- Peščanik - https://pescanik.net -

Pačavra

Foto: Predrag Trokicić

U svojim pokušajima da ustanovim operativni rečnik termina koji bi se mogli upotrebiti u opisivanju specifičnosti režima u Srbiji, nametnuo se i ovaj stari balkanizam italijanskog odnosno latinskog porekla. Osnovno značenje „sudopera, prljava krpa, đubre“ nikada nije promenjeno, a u svim jezicima kroz koje je reč putovala, razvilo se isto metaforičko značenje – osoba, pretežno ali ne isključivo ženska, neuka, slabog ukusa i niskog morala, a pri tome lažljiva, drčna i nametljiva. Dakle, venecijansko spazzadura (italijansko spazzatura), dalo je u grčkom patsavoura, koje je pozajmljeno u turskom kao pačavra, i kao takvo opet pozajmljeno u bugarskom, rumunskom, srpskom i makedonskom, a reč nalazimo u Bosni, na Kosovu, pa i u Hrvatskoj. Zabavan detalj – ima sličan izgovor i slično značenje kao engleska reč patchwork germanskog porekla, ali lingvistički dve reči nemaju nikakve veze.

Semantička istrajnost reči pačavra me je privukla, jer se uklapa sa persistentnošću same društvene pojave u Srbiji pod režimom onoga koji je upravo još jedanput izjavio da više nije predsednik, ukoliko se ispostavi da je njegov sin vlasnik zamašnog vinograda. Sem pitanja koji je to maksimalni opseg porodičnog imanja posle kojeg predsednik države daje ostavku, ostaje ono važnije: to je prava izjava i ponašanje pačavre. Primera pačavri od ovog vrha piramide ima sve više što se ide nadole, ali najgori primerci ipak su na vrhu. Galerija likova puca po šavovima – od bivše potpredsednice vlade, preko predsedničkog lika u skupštini i obilja televizijskih super-pačavri, pa sve do direktorke Pete beogradske gimnazije, sa legendarnom najnovijom izjavom o nekome (bilder li je?) ko se „zaposlio u Petu gimnaziju“. Kriterijumi za pačavru zapravo su nejasni i veoma široki, ali je zato prepoznavanje uvek instantno i neopozivo, tako da se u medijima može napraviti topografija pačavri: recimo, Informer je kuća patoloških pojava, dok je Pink carstvo pačavri. Jedna od uočljivih razlika je pretencioznost, koja pripada pačavrama, dok ono nešto što pljuje, skače i maše kratkim rukicama može sebi dozvoliti da za najnoviju uvredu nanetu trostruko bivšem predsedniku kaže da je „straobalna“.

Kada bi pačavre nešto nadoknađivale, pa u tome bile patetične, još bi možda bilo prostora za trunku saosećanja; nema međutim te stvari, intimne ili javne, koju pačavra neće pokušati da upotrebi u svoju korist, i zato oproštaja nema. Izuzetna raznolikost među pačavrama otežava tipologiju – međutim to je upravo ključ upotrebljivosti, a time i prisutnosti pačavre u kapilarnoj strukturi vlasti: važno je to što je glavni, vodeći lik režima – pačavra. Ne govorimo samo o Daning-Krugerovom efektu, već o serijama znakova po kojima se pačavra odmah prepoznaje, međusobno i izvan kruga. I upravo zbog prepoznatljivosti nema nikakvog smisla insistirati na detaljima. Mogli bismo pretpostaviti da se pačavre bez konkurencije prilepljuju i zapošljavaju posvuda, jer su posvuda na domak ruke. Prepoznavanje populacije ćacija, posle tako srećnog imenovanja i zatim samoopredeljivanja te populacije svedoči upravo o sveprisutnosti i adaptabilnosti pačavre. Osetljivo pitanje društvenih razlika, klase i lumpenproletarijata nikako ne treba gubiti iz vida…

Pačavre izazivaju odvratnost više, brže i šire od ostalih. Glavni razlog mogao bi biti njihova ambicioznost, beskrupuloznost i providnost ciljeva. Ko se zanima za populacije novih režima vlasti, mogao je poslednjih nekoliko dana pratiti saslušanje Pam Bondi, prave pačavre koju je Tramp imao za državnu tužiteljku odnosno čuvarku njegovih kriminalnih akcija. Gledajući nju, upitala sam se da li se uopšte može govoriti o specifičnosti srpskog režima… No pačavre čvrsto povezuju najprostačkije, najbanalnije, najneukusnije elemente globalnog sa onim što je lokalno prepoznatljivo upravo u tim kategorijama, i tako ostvaruju posebnost.

Konačno, lik pačavre toliko je prisno povezan sa režimom da sve što je u kontaktu sa njim, umreženo i upleteno, mora odmah postati pačavra. Ima li nade, načina ili čak prinude koja bi od pačavre napravila građanina/građanku? Ozbiljan lični šok, istorijska prinuda mesta i trenutka, drugim rečima, preobraženje odnosno revolucija? Čini mi se da moram ponovo pročitati Pasje srce Mihaila Bulgakova.

Peščanik.net, 16.02.2026.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Akad. Dr prof. kao članica-osnivačica državne Akademije nauka za trajni razvoj Slovenije, AZTRS, u Ljubljani. Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022); Kje smo? Ljubljanski steganogram (2024); Hetera in filozof, studija (2024). Romani su joj objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017, nagrade Društva sociologa Slovenije za ne-sociologa 2023, nagrade Druga prikazna, Skopje, 2025.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)