- Peščanik - https://pescanik.net -

Osvešćena pobuna

Sasvim sam svesna da sam upotrebila pridev “osvešćeno” za ono što se ove zime događa u Sloveniji. No teško je naći bolji termin za pobunu koja ruši neke interne slovenačke stereotipe i tipska ponašanja, i istovremeno neke stereotipe o Sloveniji i njenom društvenom i kulturnom ustrojstvu. Bar dva ključna elementa govore tome u prilog: jedno je necenzurisano korišćenje nedavne istorije pobuna na Balkanu, pre svega beogradske pobune u zimu 1996-7. Plakat kojim je najavljen pad mariborskog gradonačelnika je neposredni citat plakata protiv Slobodana Miloševića sa tekstom “Gotov je!”, ovoga puta u dijalekatskom mariborskom obliku – gotof je. Isti vizualni dizajn se zatim pojavio po drugim mestima i sa drugim likovima. Da je reč o neposrednom povezivanju značenja svedoči i pismo novinara Mateja Šurca (koji je sa Blažom Zgagom napisao tritomnu knjigu o ratnoj trgovini oružjem Janše i njegovih saradnika, i zato su već godinama visoko na listi proganjanih) od 29. 11. ove godine, u kojem govori o protestima u Beogradu kao primeru angažovanja.

Drugi ključni element je prevazilaženje lokalizma, fenomena koji se teško razume izvan Slovenije. Usklik “Hvala Maribore!” koji se čuo na demonstracijama u Kranju zato znači sasvim izuzetnu promenu. Municipalno povezivanje otpora po celoj zemlji je ono što beogradskom otporu nije uspelo. Dve hiljade ljudi u Murskoj Soboti i 200 u Bohinjskoj Bistrici ima, u isto vreme, istu vrednost.

Znaci su, kao pred svaku pobunu, bili već dugo tu, okidač nije bio samo jedan: godina dana uvredljivo providnog (transparentnost?) skidanja ne-naših, nepotizma, igrica sa informacijama na berzi (za šta se u SAD ide na duge zatvorske kazne), čiste krađe, manipulacija sa feed-backom informacija o krizi u Sloveniji (slanje katastrofičnih signala EU, pa zatim iskorišćavanje odgovora da se još pojača pritisak na unutra), drskosti i primitivizma javnog govora, sa prostačkim tvit-šampionima, među kojima prednjači sam premijer, medijskog pogroma i pogroma medija koji se za to nisu mogli iskoristiti, slanja radnika da rade dok ne crknu i istovremeno slanja intelektualaca u preranu nasilnu penziju i zastrašivanja da ne bi pisnuli, radikalnog smanjivanja socijalnih usluga (kakve privilegije!), zataškavanja afera, recimo crkvenih, osiromašenja svih sem najbogatijih, uništavanja javnog školstva a naročito univerziteta, gladne dece po školama, sistematskog smanjivanja dostupa zdravstvu… nesposobnosti uređivanja odnosa sa Hrvatskom, sramotnog uzdržavanja od glasanja za minimalnu palestinsku nezavisnost… stalne produkcije laži o sudijama, sindikalistima i drugima koji se Janši ne dopadaju… trapavih pokušaja “ideološkog” rata protiv istorijskog antifašizma, gnusnog uguravanja u “inicijative” protiv genocida (gde su bile kada se događao?), i toliko drugoga, da bi samo spisak mogao iznositi nekoliko strana. Tačnije, mogla bih napraviti spisak od oko 350 za većinu građana enervantnih i temeljno škodljivih poteza, koji su okarakterisali svaki dan godine otkako je Janša, uz pomoć nekoliko savršeno providnih gmazova, preuzeo vlast.

Posredno je besu doprinela i predsednička kampanja, u kojoj je drsko rascopano jedino što ta funkcija mora da sadrži: dostojanstvo. Borut Pahor, glavni krivac što pobednici izbora nisu dobili vlast, pošto je uspeo da upropasti vladu najvećeg nadanja 2008, i pošto je izgubio mesto vođe nečega što bi trebalo da bude glavna partija levice, odlučio je da izbezumljenom narodu ponudi podgrejanu klin-čorbu – metod Tonija Blera. Mesecima smo pratili reviju gluposti, Boruta kao đubretara, tkalca, šumara, čistača pasje klonje, kosača (ne sećam se više šta je sve bio) i slušali kako se kandidat obraća zvezdama, pominje anđele, daje prostačke izjave o tome da je lakše srušiti drvo nego dobru ribu (ili obrnuto, opet se ne sećam), i najzad konkretno obećava Janši da će odobriti sve vladine poteze. Vrhunac je bio kada se jakože Kalimero požalio na “stričeve iz pozadine”, omiljenu Janšinu izmislicu o Kučanu i njegovim “udbašima”, i time konačno osvojio sve “crne”, uključujući i crkvu: kardinal Rode, nekad zastrašujuće netolerantna glava slovenačke katoličke crkve i čovek odgovoran za znatno smanjenje broja vernika, rekao je nekoliko laskavih reči o ovakvom levom kandidatu, Janša je u poznatom stilu ukrao čak i svečano proglašenje rezultata izbora za novog predsednika, pojavivši se nenajavljen i nepotreban: gazda. Da, Pahor je uistinu uspeo nemoguće: izglasali su ga verni i disciplinovani Janšini glasači, uz poznate detalje prinude, zastrašivanja i drugih mini-postupaka po celoj Sloveniji. Ostali naprosto nisu glasali 2. decembra – to je bilo najmanje učešće do danas. Drugi kandidat, Danilo Türk, jednostavno nije imao nikakve šanse – nije se upustio u foto-seanse dok nešto kao radi, nije pravio kompromise sa vladom, već se protivio mnogim merama, i premda je u jednom trenutku zapevao na radiju, sve što je govorio je ostalo u granicama dostojanstva. Ovog mirnog i učtivog diplomatu je desnica proglasila levim radikalom, na kraju i tajnim organizatorom demonstracija! Pahor je doduše doživeo da mu na izlasku sa proglašenja pobede podviknu “Odstupi!”. Njegova politička sudbina ostaje vezana za vlast na rubu ponora, pa zbogom.

Svakako najvažniji među okidačima jeste mariborski. U svome drugom mandatu, mariborski gradonačelnik Franc Kangler, čije su verbalne gluposti već dugo poznate kao “kanglice”, potpuno je istrošio lokalni potencijal, upisan u primitivizam i fudbal: ludo skupi i ambiciozni sportski projekti, neukusno mešanje u program evropske prestonice kulture, i konačno privatno-javna kombinacija sa radarima razmeštenim po gradu, koji su u samo nekoliko dana nabrali kazni za prebrzu vožnju u visini stotinu hiljada evra: građani su reagovali spaljivanjem radarskih stubova, protestom pred gradskom kućom, a kada je na to sve Kangler izabran u Državni savet pomoću gradonačelničkog lobija, Mariboru je prekipelo. Organizovane su demonstracije, na kojima je u pomoć Kangleru, okupiranom u gradskoj kući, došla policija i neki specijalisti u borilačkim veštinama, sasvim nalik na privatnu vojsku. U prvome talasu bilo je nekoliko hiljada ljudi, u drugome još i više. Kangler je konačno najavio da odstupa 31. decembra: pobuna traži da to uradi ranije, i da sa njim odu i svi njegovi. U poslednje dve godine, Kangler je optužen u 12 sudskih procesa, uglavnom za različite oblike korupcije. Između ostalog, dodelio je opštinski stan profesionalnoj proročici… Kangler nije jedini: koparski gradonačelnik Boris Popovič već godinama vlada gradom stalno umešan u afere, malo-malo pred sudom, i sa notornim verbalnim bezobrazlukom. Gradonačelnici su se svim silama trudili da očuvaju mogućnost dvojnog položaja, i u skupštini i u svome gradu, pa su na kraju izgubili, ali se korupcija očito nastavila po drugim kanalima. To je izvesno jedna od političkih grupa koje posebno ljute građane.

Nezadovoljstvo već dugo vremena izazivaju političari koji su u sudskim procesima, pa ne odstupaju sa svojih položaja, počev od Janše samoga, optuženog u ozbiljnoj međunarodnoj koruptivnoj aferi oko kupovine oklopnih vozila od Finske, koji je nedavno izjavio kako on “ne mora” da se pojavljuje na sudu, pa do poslanika koji su falsifikovali ispite i akademske nazive, neki već osuđeni, i sve do ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića koji je takođe u procesu. Pojavio se zahtev za zamenu celokupne kaste političara, koji u raznim kombinacijama već dvadeset godina cirkulišu u krugu privilegija, lobiranja, dogovaranja, laganja i krađa. Zahtev nije besmislen: u maloj zemlji, dostupnost politici je zapečaćena za građane koji bi inače ostvarili zdrav protok bavljenja politikom, i izvesno bi uveli nove oblike solidarnosti i odgovornosti.

Ako se traže debeli i duboki koreni krize, onda moramo misliti na laž o uspehu Slovenije, koja sakriva isto onako brutalne tranzicijske procese kakvi su se desili posvuda po post-socijalističkom svetu i na Balkanu; neispoljena i nepromišljena, odgovornost za “izbrisane” nije doživela potrebnu društvenu katarzu; popustljivost prema nezasitoj crkvi je donela propast stotinama malih deoničara u velikom skandalu mariborske episkopije, propadanje prirodnih i kulturnih bogatstava kojima crkva ne zna da upravlja; i konačno, uz sve to, strasno insistiranje da se promeni istorija i da se poraženi saradnici nacista i fašista proglase pobednicima.

Sve ovo je Ljubljanu nagnalo da izađe na ulice posle Maribora. Tu su se pojavili helikopter, vodeni top, suzavac, i neonacisti. Ranjeno je skoro 100 policajaca i preko 200 učesnika demonstracija. U drugome talasu se računa da je na ulicama bilo skoro 20.000 ljudi. Treći talas poprima nove oblike – šetnju, ulične predstave, obećanje neprestajanja kakva god da bude zima. A već je gadna. Janša je prvo krenuo sa pretnjom vojskom i zaštitom skladišta oružja, a onda je spremio reforme kojima bi potpuno oduzeo autonomiju sudijama i uveo nešto sasvim nalik diktaturi. Opsada parlamenta – vesela, u obliku kola – već je ubedila poslanike da daju državnim univerzitetima prethodno ukinuta sredstva. Postignut je sporazum o penzijama, koji je pre dve godine Janša uporno rušio. Odgovara evropskim zahtevima, ali u osnovi sankcioniše želju evropskih političkih tela da ljudi žive kraće i teže, pošto su upravo neke generacije uspele da dosegnu koliko-toliko zaštićenu starost. Reč je o masovnoj smrtnoj kazni koja se sprema za milione evropskih građana, pred našim očima, sa pravom totalitarnom surovošću: staraca ima suviše, jer su uslovi života poboljšani, i zato je jedina logična mera da se uslovi života pogoršaju i broj staraca smanji, da bi bilo više sredstava za ostale. Takva zastrašujuća vizija budućnosti tera na ulice, i to ne samo u Sloveniji.

Da li će početni uspesi slovenačke pobune naroda prerasti u temeljnije društvene promene? Može li se u potpunosti ukloniti štetna politička elita? Izgledi nisu vedri. No ako ništa drugo, ideje, razmišljanja, strategije i inicijative cvetaju na sve strane, moždani točkići se obrću i zuje po celoj državi. I za takvih nekoliko nedelja je vredelo dočekati starost.

Peščanik.net, 09.12.2012.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)