- Peščanik - https://pescanik.net -

Odbrana Koštuničina i komentari

Dizajn: Slaviša Savić

O potrebi da se Vojislav Koštunica ispita ili sasluša na okolnosti oružane pobune Jedinice za specijalne operacije iz novembra 2001, govori se u opštoj i stručnoj javnosti već osam godina, od „Sablje“ do danas.

Još na suđenju atentatorima na Zorana Đinđića, zastupnici oštećenih stavili su Specijalnom tužiocu predlog da se na osnovu do tada izvedenih dokaza postupak proširi i na krivično delo oružane pobune, pogotovo obzirom na stav same optužnice da je oružana pobuna bila uvod u atentat. Taj je predlog tada bio odbijen, ali je Specijalni tužilac dao obećanje da će se pobunom baviti kada se postupak pravosnažno završi. Kako do toga nije došlo, Mila i Gordana Đinđić, majka i sestra ubijenog premijera Zorana Đinđića, podnose 11. novembra 2010. godine, krivičnu prijavu za oružanu pobunu protiv devet lica, u kojoj su, pored pripadnika JSO-a, kao saučesnici osumnjičeni i Vojislav Koštunica i Aco Tomić.

S druge strane, tokom proteklih osam godina, Vojislav Koštunica se ovim povodom gotovo uopšte nije oglašavao, osim paušalnih izjava: da mu ništa relevantno o toj pobuni nije poznato, da mu ne pada na pamet (“ne dolazi u obzir“) da se odazove na poziv za svedočenje, i da se radi o političkoj kampanji protiv njega lično i njegove stranke (2003 – jer su najjača opoziciona stranka, a 2011 – jer su „najviše opoziciona“ stranka).

Isto ovako drži se Vojislav Koštunica i danas, s jednom značajnom razlikom: budući da je sada, najzad, u toku pretkrivični postupak za oružanu pobunu u kojem je najavljeno i njegovo pozivanje kao svedoka, on se odlučuje da konačno iznese, bar u javnosti, svoje svedočenje, koje u stvari više liči na njegovu odbranu. Usput poručuje Specijalnom tužiocu da bi trebalo da čita novine umesto da ga ispituje, jer će tu naći sve što Koštunica o pobuni ima da kaže.

Naravno, to je besmislica i Vojislav Koštunica, doktor prava, to odlično zna. Nikakve izjave u javnosti ne mogu zameniti procesnu radnju ispitivanja svedoka. Očigledno je da Koštunica želi da ispriča svoju priču, ali da želi da izbegne da o njoj podrobnije bude ispitan, da mu se predoče dokazi koji protivreče njegovoj priči, da mu se postave pitanja da objasni protivrečnosti, odstupanja od logike, zdravog razuma i prostog ljudskog iskustva, kojih su njegove izjave pune.

Ovaj „sistem odbrane“ smislio je pred Haškim tribunalom još Slobodan Milošević, pristajući da govori, da iznosi svoje teorije i svoju propagandu, ali ne i da bude ispitan od strane „lažnog suda“ gde bi njegov iskaz mogao biti proveren.

Međutim, činjenica da Vojislav Koštunica prvi put bilo šta govori o događajima i okolnostima vezanim za oružanu pobunu i atentat, daju nam priliku da analiziramo makar njegovu „odbranu u javnosti“, i sami steknemo predstavu o osnovanosti takve odbrane, odnosno istinitosti takvog javnog „svedočenja“.

*****

U nastavku ćemo analizirati šta je sve, povodom mogućnosti da bude ispitan, izgovorio Vojislav Koštunica:

1. da nema nameru da se odazove pozivu; 2. da se radi o montiranom procesu; 3. da je proces montiran isključivo u cilju njegovog krivičnog progona i kompromitovanja njegove stranke, DSS-a; 4. da akcija JSO iz novembra 2001. nije bila oružana pobuna; 5. da on nije dao podršku toj pobuni; 6. da tom prilikom nije imao nikakvog načina da utiče na JSO; 7. da nije bio nadležan da rešava problem oružane pobune; 8. da je za ubistvo Zorana Đinđića (2003.) odgovorna sama Vlada Srbije; 9. da su i sama Vlada i Zoran Đinđić delili njegovo mišljenje da se nije radilo o oružanoj pobuni; 10. da su se Đinđić i on međusobno uvažavali; 11. da on nema nikakve veze sa atentatom i pobunom jer ne poznaje nikoga od ljudi koji su učestvovali u njima; 12. da je ključ za razumevanje političke pozadine atentata činjenica da je tužilac Rade Terzić navodno „pustio“ Dušana Spasojevića (2001), kasnijeg učesnika u atentatu, iz zatvora; da je Terzić to učinio po nalogu Čedomira Jovanovića.

Želimo da pokažemo da su sve ove tvrdnje ili neistinite, ili irelevantne, ili logički neodržive.

Ne pada mi na pamet da svedočim

U odnosu na najavljene pozive (2003. i 2011) za svedočenje u pretkrivičnom postupku, Vojislav Koštunica dao je sledeće izjave:

U Blicu (09.04.2003) na pitanje novinara: “Da li očekujete da budete pozvani na informativni razgovor?” Koštunica je odgovorio: “Ne. Ne pada mi na pamet… [to bi] dovelo do još većeg pogoršanja stanja u Srbiji.”

Komentar: Potreba da se Koštunica sasluša u vezi sa atentatom pojavila se prvi put još tokom akcije Sablja. I tada je Koštunica izričito odbijao da se na takav eventualni poziv odazove, tvrdeći da se radi o tobožnjem političkom progonu, njega samog i DSS-a. Osam godina kasnije, on zauzima isti stav i ponavlja istu tvrdnju.

Na razumno pitanje novinara Pressa (18.03.2011): “Kad je tužilac već najavio da će vas saslušati, zašto niste otišli kod njega, rekli sve što znate i stavili tačku?” Koštunica odgovara: “To sam i učinio, ali na drugačiji način. Odmah sam se obratio javnosti, pa [time] i tužiocu, i rekao sve što znam u vezi s protestom Crvenih beretki.”

Komentar: Taj „drugačiji način“ podrazumeva da tužilac treba da čita novine i da Koštuničine izjave date javnosti shvati kao svedočenje. Međutim, svedočenje, po Zakonu o krivičnom postupku, tako ne izgleda i to Koštunica naravno zna. Prema članu 103, stav 1, ZKP, kada se svedok ispituje, on se prvo poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato (to Koštunica tvrdi da je učinio svojim nastupima u javnosti), a zatim – zakon kaže – će mu se postavljati pitanja radi proveravanja, dopune, i razjašnjenja (to je ono što Koštunica pokušava da izbegne), a prema članu 103, stav 3, svedoci se mogu i suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu.

U istom intervjuu novinaru Pressa, Koštunica objašnjava zašto odbija da svedoči. Prema njegovim rečima: “Za ubistvo premijera Đinđića, sud je doneo presudu. Ako postoje novi dokazi koji nedvosmisleno utvrđuju da postoje učesnici u atentatu koji nisu otkriveni, onda je to ozbiljna stvar koju opet treba da utvrdi sud. Ja o takvim dokazima nemam saznanja.”

Komentar: Prvo, nema nikakvog značaja što je za ubistvo premijera Đinđića sud doneo presudu, a) jer je presuda doneta samo u odnosu na lica tada obuhvaćena optužnicom, i b) zato što je Koštunica pozvan da svedoči za sasvim drugo krivično delo, delo oružane pobune. Drugo, pretkrivični postupak za oružanu pobunu se i vodi da bi se došlo do dokaza koji nedvosmisleno utvrđuju ko su sve bili učesnici u oružanoj pobuni, između ostalog upravo i saslušanjem novih svedoka, kao što je Vojislav Koštunica.

U tekstu pod naslovom „Neću da budem deo montiranog procesa“ (sa sajta DSS-a), Koštunica kaže: “Najava mog saslušanja je nasilje nad pravom… verujem da se u ovom slučaju radi o jednom velikom pritisku spolja.”

Komentar: Prema članu 96, stav 3, Zakona o krivičnom postupku, „Svako lice koje se kao svedok poziva dužno je da se odazove pozivu“. Neshvatljivo je kako se poziv na izvršavanje opšte obaveze svedočenja može smatrati nasiljem nad pravom. Što se tiče “pritiska spolja”, sam Koštunica se 2003, tokom akcije Sablja, hvalio preko javnih izjava Đorđa Mamule i Ljiljane Smajlović, da nije saslušan samo zbog tog „pritiska spolja“.

Ovo je montirani politički proces

U već pomenutom intervjuu Pressu, od 18.03.2011, Koštunica je rekao i ovo: “Isuviše držim do prava da bih mogao da budem saučesnik u nečemu što je najgrublje nipodaštavanje smisla prava. Ovde je reč o montiranom procesu i nasilju nad pravom, a na to nasilje ne odgovaram nasiljem.”

Komentar: Nemoguće je da Vojislav Koštunica stvarno misli da Specijalno tužilaštvo, ni iz čega, izmišlja čitav proces za teško krivično delo oružane pobune protiv Milorada Ulemeka, Aca Tomića, Borislava Mikelića, Milorada Bracanovića, Dušana Maričića, Zvezdana Jovanovića, Veselina Lečića, Miće Petrakovića, Dragoslava Krsmanovića i Dragoša Radića, samo da bi se on, Vojislav Koštunica, politički kompromitovao jednim pozivom na svedočenje.

Zanimljivo je takođe da Vojislav Koštunica obećava da na nasilje države neće odgovoriti nasiljem, čime se valjda implicira da bi mogao, kad bi hteo, što samo po sebi može predstavljati pretnju.

Vlast ovo radi da bi uništila DSS

Evo kako Vojislav Koštunica objašnjava motive navodnog političkog progona prema sebi i njegovoj stranci, DSS-u: “[Vanredno stanje se] koristi za obračun sa najjačom političkom strankom u Srbiji.” (Politika 12.04.2003)

Na pitanje novinara: “Na osnovu čega tvrdite da je poziv tužioca u stvari napad na vas i DSS?” Koštunica odgovora: “DSS nije najveća, ali jeste najviše opoziciona stranka.” (Press, 18.03.2011)

Komentar: Iz ove dve izjave vidimo da su se između 2003. i 2011. okolnosti promenile. Danas, 2011. godine, DSS više nije najjača politička stranka u Srbiji, ali DSS istrajava u svojim tvrdnjama da je ovo politički napad, kako onda tako i danas, na samu tu stranku. S tom razlikom što se 2011. godine neistinito tvrdi da DSS doduše nije najjača ali jeste „najviše opoziciona stranka“. (Nije, to je Srpska radikalna stranka. Po toj logici, na svedočenje bi bio, umesto Koštunice, pozvan Dragan Todorović, lider SRS-a.)

Nije bilo oružane pobune

Čitavih deset godina, od novembra 2001. do danas, osnovna odbrana Vojislava Koštunice za podršku koju je dao oružanoj pobuni, sastojala se u tvrdnji da nikakve pobune nije ni bilo. Po Koštunici, radilo se o protestu, ili štrajku, kojim nije bila ugrožena bezbednost: “Znate, radi se o ljudima koji po meni, sem možda kada je reč o funkcionisanju saobraćaja, ni na koji način nisu ugrozili bezbednost zemlje. Posao koji oni obavljaju jeste takav, a neko od njih je to i rekao, da nemaju druge uniforme od onih koje imaju. Oni su se pojavili u onome što je njihova radna i svakodnevna odeća.” (Tanjug, 15.11.2001)

Komentar: Koštunica je time, u stvari, samo citirao kolovođu oružane pobune, Milorada Ulemeka, koji je pre njega, sličnim rečima, pokušavao da objasni akciju JSO-a: “Znači, recimo, protestuju lekari, oni izađu u belim mantilima, protestuju rudari, oni izađu u rudarskim kombinezonima, protestuju pripadnici JSO, oni izađu u svojoj opremi i u svojim vozilima.” (B92, Vesti, 22.03.2003, “Podsećanje na štrajk JSO-a: Crvene beretke i zemunski klan”)

I kolovođa pobune Ulemek i Koštunica se, naravno, čine nevešti, kao da prirodu tog događaja konačno opredeljuje “odeća”. Naime, prirodu tog događaja kao oružane pobune kvalifikuje ugrožavanje bezbednosti zemlje, ugrožavanje ustavnog poretka i pretnja upotrebom sile. U kakvoj su se “odeći” pobunjenici pojavljivali najmanje je važno.

A evo šta se tog novembra, prema činjeničnom stanju utvrđenom na procesu za atentat na Zorana Đinđića, u stvari događalo:

Početkom novembra 2001. godine Milorad Ulemek, kao dugogodišnji komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) nad kojom je i nakon prestanka ove funkcije zadržao faktičku kontrolu, Dušan Maričić, Veselin Lečić, Zvezdan Jovanović, Mića Petraković, Dragoslav Krsmanović i Dragoš Radić, kao pripadnici Komande Jedinice zajedno sa pokojnim Dušanom Spasojevićem, šefom kriminalne organizacije Zemunski klan, organizovali su protivpravne akcije Jedinice upravljene na ugrožavanje ustavnog uređenja i bezbednosti SRJ, u kojima je ta Jedinica izrikom otkazala poslušnost svojim starešinama, povukla sve pripadnike Jedinice u kasarnu u Kuli, isključila sve telefonske veze kasarne sa starešinama i spoljnim svetom, oduzela pripadnicima Jedinice mobilne telefone, povukla svoje pripadnike iz obezbeđenja zaštićenih ličnosti i obezbeđenja aerodroma Beograd i pod punim naoružanjem i uz upotrebu 24 borbena vozila marke Hamer, zaposela deo autoputa kod Centra Sava u Beogradu, i uz pretnju upotrebe sile ispostavila zahtev da Skupština Republike Srbije donese zakon o saradnji s Haškim tribunalom, zahtev da se smeni legalno izabrani član Vlade, ministar unutrašnjih poslova, kao i legalno postavljeni načelnik Službe državne bezbednosti i njegov zamenik, sa ciljem da stave Službu pod svoju kontrolu i onemoguće njeno zakonom određeno funkcionisanje, u čemu su i uspeli, a što je dovelo do teškog ugrožavanja bezbednosti i ustavnog poretka zemlje, koje je na kraju kulminiralo atentatom koji su pripadnici Jedinice izveli 2003. godine nad Predsednikom vlade, Zoranom Đinđićem.

Iz navedenog je jasno da je svakako bila ugrožena bezbednost zemlje. Ustavni poredak zemlje bio je, takođe, nesumnjivo ugrožen prirodom zahteva koje je Jedinica ultimativno postavila najvišim organima izvršne i zakonodavne vlasti, budući: (a) da o eventualnom razrešenju ministra Mihajlovića odlučuje predsednik Vlade i Narodna skupština; (b) da Vlada postavlja i razrešava funkcionere u ministarstvima, pa i starešine Službe bezbednosti i (c) da je dužnost Vlade da izvršava međunarodne obaveze zemlje, bez obzira na postojanje zakona o saradnji sa Haškim tribunalom, a da u svakom slučaju o donošenju takvog zakona odlučuje Narodna skupština na predlog Vlade.

Pobuna se sastoji upravo u tome što Jedinica pretnjom upotrebom sile pokušava da ova ovlašćenja uzurpira. To predstavlja napad na vladu, njenog predsednika, na politiku te vlade i na suverenitet narodne skupštine.

Vojislav Koštunica je sve vreme jedini, vidimo potpuno neosnovano, poricao (a to radi i danas) da se radilo o oružanoj pobuni upravo zbog činjenice da je on tu pobunu podržao, te da je svestan da bi zbog te podrške mogao odgovarati.

Nisam podržao pobunu

Budući da je potpuno svestan da se ipak radilo o oružanoj pobuni, Koštunica se ne zadovoljava time da tu činjenicu samo deklarativno negira, već nastoji i da uveri javnost kako on nikakvu podršku ni oružanoj pobuni ni “protestu” nije dao. Evo kako on to čini:

“Nisam podržao (protest JSO), jer reč “podržati” znači zloupotrebu onoga o čemu sam govorio… Nijednom nisam upotrebio reč “podržavam”.” (Intervju Press-u, prenet na sajtu DSS-a, 18.03.2011, „Neću da budem deo montiranog procesa“)

Komentar: Podrška se može dati na mnogo načina i bez upotrebe glagola podržavati. Odbrana koju ovde iznosi Koštunica predstavlja najordinarniji sofizam, iako naivan i detinjast sofizam. Njegova podrška sastoji se: (a) u sadržini njegove neistinite poruke da bezbednost zemlje nije bila ugrožena, (b) u činjenici da je javno opravdavao neistinu o tobožnjoj obmani pripadnika JSO-a koji su uhapsili braću Banović (“nisu nam rekli koga hapsimo”), (c) u isticanju identičnih političkih zahteva DSS-a upravo u trenutku pobune, (smena ministra unutrašnjih poslova, donošenje zakona o Hagu i smena vrha Službe bezbednosti), (d) u naknadnom likovanju njegove stranke DSS, u tekstu Radeta Bulatovića „Pobeda patriotizma“, kojim se pozdravlja uspeh ove oružane pobune.

Kao što se pobuna ne razlikuje od protesta po odeći koju učesnici nose, tako se ni podrška ne sastoji u upotrebi reči podržavam.

Nisam mogao da utičem

Na pitanje novinarke: “Da li ste mogli da utičete [na pobunu JSO-a], budući da ste bili predsednik državne zajednice?”, Koštunica je odgovorio: “Nisam mogao da utičem.” (TV Pink, 23.03.2011)

Komentar: Vojislav Koštunica, u to vreme Predsednik SRJ i komandant Vojske, propustio je da izvrši svoju ustavnu dužnost iz člana 135, stav 1. u vezi člana 133, stav 1. tada važećeg Ustava Savezne Republike Jugoslavije (Sl. list SRJ, br. 1/92), da kao komandant Vojske preduzme korake da uguši pobunu, već je, naprotiv, u javnom istupanju na konferenciji za štampu, (Tanjug, 15. novembar 2001.) pobunu opravdavao i podsticao, neosnovano je kvalifikujući kao opravdani štrajk, iako je, između ostalog, znao da je pripadnicima policije u to vreme bilo Ustavom zabranjeno da štrajkuju. (član 57, stav 3. Ustava SRJ).

Iz presretnutih telefonskih razgovora pobunjenika, vidi se da je Koštunica svakako mogao da utiče, obzirom da se u tim razgovorima doslovno govori o tome. Na pitanje zastupnika oštećene (predmet K.p.br.5/03, glavni pretres, 18.05.2005), da li je nakon presretanja razgovora u kome pobunjenici ističu da “ovo samo Koštunica može da zaustavi”, postojala ideja da se Vlada ili premijer Đinđić obrate tadašnjem Predsedniku SRJ Koštunici i zatraže od njega da zaustavi pobunu, svedok Goran Petrović, u vreme oružane pobune načelnik Službe državne bezbednosti, ovako odgovara: “Svima je bilo jasno da je tokom te 2001. godine došlo do polarizacije na političkoj sceni… Narodski rečeno, Koštunica i DSS ne samo da ništa nisu radili, nego su aktivno sprečavali Đinđića i Vladu Srbije da bilo šta rade.” I dodaje: “Taj apel bi bio kontraproduktivan, te strane su bile direktno sučeljene, odnosno suprotstavljene jedna drugoj. Zbog sramnog ponašanja Vojislava Koštunice i Demokratske stranke Srbije i podrške koju su dali pobuni te Jedinice, zbog podrške Vojske Jugoslavije… ta pobuna je uspela.”

Pored toga, na samom glavnom pretresu, tada okrivljeni Ulemek u tom pogledu daje dve značajne izjave: (a) da je pobunjenike zabrinjavala mogućnost da bi im se mogla suprotstaviti Vojska i da su zbog toga odustali od zamisli da zauzmu Aerodrom Beograd i (b) “da se pojavila Vojska, mi bismo smesta odstupili.” Naravno da je to bilo jasno i samom Vojislavu Koštunici.

Nisam bio nadležan

Na konferenciji za novinare, 12.03.2011, Vojislav Koštunica je izjavio: “Kao tadašnji predsednik SRJ, nisam imao nadležnost u odnosu na unutrašnje poslove u Srbiji, a posebno na resor državne bezbednosti, i posebno u okviru resora državne bezbednosti na JSO.”

Komentar: Novembra 2001. godine Jedinica za specijalne operacije je izrikom otkazala poslušnost svojim starešinama, isključila sve telefonske veze kasarne sa neposrednim i višim starešinama, povukla svoje pripadnike iz obezbeđenja zaštićenih ličnosti i obezbeđenja aerodroma Beograd, i uz pretnju upotrebe sile ispostavila političke zahteve za šta je bila potpuno nenadležna, i tražila smenu svojih neposrednih starešina i resornog ministra. Iz toga je savršeno jasno da se Jedinica izuzela iz nadležnosti bilo kog državnog organa, to jest da se nalazi u stanju pobune.

Reći da je u tom trenutku neko za njih bio nadležan znači samo da je bio dužan, ukoliko je mogao, da tu pobunu silom uguši. Dokazano je na suđenju za atentat, iz brojnih svedočenja, da MUP Srbije nije raspolagao silom potrebnom za gušenje ove pobune. Isto tako je jasno da to onda ostavlja Vojsku kao jedinu nadležnu da zaštiti napad na ustavni poredak i bezbednost. Kao Vrhovni komandant vojske u miru, za to je bio nadležan Vojislav Koštunica, koji je sâm morao sazvati, kada je video šta se dešava, sednicu Vrhovnog saveta odbrane, i naložiti Vojsci da ovu pobunu uguši. Jasno je i zašto on to nije učinio, jer Vrhovni savet odbrane donosi odluke konsenzusom, a jedan član, Vojislav Koštunica, već je tu pobunu podržao. U takvoj situaciji, očigledno je da sazivanje Vrhovnog saveta odbrane nije moglo ništa promeniti na stvari.

Nisam ja, odgovorna je Vlada

“Ukoliko su u ubistvo Zorana Đinđića umešani ljudi iz „Crvenih beretki“, onda je za to odgovorna Vlada s obzirom na to da se radi o njenim činovnicima.” (Vreme, br.648)

“Ako je JSO upletena u atentat na Zorana Đinđića, znači da su službenici koji su bili pod nadzorom Vlade Srbije [Bracanovića?! prim. SP] odgovorni za ubistvo Zorana Đinđića. Samim tim, i Vlada Srbije je na neki način odgovorna za smrt svog Premijera.” (Blic, 09.04.2003)

Na pitanje novinara Blica (09.04.2003): “Ko onda snosi odgovornost za ubistvo premijera?” Koštunica odgovara: “Ako je JSO upletena u atentat na Zorana Đinđića, znači da su službenici koji su bili pod nadzorom Vlade Srbije na neki način odgovorni za ubistvo Zorana Đinđića. Samim tim je i Vlada Srbije na neki način odgovorna za smrt svog premijera. To je prosto na terenu nečega što je lanac komandovanja i odgovornosti koji je više nego jasan.”

Komentar: Ovo je jedna od najciničnijih izjava Vojislava Koštunice, a ujedno i potpuno pravno neuka. Lanac komandovanja je ustanovljen zakonom, i u svakodnevnim okolnostima vlada je odgovorna za ponašanje svojih službenika. Međutim, u situaciji POBUNE, Jedinica se samovoljno izuzima iz nadležnosti bilo kog državnog organa i deluje samo po sopstvenoj volji. Lanac komandovanja de lege ustanovljen propisima time je de facto prekinut. Za njih je nadležna samo ona sila koja je faktički i u stanju da izvršenje njihovog krivičnog dela zaustavi i kazni. Jasno je, naravno, da su svi zahtevi JSO-a bili protivpravni, jer su pretnjom upotrebe sile uzurpirali i zadirali upravo u nadležnost vlade (u izboru njenih članova), u nadležnost suverene Skupštine, da odlučuje o zakonima koje će doneti, i u nadležnost neposrednih starešina JSO-a da Jedinicom komanduju. Besmisleno je govoriti o lancu komandovanja u okolnostima pobune kada je upravo napadnut taj lanac komandovanja, to jest ustavni poredak.

Đinđić i Vlada su se slagali sa mnom

“Moj stav prema protestu ni u čemu se ne razlikuje od odgovora koji je, nekako u to vreme, dala Vlada Srbije, odnosno njen predsednik Zoran Đinđić… Predsednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova su rekli da su zahtevi, kako je Zoran tada rekao, štrajkača, protestanata ili demonstranata – to su njegove reči – opravdani.” (Konferencija za štampu DSS-a, 12.03.2011)

Komentar 1: Pre svega, svima je bilo apsolutno jasno da je u državi u toku oružana pobuna. Ako ništa drugo, Koštunica je čitao novine. A naravno da su na njegov sto svakodnevno stizali izveštaji nadležnih službi o svim, a naročito ovako važnim, događajima u zemlji. Pa čak i da su Đinđić i Vlada Srbije pogrešno procenili prirodu događaja, Koštunica je kao Predsednik države morao doneti o tome svoju sopstvenu ocenu i odluku.

Komentar 2: Međutim, ocena Vlade, i samog Đinđića o pobuni bila je sasvim drugačija. U trenutku izbijanja pobune, Đinđić je bio u poseti SAD, tamo je za pobunu saznao, a već po sletanju u Beograd, 11.11.2001, dao je sledeću izjavu: „Ja nemam razumevanja za to. Mislim da je taj legalizam koji se posle 10 godina pojavio malo čudan. Pre svega mislim da državni službenici ne treba da se bave politikom. Postoje ministarstvo i vlada koji su zaduženi za to. Ako nisu zadovoljni politikom koju vodi vlada, mogu da daju ostavku, da daju otkaz i da izaberu neki drugi posao, a pogotovo ako već 10 godina nisu postavljali pitanje zakonitosti i opravdanosti naloga koje su dobijali. Mislim da su izabrali najlošiji i najneuverljiviji trenutak da se sada osveste i da počnu da diskutuju o politici i da postavljaju zahtev da oni smenjuju i imenuju ministra unutrašnjih poslova. Ja im savetujem da se bave svojim poslom. Znači, imaju jasan opis svoga posla i nek rade taj posao profesionalno, a ima ko će da odgovara za svoje političke odluke.“ (B92 i Beta, 06.07.2007) Ovu izjavu Đinđić je dao PRE nego što je saznao da MUP nema načina da Jedinicu razoruža, pošalje u Kulu i eventualno rasformira. Kako se iz ove izjave može zaključiti da je Đinđić zahteve JSO-a smatrao opravdanim?! Pobuna je očigledno predstavljala napad na Vladu Srbije, od koje se ultimativno zahtevalo da jedan član Vlade bude smenjen. Koja bi Vlada to mogla smatrati “opravdanim”? Uostalom, nakon atentata, formirana je Komisija Vlade Srbije, koja je ispitala sve okolnosti koje su do atentata dovele, i u svom izveštaju (od 13.08.2003. godine, DT72 broj 00-002/2003/86 str. 24) navodi da je prema nalazu ove Komisije, Milorad Ulemek kao kolovođa, zajedno s drugim licima, novembra 2001. organizovao pobunu upravljenu na ugrožavanje ustavnog poretka i bezbednosti zemlje.

Komentar 3: Znajući sve ovo, jer je to savršeno jasno, Koštunica pokušava da svoju tezu podupre navodnim, falsifikovanim, zapisnikom sa 61. i 62. sednice Vlade Srbije od 11. odnosno 14. novembra 2001, a koji je zapisnik objavio NIN, br. 2949, od 05.07.2007, iz koga bi trebalo da proizađe zaključak da su Đinđić i njegova vlada, s jedne strane, i Koštunica, s druge strane, imali tobož isti odnos prema pobuni. (Zanimljivo je da se u uvodnom tekstu u NIN-u, autora Nikole Vrzića, navodni protest JSO-a deset puta naziva oružanom pobunom.) Odmah su se postavila mnoga pitanja:

(a) kako je došlo do objavljivanja stenograma ako je nosio oznaku državne tajne; (b) na čiji obrazloženi zahtev i u koje svrhe je ta oznaka skinuta; (c) zašto na ta pitanja (B92) nije odgovorio za to nadležan generalni sekretar Vlade, Dejan Mihajlov; (d) ko je vršio skraćivanje stenograma na 92 mesta i zašto; (e) da li je u jednom trenutku premijer Đinđić tražio da se prekine snimanje, kako tvrdi Žarko Korać, i šta je u tom delu sednice rečeno; (f) kako je NIN došao do zapisnika sa sednice Vlade (odgovorni urednik NIN-a je odbio da na to odgovori); (g) LDP najavljuje da će tužiti generalnog sekretara Vlade, Dejana Mihajlova, za falsifikovanje stenograma. („Navodni stenogrami u NIN-u“, 06.07.2007, B92 i Beta).

Komentar 4: Međutim, čak i iz ovako tendenciozno cenzurisanog stenograma jasno se vidi da, naravno, Zoran Đinđić nije imao, niti je mogao imati, isti stav prema pobuni kao Vojislav Koštunica koji je zbog te pobune – likovao. Ukratko, članovi vlade redom ocenjuju da se radi o oružanoj pobuni, da je to napad na vladu, i traže da se pobuna uguši i kazni (Batić, Veselinov, Korać, Kasa, Perišić, Mihajlović i Domazet), a neki ukazuju i na to da je pobuna deo političke zavere i pominju Koštunicu, Pavkovića i Vojsku (Perišić, Korać i Mihajlović). To je bio stav Vlade Republike Srbije.

Komentar 5: Na istoj sednici Vlade, kako se vidi čak i iz ovog osakaćenog zapisnika, vidi se da Đinđić pokušava da objasni članovima Vlade, na diskretan način, da je Vlada nemoćna da učini ono što njeni članovi traže. Pa tako navodi da (a) događaj ne treba „nikako kvalifikovati“; ako ga kvalifikujete, obavezali ste se da nešto učinite, a nemoćni ste da to učinite, pa ćete morati da priznate nemoć Vlade, a to je politički neprihvatljivo; (b) treba „spustiti loptu“ i „ne praviti paniku“; važno je zato da se, u tom trenutku, poraz prikrije; (c) treba da se „emituje poruka da je sve u redu“ i da to bude jedan „međupotez“, a da se sa problemom JSO može razračunati kasnije, kada se za to steknu uslovi [kao što je i trebalo da se desi u martu 2003. godine, i desilo bi se da nije, baš zbog toga, izvršen atentat na Đinđića].

Đinđić i ja smo se međusobno uvažavali

Na konferenciji za štampu DSS-a, 12. marta 2011, Vojislav Koštunica je izjavio: „Zorana Đinđića znam duže nego što ga zna većina političara u Srbiji, neke političke ideje smo delili, u nekim političkim idejama smo se razilazili, neprijatelji nismo bili, ali jedno je nesumnjivo, da smo se uzajamno i obostrano – uvažavali.“

Komentar: Ovo je gruba neistina. Koštunica je Đinđića u javnosti otvoreno karakterisao kao narko-dilera, mafijaša i švercera cigareta, a Đinđić je, isto tako otvoreno, Koštunicu nazivao trutom i govorio da su 5. oktobra morali na rukama da ga donesu pred Skupštinu. O kakvom je uvažavanju ovde reč?! Jasno je zašto Koštunica izgovara ovu neistinu.

Ne poznajem apsolutno nikog

„Postoji ta činjenica da apsolutno nikog od ljudi koji su bili upleteni u ubistvo Zorana Đinđića, nisam znao, nijednog jedinog čoveka nisam znao lično… nisam se kupao u njihovim bazenima, nisam ih posećivao u zatvorima, nikoga od tih ljudi jednostavno ne znam, to je zapravo cela slika o protestu Crvenih beretki. (TV Pink, 23.03.2011)

Komentar 1: Na sajtu DSS-a, u tekstu pod naslovom „Zloupotreba pravosuđa u pravljenju montiranih političkih procesa“, iznose se drugačiji podaci, koji protivreče citiranoj izjavi: „Koštunica je dodao da nikoga od onih koji su učestvovali u ubistvu Đinđića ne poznaje, da nije išao kod njih, niti im je rešavao porodične probleme, a da je Legiju upoznao na Đinđićevu inicijativu nešto posle 5. oktobra 2000. godine.” Dakle, da li je tačno da apsolutno nikog nije poznavao, ni jednog jedinog čoveka, ili je tačno da je poznavao kolovođu pobune i organizatora atentata, Milorada Ulemeka?

Komentar 2: Citiranom izjavom iz intervjua TV Pinku, Koštunica aludira na neistinitu činjenicu koju je proturao upravo DSS i sâm Koštunica, da je Čedomir Jovanović navodno posećivao Dušana Spasojevića u Centralnom zatvoru. Ova izmišljotina oslanjala se na izjavu čuvara Centralnog zatvora, Slavomira Banđura, i njegovog kolege Novaka Terzića, koji su tvrdili da je Jovanović 15-ak puta tajno posetio Spasojevića u zatvoru.

Naravno da Koštunica zna da su odbori Skupštine za bezbednost i za pravosuđe, nakon višečasovne rasprave, u kojoj je učestvovao i Dejan Mihajlov iz DSS-a, utvrdili da Jovanović nije posećivao Dušana Spasojevića u zatvoru. (B92, 23.06.2003)

U postupku pred V Osnovnim sudom u Beogradu, koji se vodio protiv Čedomira Jovanovića zbog zloupotrebe službenog položaja, a u vezi sa navodnim tajnim posetama Dušanu Spasojeviću u zatvoru, utvrđeno je da je zatvorski čuvar, koji je iznosio ove podatke, dao lažni iskaz (rešenje istražnog sudije V Opštinskog suda, Ki 1049/05 od 23.02.2006.). Iako mu je to savršeno dobro poznato, Koštunica i danas istrajava u širenju ove laži.

Komentar 3: Na kraju, u vezi sa citiranom izjavom da nije nikoga od učesnika pobune i atentata poznavao, treba reći da je ta izjava ne samo netačna (poznavao je Ulemeka), nego i potpuno irelevantna. Čak i kada bi bila tačna, Vojislav Koštunica kao doktor prava bi morao znati da je čak i saizvršilaštvo moguće između lica koja se međusobno ne poznaju i koja nemaju nikakav izričit dogovor o izvršenju krivičnog dela. Dovoljne su samo dve stvari: (a) da kod učesnika, pojedinačno, postoji volja za ostvarenje posledice i (b) da postoji svest o zajedničkom delovanju na ostvarenju posledice. (Banalan je primer učesnika u tuči koji se međusobno ne poznaju, nemaju nikakav prethodni dogovor, ali dok jedan obara žrtvu na pod, drugi priskače i udarcima nogom nanosi mu teške posledice – oni su saizvršioci.)

Komentar 4: U konkretnom slučaju, Koštunica i DSS s jedne strane, i JSO i „zemunski klan“ s druge strane, ne samo da imaju zajednički politički cilj – rušenje Đinđićeve vlade, već dele i čitav niz zajedničkih političkih stavova, u odnosu na veliki broj ključnih političkih pitanja: opšte nepijateljstvo prema Đinđićevoj “izdajničkoj” vladi, smeni ministra Mihajlovića, izručenju Miloševića Hagu, stav prema saradnji sa Hagom. Postoji dug istorijat konkretnih postupaka i sinhronizovanog i usklađenog delovanja, koje nije ograničeno samo na oružanu pobunu i podršku toj pobuni, već se kontinuirano nastavlja kroz jedan dugačak vremenski period – pre pobune, tokom pobune i posle pobune, sve do donošenja presude kojom su osuđeni atentatori na premijera Zorana Đinđića.

Primeri ovog usklađenog i sinhronizovanog delovanja opisani su u 25 tačaka u krivičnoj prijavi koju su Mila i Gordana Đinđić, majka i sestra pokojnog Zorana Đinđića, podnele 11. novembra 2010. Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal. Ovde prenosimo samo najkraći rezime tih 25 tačaka:

“Sve ovo rečito govori o odnosima osumnjičenog Koštunice, njegovih najbližih saradnika i njegove stranke prema osumnjičenom Ulemeku i Jedinici za specijalne operacije. Pored svih izraza uzajamnog uvažavanja („gospodin Legija“, „elitna jedinica“, „Legija će otkriti isnitu“, „razumljivo je oduševljenje mladih ljudi za JSO“, Legijine pretnje Vladi su u stvari „pretnje naroda“, oružana pobuna je „pobeda patriotizma“, obećanja Jedinici da „nema Haga ako se priklonite Koštunici“, izraza uzajamnog „poverenja“ i „ushićenja“ prilikom predaje osumnjičenog Ulemeka itd), vidimo da obe strane preduzimaju i niz koordinisanih akcija i postupaka upravljenih na protivustavno obaranje vlade Zorana Đinđića.

Karakterističan primer je u tom pogledu gore opisana podrška koju tandem Ulemek-Spasojević daje predsedničkoj kampanji osumnjičenog Koštunice i DSS-a tokom dvaju uzastopnih predsedničkih izbora. Prvi put, kada tokom septembra 2002. godine diktiraju Ljiljani Buhi “pisma javnosti” u kojima se Đinđić i njegova vlada optužuju za navodne veze s mafijom, a onda to osumnjičeni Koštunica i DSS citiraju u kampanji kao nepobitne činjenice, i drugi put, kada – nakon tajnog i nezakonitog susreta sa Draganom Jočićem i Radetom Bulatovićem – ovde osumnjičeni Ulemek počinje svoju odbranu u predmetu K.p.br.5/03 lažnim samooptuživanjem da je sa Čedomirom Jovanovićem švercovao 600 kilograma heroina, što onda DSS i osumnjičeni Koštunica koriste u kampanji svog predsedničkog kandidata Maršićanina.

Karakterističan primer je i zaštita Radeta Markovića, saučesnika JSO-a u krivičnim delima pripadnika Jedinice, kojom je omogućeno uništavanje dokumentacije o zloupotrebama Službe bezbednosti.

Kada Krsmanović, Juričić i Pović bace bombu na sedište DSS-a i potom šire dezinformacije da je to naredio Zoran Đinđić, osumnjičeni Koštunica zatim to u javnosti koristi kao dokaz o „koegzistiranju vlasti i mafije“.

Jočić i Bulatović se tajno i nezakonito sastaju sa odbeglim Ulemekom i s njim vode razgovore čiju svrhu i sadržinu ne umeju da objasne, umesto da ga izruče pravosudnim organima. Posle tog razgovora, osumnjičeni Ulemek iznosi svoje tvrdnje o švercu heroina, a za uzvrat Koštuničin DSS (Zoran Stojković, Dragan Jočić, Gradimir Nalić, Dejan Mihajlov, Miroslav Milošević) započinje svoju dugotrajnu sistematsku opstrukciju suđenja, napadima na Predsednika veća, Specijanog tužioca i njegove zamenike. Osnovano je sumnjati da sve ove jednoznačne i usklađene postupke funkcionera DSS-a koordinira osumnjičeni Koštunica, kao predsednik stranke i kao predsednik Vlade.

Uz sve to ne treba gubiti iz vida da osumnjičeni Koštunica u opisanom nepomirljivom sukobu sa Zoranom Đinđićem i njegovom Vladom, ni pre pobune, nije prezao od protivpravnih postupaka, posebno od zloupotrebe službi bezbednosti, recimo, u slučaju planiranog upada u Biro Vlade Republike Srbije.

Konačno, osumnjičeni Ulemek i Zvezdan Jovanović su po sopstvenim rečima „spasli Srbiju“ ubistvom Zorana Đinđića tako što su stvorili uslove da na vlast dođu „istinski patrioti“.

Svi ovi događaji ne mogu se objasniti nikakvom slepom koincidencijom, oni predstavljaju snažne osnove sumnji koje se moraju islediti.”

O svim ovim činjenicama, Vojislav Koštunica se, naravno, u svojim nedavnim javnim istupanjima – ne izjašnjava. Umesto toga, on smatra da je dovoljno da nas uverava da apsolutno nikoga od učesnika pobune i atentata „ne poznaje“. Osim, naravno, kolovođu pobune i organizatora atentata, Milorada Ulemeka. I naravno, svojih saradnika, Acu Tomića i Radeta Bulatovića, koji su kontakte s ovim licima redovno održavali.

Na pitanje novinarke Pinka: “Jeste li se upoznali sa sadržinom te prijave ili se ona zasniva samo na belim uniformama, mantilima ili tu ima još nečega što ne znamo?” Koštunica je odgovorio: “Nema tu ničeg više.” (TV Pink, 23.03.2011)

Eto zašto Vojislav Koštunica mora biti ispitan.

Nisam ja, kriv je Terzić (a i Čeda)

“Kako je Spasojević, koji je bio u zatvoru, mogao iz njega da izađe? Voljom nekoga iz vlade, upravnika zatvora, nekoga od tamničara, ili je on prosto odlepršao? Kako je izašao iz zatvora, to je po meni ključno pitanje, kako to da nema nikakvog traga?” (Vreme 648, 05.06.2003)

“Znatan deo javnosti već zna koji je to potpredsednik Vlade Srbije izveo Dušana Spasojevića Šiptara iz zatvora… Frapantno je da taj čovek, izručen našoj zemlji i zatvoren zbog neke otmice, bude izveden iz zatvora. Bez nekoga ko je bio vlast, to je bilo nemoguće učiniti.” (Blic, 09.04.2003)

“Vraćam se ponovo na Spasojevića. Hajde da ne ulazimo u to ko ga je posećivao u zatvoru, kakvi su razgovori pri tom vođeni, već samo kako je izašao iz zatvora.” (Blic, 02.04.2011)

“Javnost zna ko je Spasojevića izveo iz zatvora… Malo ima medija koji to ne znaju. Važnije je da se ta priča može dokazati i videti koji je to funkcioner DOS omogućio da Spasojević bude oslobođen iz zatvora pošto su ga isporučile francuske vlasti… Javnost zna ko je to.” (Blic, 09.04.2003)

“Frapantno je da taj čovek, izručen našoj zemlji zbog neke otmice, bude izveden iz zatvora. Bez nekoga ko je bio vlast to je bilo nemoguče učiniti.” (Politika, 11.04.2003)

“Prema njegovim [Koštuničinim] rečima, ključ za razotkrivanje političke pozadine treba tražiti u tome da je u vreme pobune [sic! dakle ipak „pobuna“, i to na sajtu DSS-a], okružni tužilac pustio iz zatvora one koji su kasnije učestvovali u Đinđićevom ubistvu, kao i na čiji nalog je to uradio.” (Sa sajta DSS-a, 12.03.2011, „Zloupotreba pravosuđa u pravljenju montiranih političkih procesa“)

Komentar: Ovo je omiljena Koštuničina priča; ponavlja je već osam godina, od trenutka kada je prvi put pomenuta mogućnost njegovog saslušanja. Tačno je da tu priču “zna javnost”, kako je i ne bi znala kad je sâm Koštunica neumorno ponavlja. A evo i zašto on to čini: (a) golo negiranje da ima ikakve veze sa pobunom ili atentatom, neuverljivo je; (b) nužno je nekoga drugog optužiti; pokušao je to sa onom akrobatskom sofističkom konstrukcijom “svi su oni bili službenici Vlade, dakle odgovorna je Vlada”, ali naravno da to nije moglo funkcionisati kao odbrana.

I tako, Koštunica dolazi na ideju da se brani optuživanjem ondašnjeg okružnog tužioca, Radeta Terzića, a preko njega i tadašnjeg funkcionera DOS-a, Čedomira Jovanovića. Ovo je neuverljivo već samim tim što je, kako piše Blic od 02.06.2011. “sudska rekonstrukcija događaja [misli se na činjenično stanje utvrđeno u procesu atentatorima] pokazala da je zemunski klan imao ideju prvo da likvidira njega [Jovanovića] a potom Đinđića. Ali se od te ideje odustalo nakon zaključka da bi to samo razbesnelo premijera i da stoga ‘zmiju treba seći od glave’.”

Prema gornjim citatima samog Koštunice, ta priča glasi ovako:

Ključ za otkrivanje političke pozadine atentata sastoji se u radnjama tužioca Radeta Terzića, koji je pripadnike zemunskog klana “koji su kasnije učestvovali u Đinđićevom ubistvu” [Spasojević i drugi], “izveo iz zatvora”, “pustio iz zatvora”, “frapantno je da taj čovek, izručen našoj zemlji i zatvoren zbog neke otmice, bude izveden iz zatvora“, i Koštunica se na kraju pita: „Kako je izašao iz zatvora, to je po meni ključno pitanje, kako to da nema nikakvog traga?!”

Sve je ovde neistina, sve je postavljeno naglavce: takozvani “francuzi” su izručeni zbog krivičnog dela falsifikovanja javne isprave, pasoša, (a ne zbog otmice), pritvor im je ukinut odlukom suda (niko ih nije “izveo”, niti “pustio”), i o tome, naravno, postoji trag (sudska odluka).

Pored toga, Vojislavu Koštunici, doktoru prava, svakako je jasno da tužilac nikada ne može bilo kome ukinuti pritvor, niti bilo koga izvesti iz zatvora, niti bilo koga pustiti. To može da učini samo sud, sud je to i učinio. Odluka je bila zakonita, a naravno da niko, pa verovatno ni oni sami, nije mogao znati da će ta lica, dve godine kasnije, učestvovati u atentatu na predsednika vlade.

Koštunica javnosti otkriva “političku pozadinu” pitajući se: „na čiji nalog je [Rade Terzić] to uradio?” Koštunica sâm i odgovara: “bez nekoga ko je bio na vlasti, to je bilo nemoguće učiniti.”; “važnije je da se ta priča može dokazati i videti koji je to funkcioner DOS-a omogućio da Spasojević bude oslobođen iz zatvora”; “znatan deo javnosti već zna koji je to potpredsednik Vlade Srbije izveo Dušana Spasojevića iz zatvora.” Jasno je da Koštunica aludira na Čedomira Jovanovića, za kojeg je već i ranije neistinito tvrdio da je Spasojevića posećivao u zatvoru.

Ove komentare možemo na kraju da zaključimo ocenom da ono što Koštunica navodi u svoju odbranu, u javnosti, predstavlja jedan skup neistina, neodrživih zaključaka, spinovanja, manipulacija i sofističkih konstrukcija, koje se ne usuđuje da ponovi na sudu. On, naime, i od javnosti i od Tužilaštva, zahteva da poveruju u ovu nemoguću priču, koju ponavlja od 2003. godine do danas, i da očekuje da mu se veruje na njegovu golu reč. On to čini sasvim jasnim, kada poručuje da „DSS neće dostavljati dokaze za ove svoje tvrdnje.“ (Politika, 11.04.2003)

Dakle, neću da svedočim i neću da dostavljam dokaze.

Peščanik.net, 19.04.2011.

Srodni linkovi:

TEMA – ATENTAT

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)