- Peščanik - https://pescanik.net -

Pedagoško licemerje

Foto: Robert Doisneau

Nova kritika odluke ministarstva prosvete, kojom se menja srazmera učešća školskog uspeha i rezultata postignutih na testovima sa male mature u bodovanju za upis u srednje škole, sa 60 prema 40 na 70 prema 30 u korist uspeha iz škole, stigla je sa, simbolički gledano, visokog mesta – od profesora Ivana Ivića. Ivić je veliki autoritet za pitanja obrazovanja i svaki njegov stav o tim pitanjima ima posebnu težinu. Međutim, ovaj put Ivić je zakazao. (To nije prvi put.)1 Njegov komentar je banalan i ponavlja ono što smo već čuli u prvim reakcijama na odluku. Tako se Ivić pridružio vejačima magle i podržao privid da se nešto važno dogodilo, iako se nije dogodilo ništa. A to što se ništa ne događa već je samo po sebi loše jer stvari u domaćem školstvu odavno idu bestraga, za šta je delom odgovoran i sam Ivić.

Ivić polazi od svima „poznatih“ podataka o „inflaciji visokih ocena“.2 Inflacija se tu odnosi na „olako davanje visokih ocena koje ne odgovaraju stvarnim znanjima učenika“. Zbog toga završni ispit, „kao vrsta eksternog ocenjivanja“, treba da bude, smatra Ivić, „korektor subjektivnog nastavničkog ocenjivanja“. Takav test, zaključuje on, „ipak favorizuje kvalitetnije učenje“. Zbog svega toga, Ivić se ne libi da izvrši pritisak i pozove ministarstvo prosvete i Nacionalni prosvetni savet da preispitaju i eventualno povuku novo rešenje. Ako se to ne dogodi, Ivić očekuje da će nastavnici i dalje zanemarivati „znanja koja se ispituju testovima“ te pojačati „davanje visokih ocena“ iz krajnje sebičnih razloga. „Jer od toga zavisi sudbina njihovih đaka“, objašnjava Ivić, „a posredno i njihov rad“. Uz sve to, „pritisak roditelja na nastavnike biće pojačan“. Zbog svega, najveću štetu pretrpeće đaci iz „škola sa jakim kriterijumom ocenjivanja“.

Ivić je jedan od autora sadašnjeg koncepta male mature. Taj podatak ne dajem zato što hoću da navedem na zaključak da je njegova kritika u stvari odušak povređene sujete. Ne verujem u to. Umesto toga, hteo bih da preispitam razloge kojima su se vodili kreatori male mature. O tim razlozima ponešto se dâ zaključiti iz Ivićeve kritike. Mala matura je očito uvedena jer je grupa stručnjaka zaključila da nastavnici ne rade dobro svoj posao. Pored toga, shvatili su i da to ne mogu da isprave. Ivić ističe: „Ponavljam, Ministarstvo u ovom trenutku nema mehanizam pomoću kojeg će naterati nastavnike da objektivnije ocenjuju…“ I objašnjava: „Zalažem se da se uvede ocenjivanje na osnovu obrazovnih standarda, ali je to jako dug proces. Potrebne su, između ostalog, obuke nastavnika i kontrola ocenjivanja. A to podrazumeva da se ocene koje daju nastavnici dovode u vezu sa nekim objektivnijim merenjima, što je takođe dug proces“. Pa su se dosetili i uveli malu maturu kao meru posredne kontrole nastavnika i ublažavanja ili otklanjanja posledica njihovog lošeg rada, na koji ne mogu uticati.

U toj pedagoškoj jednačini svi elementi su poznati i nepromenljivi. Pri tom, željeni rezultat nije odgovarajuće znanje, već navodno objektivna procena koliko đaci zaista znaju. Slika je sledeća: nastavnici loše rade; đaci imaju ocene koje nisu zaslužili; testovi će pokazati šta đaci zaista znaju; u skladu sa tim biće određena njihova „sudbina“. To je, međutim, pogrešno postavljena jednačina, pa ne čudi i što kritika koja od nje polazi promašuje. Ovde se govori o školovanju kao o procesu koji se odvija u vakuumu. Zatim se pretpostavlja da se u školi stiče znanje koje je na neki način ispravno i korisno.3 Konačno, veruje se da će objektivna ocena tog znanja odrediti „sudbinu“ dece. Ništa od toga nije tačno.

Zašto je uopšte bitan odnos između uspeha u školi i rezultata na testovima pri bodovanju za upis? Ivić kaže: zato što treba zaštiti đake koji dolaze iz „škola sa jakim kriterijumom ocenjivanja“. (Ovo se zapravo hoće predstaviti kao želja da se zaštite „dobri“ đaci iz „dobrih“ škola.) Ti đaci se, međutim, mogu zaštititi na mnogo jednostavniji način nego što je utvrđivanja prave srazmere. „Strogim“ školama se naprosto može poslati molba ministarstva prosvete da ublaže kriterijum. Na stranu sad što „strogost“ sama po sebi nije nikakav pedagoški kvalitet, iako se kao takva tretira u ovoj pedagoškoj raspravi: Ivić kao da veruje da se tamo gde vladaju „jači kriterijumi ocenjivanja“ bolje uči. Pozitivna uloga ocena, a pogotovo „jačih“, u pedagoškom poslu nije ni izbliza neupitna. Šta uopšte znači imati „jak kriterijum ocenjivanja“? Kakva je veza između „jakog kriterijuma“ i uspešnog prenošenja znanja? Lako možemo zamisliti nastavnika koji „strogo“ ocenjuje a ne ume da predaje. Kao što možemo zamisliti nastavnika koji redom daje više ocene i pri tom odlično podučava.

Ali, pretpostavimo za trenutak da dobar pedagoški rad podrazumeva „jak kriterijum ocenjivanja“. Ako se nastavnicima u školama s takvim kriterijumom dâ preporuka da podignu ocene, oni će i dalje biti dobri nastavnici a njihovi đaci dobri učenici, samo što će iz škole izaći sa još boljim uspehom. Pored toga, pošto poseduju znanje, imaće i dobre rezultate na testovima. Dakle, u svakom smislu će biti ispred đaka iz škola sa „slabim kriterijumom ocenjivanja“, bez obzira na srazmeru. Takvo rešenje nije moguće samo ako se pokaže da đaci dobro uče jedino kada su podvrgnuti „jakom kriterijumu ocenjivanja“ (to jest strogom sistemu nagrada i kazni). To podrazumeva da je strah od niske ocene (to jest kazne) najjači motiv za učenje. Međutim, tako nešto se ne može dokazati, a izgleda da baš u to veruju kreatori male mature i zagovornici testova.

Ivić sugeriše i da postoji razlika između onoga što se uči u (nekim) školama i znanja koje se ispituje na testovima, jer inače ne bi strepeo da će nastavnici u novim okolnostima još više „zanemariti znanja koja se ispituju testovima“. Ako ta razlika postoji, ona se ne može otkloniti većim priznavanjem rezultata testova male mature. Uzmimo da nastavnici zaista sa đacima rade nešto drugo od onoga što predviđa kurikulum. Mala matura taj problem ne otklanja, ona samo udvostručuje breme koje se svaljuje na leđa đaka, pošto propust nastavnika đaci mogu da reše jedino posebnom pripremom za testove na maloj maturi. Naravno, takvu pripremu drže opet nastavnici (neretko oni isti za koje Ivić kaže da u školi zanemaruju „znanja koja se ispituju testovima“), i to „po kućama“, uz određenu nadoknadu.4 Ta nadoknada je taman tolika da svojoj deci ne mogu da je priušte roditelji sa nižim primanjima. Tako pored već postojeće diskriminacije u školi – jer ne dobijaju sva deca nezasluženo visoke ocene – mala matura posredno ocrtava nove diskriminatorne krugove u čijim je središtima materijalni status učenika. Na taj način se rešavanjem jednog problem stvara novi, a da pri tom ni prvi nije otklonjen. Deca koja u školi dobijaju nezasluženo visoke ocene najčešće imaju roditelje sa statusnim kapacitetom da vrše uspešan pritisak na nastavnike; ti isti roditelji mogu svojoj deci da priušte i dodatnu poduku za testove.

Na kraju, ova rasprava o objektivnom vrednovanju znanja pomoću „jakog kriterijuma ocenjivanja“ možda bi i imala smisla da su ispunjena dva uslova: 1) da je znanje koje se prenosi u školama zaista podjednako korisno svim đacima i društvu u celini; 2) da od zasluženog uspeha učenika zaista zavisi njihova dalja karijera. Ni jedno ni drugo ne važi. Prvo, kurikulumi koji se realizuju u domaćim školama ne pomažu đacima da se orijentišu u društvu niti ih ohrabruju da se uključe u njegovo oblikovanje, što bi trebalo da bude jedna od osnovnih svrha obrazovanja. Slično stoje stvari i kada je reč o osposobljavanju za rad i samostalan život. Drugo, i školsko znanje i uspeh se pokazuju kao irelevantni za zauzimanje pozicija za koje su navodno neophodne kompetencije o kojima taj uspeh svedoči. U Srbiji se pozicije zauzimaju zahvaljujući sposobnostima koje se ne stiču savladavanjem školskog gradiva (ali se stiču „čitanjem“ i „savladavanjem“ „skrivenih kurikuluma“ koji se realizuju u našim školama). Da nije tako, „eksterno ocenjivanje“ u ulozi „dobrog korektora subjektivnog nastavničkog ocenjivanja“ primenjivalo bi se na sve aktere obrazovnog procesa, a ne samo na najmlađe učenike.

Mnoštvo je pokazatelja, na primer, da sa domaćih univerziteta (i državnih i privatnih) izlaze studenti čije ocene ne odslikavaju njihovo realno znanje. Po logici male mature, morali bi da budu uvedeni testovi, recimo, za studente koji žele da nastave studiranje na poslediplomskim studijama. Uverili smo se da postoji potreba da se testiraju i nosioci doktorskih titula. Nedavne afere oko krivotvorenih doktorata, pak, jasno demonstriraju da je znanje nebitno. Najmanje na tri važne političke funkcije u ovom trenutku imamo osobe koje tvrde da znaju više nego što realno znaju i to dokazuju potvrdama koje su im izdale ovdašnje škole; to, međutim, nimalo ne utiče na njihove karijere.

Iz nekog razloga, sav bes zbog loših škola sručio se na osnovce. Njih hoćemo da proverimo, njihove ocene hoćemo da osporimo. Ako se ukaže prilika, ukinućemo im Vukove diplome (ili ćemo ih omalovažiti koliko god je moguće), e da se slučajno ne upišu u bolje škole nego što zaslužuju. Licemerje čitave te rasprave, kojom se u stvari kriju pravi nedostaci i suštinska nepravednost domaćeg školstva ogromnih je razmera. Tolikih, da to svojom intervencijom ne može prikriti ni profesor Ivić.

Peščanik.net, 04.09.2014.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Ivić stoji i iza domaće Strategije razvoja obrazovanja do 2020. godine, izrazito lošeg dokumenta o kome sam ovde već pisao. Dokument je, da ukratko ponovim jedan od argumenata, loš i zato jer zagovara obrazovanje prilagođeno potrebama tržišta rada, a da autori dokumenta nisu imali nikakvu predstavu o tome kako će tržište rada izgledati u periodu za koji je pisna strategija. U jednoj drugoj raspravi, Ivić se založio za to da se novac usmeri ka onim oblicima i nivoima obrazovanja koji su značajni za razvoj društva i privrede. Ivić tu zagovara notorni stav da treba podržati samo one oblasti znanja koje se mogu pokazati kao profitabilne u privredi. Međutim, nije izvesno da postoji čvrsta veza između razvoja obrazovanja i razvoja privrede. (To je na zabavan način objašnjeno u poglavlju 17, „Više obrazovanja, samo po sebi, neće učiniti zemlju bogatijom“, u knjizi Ha Džun Čanga, „23 stvari koje vam ne kažu o kapitalizmu“, prevela Ljiljana Nedeljković [Beograd: Mali vrt, 2013]. Knjigu ovde pominjem samo da bih je preporučio kao odlično štivo o ekonomskoj krizi koja od 2008. potresa svet bez naznaka da će uskoro proći.)
  2. Reč je o vukovcima, koji navodno svojim nezasluženim uspehom najviše narušavaju pravednost rang lista đaka. Procenat vukovaca se u proteklom višegodišnjem periodu povećao za nešto više od 1,5 odsto: sa 12,28 odsto u 2008. na nepunih 14 odsto u 2014. godini. I to je onda najveći problem domaćeg školstva, a ne, recimo, rang liste same po sebi.
  3. Dovoljno je da se zapitamo čije je znanje koje se prenosi i ko od tog znanja ima najviše koristi pa da posumnjamo u opštu korisnost i ispravnost onoga što se uči u školama.
  4. Ko god je sad pomislio da koncept male mature koji zagovara Ivić na jedan naopak način podstiče nastavnike da ne rade svoj posao kako treba u školi, jer im to povećava mogućnost za alternativnu zaradu kod kuće, na korak je od uvida na koje sve načine mala matura, ovako kako se sad sprovodi, takođe korumpira (dakle kvari) domaće školstvo.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)