoje granice. Ako i to počnemo da čekamo, vreme će i njega nadživeti. A posle ko živ ko mrtav.

Peščanik.net, 22.05.2018.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)