- Peščanik - https://pescanik.net -

Ofanziva bahatosti

Mora biti da je nešto jako zasvrbelo ovu vlast: ili oseća da polako ali sigurno – što zbog ekonomske i socijalne katastrofe kojoj, prvenstveno, sama kumuje, što zbog sopstvenog neznanja i nesposobnosti, ali i hronične potrebe da se, ne pitajući za cenu, ostane na vlasti – gubi kontrolu nad državom, ili se, pak, u „kabinetu gde se odlučuje o svemu“ procenilo da su toliko moćni i suvereni u „vršenju vlasti“ da mogu činiti šta im je volja i da im zbog toga niko ništa ne može. Ma šta od toga bilo (a biće da je gemišt i jednog i drugog) pouzdaniji motiv za ponašanje koje ne korespondira sa elementarnim postulatima demokratije (kakva, bre, demokratija kad kuća gori!), jedno je sasvim izvesno: stil vladanja sadašnje državne (i političke) nomenklature ispoljava simptome sve ubrzanije i ozbiljnije bolesti – samovolje i bahatosti.

To što je nekad, pre 5.oktobra, bio opis ponašanja jedne neobuzdane (Miloševićeve) vlasti, posle Đinđićeve likvidacije, prešlo u oblik svojevrsne dominacije (i torture) nacionalističkog (Koštuničinog) obrasca uspostavljanja „unutrašnjeg reda stvari“, sada, iz meseca u mesec, u poslednje vreme, i iz dana u dan, dobija obeležja nekakve (Tadićeve) mešavine prethodnog, tačnije, svega i svačega. Neke sistem vladanja „proevropske“ vlasti podseća na povremene Miloševićeve izlive „konstruktivnosti“ i „kooperativnosti“, ali i snishodljivosti prema moćnijima od sebe (u svetu), a nemilosrdnosti i netolerantnosti prema slabijima (kod kuće). Drugi, opet, ponašanje vladajuće koalicije, kome glavnu boju daje Demokratska stranka, nagoni na pomisao da je njena sve učestalija bahatost prema svemu što se ne uklapa, zapravo, predvorje u kome nestaje granica između demokratije i autokratije, uvod u tzv. apsolutizovanu demokratiju ili demokratski apsolutizam (kako vam drago), sistem u kome je manje-više, sve dozvoljeno osim da bilo čime ugrožavaš poziciju, privilegije i monopole vladajuće partijske oligarhije. A cilj je vrlo jednostavan; demokratiju prekrojiti u pozorišne kulise, dakle, stvoriti privid kako se nikome ko kritikuje vlast neće desiti ništa, a iza te zavese uspostavljati apsolutnu kontrolu nad svim institucijama države.

Drugim rečima, „reformisati“ ih (što je proces koji već naveliko traje) u servis dnevne politike, kojim će se lako i bez većeg otpora u javnosti manipulisati i poigravati. Bar u meri u kojoj su poslanici glasačka mašina na čiju bi efikasnost i posvećenost mogli da pozavide i delegati iz „slavnih“ vremena socijalističke „posredne demokratije“. Što će reći, uspostaviti uticaj koji ne bi doveo u pitanje poželjan ishod budućih parlamentarnih i predsedničkih izbora. Već viđeno, zar ne?

Mimo zvaničnih zaklinjanja kako je Srbija na svom putu ka EU odlučna da vaspostavi i razvija sistem nezavisnih kontrolnih institucija, već danas, samo što su učinjeni tek prvi koraci, dešava se, u stvari, obrnuti proces. Formalno ili neformalno, svejedno, garniture na vlasti već su objavile tihi rat onim nezavisnih institucijama koje su, zamislite, shvatile da im je prvi i jedini zadatak da kontrolišu vlast.

Čak i u uslovima i pod okolnostima u kojima egzistiraju i za koje bi bilo nepravedno reći da su minimalno pristojne. Na najžešćem udaru su, pre svega, zaštitnik građana Saša Janković i poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić. Na njih se stalno nasrće, povremeno čak beskrupulozno samo zato što se ne mire sa, reklo bi se, ofanzivom državnih organa da ustavna prava i slobode građana u zakonima i propisima interpretiraju onako kako odgovara partijskim štabovima. Prikriveni, po posledicama, i razorniji rat vodi se protiv institucija, koje su tek formirane ili već duže rade u nemogućim uslovima, poput Agencije za borbu protiv korupcije, Antimonopolske komisije, državnog revizora i nekih drugih, kojima se, doduše, ne upućuju otvorene optužbe i kvalifikacije, ali im se ignorisanjem i potcenjivanjem, kao i opstrukcijom materijalnog, prostornog i kadrovskog jačanja, limitiraju dometi.

Najnoviji, najblaže rečeno, skandalozni nasrtaj pojedinih ministara i poslanika vladajuće koalicije na Jankovića i Šabića povodom njihovog pokušaja da spreče potencijalno zakonsko nasilje države nad građanima, time što će na mala vrata, preko zakona o elektronskim komunikacijama, poništiti Ustavom zagarantovano pravo na privatnost, možda nije sam vrhunac političke samovolje i bahatosti režima, ali jeste krajnje zabrinjavajući indikator kuda se zaputila tzv. proevropska koalicija. Odbijajući, arogantno, i uz pregršt teških kvalifikacija, amandman ombudsmana Jankovića, kojim se traži revidiranje ili uklanjanje člana 128 zakona, kojim se, opet, predviđa da bezebednosne službe i policija bez odobrenja suda mogu da kontrolišu s kim, koliko i kada (listing) komuniciraju (telefonom ili mejlom) građani, jasno je poručeno da je briga o tajnim službama, zapravo partijski interes da BIA, VOA, policija (p)ostanu poluge za unutrašnju političku upotrebu, mnogo jača od zaštite interesa građana i države. Svojevrsno izrugivanje ombudsmanu i krajnje nepristojna vulgarizacija njegovog amandmana tvrdnjom (poslanika DS Srđana Milivojevića) da „sudbina i bezbednost države ne mogu zavisiti od toga da li sudski pisar Pera radi vikendom“, vraća nas na stare vlastodržačke šeme da sve u državi mora biti pod njenim budnim okom, strogo kontrolisano. Stara je istina da svaka vlast, pa i ona koja za sebe misli da je najdemokratskija, teži što većoj kontroli. Međutim, dozvoliti da se jedna državna institucija (DB – BIA) – koja je, u ime vlasti i države, počinila mnoge čak i najmostruoznije zločine (ubistva Đinđića, Stambolića, Ćuruvije) i bila glavni kreator ratnog i nacionalističkog sunovrata Srbije i njenog drastičnog kriminalizovanja, a pritom voljom „petooktobarskih pobednika“ u međuvremenu nije doživela nikakvo reformisanje, niti je, pak, primorana da položi račune – ponovo kreira naše živote, u najmanju ruku je neodgovorna, a, bogme, i opasna igra.

Zaštitnik građana kaže da neće odustati, najavio da će zakon, čim i ako bude usvojen u formi koja rehabilituje i cementira kontrolnu ulogu tajne policije, poslati Ustavnom sudu Srbije na procenu. Protestvovale su brojne nevladine organizacije, novinarska udruženja, Društvo sudija, advokatska komora. Preostaje da vidimo da li ćemo od USS čekati koju godinu na odgovor nisu li ovim zakonom grubo narušena prava i slobode građana, bar onoliko koliko (još) čekamo da se oglasi povodom sličnog zahteva ombudsmana da najviša ustavna instanca oceni da li je vlada Srbija prekršila Ustav i degradirala profesionalno novinarstvo kada je prošle godine, i pored žestoke reakcije novinarskih udruženja, medija i medijskih eksperata, pravnika i nevladinog sektora, arogantno izmenila Zakon o javnom informisanju pretvorivši ga u u neki oblik krivičnog zakonika protiv novinarstva.

U međuvremenu je medijska scena Srbije potonula u mrtvilu samocenzure (što je, zapravo, i bio cilj vlasti), medijski profesionalizam i istraživačko novinarstvo postale su nepoželjne kategorije, koje su morale da ustuknu pred činjenicom da danas svi vodeći štampani i elektronski mediji najvećim delom (ekonomski) zavise od naklonosti marketinških agencija u rukama režimskih funkcionera i savetnika.

Koliko li će se tek čekati da neko drugi, USS, kome je pristiglo 1.500 žalbi ili Evropska unija, raspetljaju sve moguće konfuzije i reperkusije tzv. reforme sudstva, u kojoj su neki prepoznali eklatantan primer nastojanja jedne, izvršne vlasti, da sebi, pored parlamenta, podredi i taj treći stub svakog demokratskog društva. Drugi, opet, u toj „reformi“ vide čudnovati kompromis (u Tadićevoj strategiji nacionalnog pomirenja), kojim su rehabilitovane sudije koje su verno služile Miloševićevoj autokratiji, a uklonjene mnoge koje su joj se odupirale.

I tako, jedna za drugom privode se kraju priče o parlamentu koji kontroliše izvršnu vlast, medijima, koji su slobodni i nepristrasni, pravosuđu koje nezavisno i nekorumpirano, tajnoj policiji, koja više ne teroriše svoje građane. Šta je sledeće?

 
Peščanik.net, 17.06.2010.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)