- Peščanik - https://pescanik.net -

Okupacija Paraćina i cele Srbije

Foto: Predrag Trokicić

Pred sobom vidimo sliku okupirane zemlje kojom vlada mračna sila. Tako govori Saša Paunović, predsednik opštine Paraćin. To je lozinka koja ide uz otvoreno pismo odbornika te opštine, o pokušajima SNS-a da osvoji i zarobi grad i od njega načini svoj deo pakla. Svi koji ulaze moraće da ostave svaku nadu.

Uz Paraćin, jedino je još Šabac (zasad) odoleo najezdi skakavaca koji satiru sve pred sobom i pod sobom. Uz njihovu pomoć Srbija još drži glavu iznad vode. Ako padnu ta dva grada, sve će potonuti u govnjivoj kaljuzi.

Juče je psihijatrica Dragica Stanojlović odgovorila na tekst Nenada Kulačina u Danasu, posvećen zdravstvenom statusu znate već koga. Zašto ćute psihijatri? Ne ćute kaže Stanojlović. Više puta se javljala sa tekstovima u istom listu, a napisala je knjigu „Korak po korak, iz mraka u mrak“. Izuzetan naslov, sažetak problema u sedam reči. Ona kaže da je predmet ekspertske i opšte zabrinute pažnje egocentričan, narcisoidan, teatralan, sklon burnoj dramatizaciji. Ono što ne želi (neprijatne situacije i emocije) potiskuje, tako da one ne mogu da se probiju u njegovu realnost. Htelo se reći da taj fenomen, koji iz mraka hodi samo ka mraku, tvori stvarnost kakvu želi, nezavisno od nje same, ignorišući svaku istinu osim svoje.

Čak i kad bi se eksperti usaglasili da u zatečenom stanju koje je dugotrajno predsednik devastira sve oko sebe, pa i državu sa svim njenim resursima, takav dokument nema značaja, jer su zaključci zasnovani na opštepoznatim simptomima, koji nisu dijagnoza. U psihijatriji i psihologiji, kaže Dragica Stanojlović, dijagnoza se postavlja u neposrednom kontaktu sa pacijentom, posle kompleksne opservacije i timskog zaključka.

Dakle, ništa dok ne bude uhvaćen! Čita li ove stvari Zoran Živković? Nema hapšenja, kao što si obećao, nego ćeš ga pred konzilijum, probran među onima koji mu se nisu potpisali na povelji nastrane ljubavi i odanosti. I ti bi Nenade mogao da počneš svoj istraživački lov na njega, makar da prvo nađeš šnajdera za onu košulju sa rukavima za posebne namene.

Psihijatrijske digresije nam govore da je vrlo izgledan ludački i haotični izlaz iz svega, jer drugačiji više nije moguć. Zar mislite da njegovi zaljubljeni epigoni ne vide ono što vide svi? Naravno da vide jer se spektakularna mahnitost nikakvom mentalnom kozmetikom ne može sakriti. I gospođa Stanojlović svakako zna da štićenike kod njenih kolega ne dovode specijalni timovi, nego rodbina i komšiluk koji prvi uoče da je neko iznenada postao bog, Ajnštajn, prorok ili Ronaldo. Ili nešto mnogo opasnije.

Ali ovaj više nema komšiluk, a rodbina nije u stanju da ga neposredno vidi i sačuva druge od njega i njega od sebe. Čuva ga obezbeđenje i Hipokratova kletva. I ona bezbrojna kolonija insekata, zagađivača i većih grabljvica, kojima samo takav omogućuje da svoj smrtonosni parazitizam ostvaruju kao brigu za državu.

Zbog toga onu rečenicu Saše Paunovića valja shvatiti kao vapaj koji najavljuje potpuni slom. Osim SNS-a i njegove militarističke invazije na svaki oblik života, Srbija ozbiljnih neprijatelja nema. Otvoreno pismo paraćinskih odbornika jeste neposredni i možda zakasneli sudar sa naprednjačkom metastazom, koja se ne može lečiti analgeticima niti jalovom psihijatrijskom poterom za strogo kontrolisanim bolesnikom.

Zarobljavanje i okupacija Paraćina i Šapca je urgentni posao naprednjačkog operativnog štaba. U tom centru, naravno, ne caruje um, nego pohlepa za apsolutnim posedovanjem svega. Osim navedenih hrabrih i časnih izuzetaka, to su uradili svuda.

Jedan je moj poznanik pre nekoliko večeri bio učesnik na tribini o rodoljublju. Držao se opštih mesta, pokušavajući da naknadno govori o desnim patriotskim skretanjima. Kaže da se jedva izvukao iz pokušaja da to, inače neodredivo osećanje definiše stereotipom, kao „ljubav prema otadžbini“. I da dodatno objasni sumnjivu bezuslovnost takve ljubavi citiranjem Kenedija: Ne pitajte šta otadžbina može da učini za vas, već šta vi možete da učinite za nju. Pa su ga ismejali. Otadžbina navodno ne postoji, svi koji su je činili davno su mrtvi, živi su samo oni koji su je uništili.

Nije umeo da odgovori na pitanje šta je to, i šta se voli: reljef ili ljudi, istorija, zavičaj, groblja, mitovi, zlo? Neko mu je od prisutnih rekao da iskreno ne voli ovo u čemu živi, ako je to otadžbina, ili nešto slično, jer su to hulje pretvorile u čudovište. Zna da bi sve to što bi moralo da bude njegovo, morao da promeni. Ali nije moćan, niti bi umeo da nađe saborce. Stidi se od toga ko vodi zemlju koju bi morao da voli i da brani, a on ne zna kako to da uradi, jer neprijatelja prepoznaje među vođom i nekima koje je smatrao svojim prijateljima. Boji se za najbliže i zla koje se primiče.

Ništa ga ne raduje i razdire ga strepnja, mučni su mu i uspesi sportista, jer posle medalja žure u dvor na ponizno poklonjenje, i sve bude zagađeno. Nijednu sportsku ekipu više ne prepoznaje kao svoju, niko se više ne bori za grb svoje države jer nje nema, nego za njegov blagoslov.

Dakle, psihijatrijska defanziva, smrt patriotizma, a mračne dušmanske sile vladaju okupiranom zemljom. Iz paraćinske oaze to svima nama poručuje predsednik opštine, čija je sva velika hrabrost sadržana u brizi i borbi za opstanak. To je dijagnoza teške bolesti od koje se umire i nestaje.

Pred sudbinom Paraćina i cele Srbije, besmislene su postale debate o izbornim uslovima, medijskim i ljudskim slobodama. Iz ropstva se ne pregovara, nego mu se svim snagama opire, i u tom saznanju je i nagoveštaj velikog zla koje se čini neizbežnim.

Peščanik.net, 06.09.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)