- Peščanik - https://pescanik.net -

Pirotehnička vlada

Kada bi tako nešto bilo moguće, Srbija ovih dana ne bi razbijala glavu dilemom da li da ide u EU ili ko zna kuda, već bi joj prva briga bila – zašto nam sudbinu i živote određuje tehnička vlada Vojislava Koštunice. Zar ne bi bilo bolje da nema nikakve vlade.

Pitanje jeste hipotetičko, simbolično, mnogima verovatno i besmisleno, jer neko, makar bio potpuna štetočina, ipak mora da upravlja (distribuira haos i anarhiju) onim što je preostalo od države. Pitanje, međutim, savršeno odgovara dimenzijama bezakonja, samovolje, političkog i ideološkog terora, svemu onome čemu smo već mesecima podvrgnuti od strane glavnih protagonista ubrzanog i, reklo bi se, nezaustavljivog potonuća Srbije.

Vlada Koštunice i Tadića (obojica sebe smatraju vrhovnim poglavarima Srbije), koja ni u regularnijim uslovima nije mogla valjano da se sastavi i upristoji, sada je u prilici da već načinjene štete iz faze kada su se “rogovi u vreći” još kako-tako podnosili, sa udarničkim entuzijazmom – bar utrostruči. Država koja nema institucije, a i one koje ima pre liče na dečja politička obdaništa u kojima je prva lekcija nastave kako samleti protivnika, a druga pokupiti plen (finansijski, izborni, ideološki, patriotski, svejedno), pretvorena je u poligon na kome je sve moguće – ako unapred određenom cilju (meti) prodadate odgovarajuću nacionalnu ikonografiju i koreografiju i prekrijete ga zaglušujućom propagandnom galamom o “štetočinskim rabotama onih drugih.”

Tako je sasvim izvodljivo da skupina ljudi, koji sebe nazivaju ministrima i funkcionerima, sebe proglašava čas “tehničkom”, čas vladom “punog kapaciteta”, već prema tome šta je ko od nezajažljivih stranačkih lidera u jeku aktuelne predizborne tuče zamislio. Najčešće se dešava da “pirotehnička” ili “piromanska” ekipa neverovatno efektno potpaljuje i potpiruje požare gde god vidi zgodno mesto. Ako problem ne možeš racionalno da rešiš, a ti ga iskomplikuj i širi, sve dok narod ne shvati da je on kriv za sve: što u Srbiji najbolje uspevaju svađe, afere, podmetanja i nameštaljke, nacionalističko preganjanje, ksenofobično zgražavanje “što Srbe i Srbiju, osim Rusa i Kineza, niko ne voli”, spaljivanje ambasada i carinskih postaja, opšta pljačka, nameštene privatizacije, tajkunsko-političke sprege, propagandni i medijski linč. Kako taj isti narod kaže – kako si posadio, tako i žanješ. Pa ako su Kosovo, na primer, još poodavno (pre)prodali Milošević i Šešelj, gotovo histerična ambicija lidera, koji bi da se ugrade u istorijske mitove i čitanke, učiniće da sami sebi čupamo kosu i obrve što smo, navodno, svojim (ne)činjenjem “pustili da nam pokrajina tek tako ode.”

Kada je tehnička vlada, u pauzi između dve žestoke svađe, na telefonskoj sednici (novo komunikacijsko otkriće u upravljanju državom) odobrila kuprodajni ugovor za RTB Bor, pravno-ekonomskim ekspertima se učinilo da su već tada prekršena mnoga ustavna i zakonska načela. Vatra, doduše, nije buknula, jer je budžet valjano popunjen, ali su sevnule prve opasne varnice. Već odlučivanje o sudbini famozne koncesije za autoput Horgoš-Požega pokazalo je razmere lažne principijelnosti dve konfrontirane političke grupacije, obe sa ambicijom da imaju monopol na istinu. Koštunica je molio boga da Tadić istraje u protivljenju da se koncesionaru čine dalji ustupci “na štetu države i građana”, kako bi ga optužio da “podriva ekonomski razvoj Srbije”, ali se “premudri” šef države nije upecao. Prihvatio je još jednu ucenu računajući da je izborni rejting sada relevantniji od činjenice da se aminuje još jedan krajnje sumnjivi finansijski aranžman i krše pravila o “suženim nadležnostima” tehničke vlade menjanjem ugovora koji potencijalno državi može naneti ozbiljne štete.

Vatra je na kratko buknula, ali ubrzo i utihnula, da bi obe strane uzele mali predah za još jedno oštro i beskrupulozno odmeravanje moći i “principijelnosti.” Kada je procenio da mu ni ovog puta nije pošlo za rukom da nasamari svog dojučerašnjeg kohabitanta i koalicionog partnera, Koštunica je zaigrao na “rusku” kartu, zatraživši da vlada, makar na kratko, zaboravi da je tehnička i da je parlament raspušten i da ne može da se donese zakon o ratifikaciji energetskog sporazuma sa Rusijom. Osvedočeni legalista je, u stvari, tim potezom direktno prekršio ustav. Ako čak ni Rusi (sudeći po izjavi Lavrova) nisu do kraja insistirali da se ovaj, po njih, veoma povoljan aranžman verifikuje pre izbora 11. maja, Koštuničina računica je bila drugačija: isterati Tadića na čistinu, konfrontirati ga sa ruskom stranom, dovesti ga u iskušenje da se odupre upravo onom projektu kojim se tako učestalo hvalisao kao svojim delom. On će – valjda uveren da bi ga još jedno kršenje ustava kompromitovalo kao šefa države i kao predvodnika tzv. demokratske izborne liste ponovo gurnulo u tabor Koštuničinih poslušnika – to odbiti u nadi da se Rusi “neće preterano naljutiti”, a Koštunici će konačno “pokazati zube.”

I možda bi sve to tako i ispalo, da već na istoj sednici vlade Demokratska stranka nije odgovorila novim ustupkom, podrškom da se parlamentarni i lokalni izbori organizuju i na Kosovu, uprkos upozorenjima da se time grubo krši jedini pravni osnov kojim Srbija želi da zadrži Kosovo, rezolucija 1244.

Tako se koštuničevskotadićevski ping-pong meč nastavlja: jedan takmičar podmeće drugom, ali će finiš biti isti – dalje potpirivanje vatre i izazivanje regionalne (kosovsko-srpske) nestabilnosti. “Srećna” okolnost što, za sada, Kosovo ima upotrebnu vrednost za unutrašnje predizborno nadgornjavanje, podsticanje psihoze frontalnog sukoba “patriota” i “izdajnika”, u koje se kosovske i institucije međunarodnog protektorata preterano ne mešaju, za tili čas bi se mogla preokrenuti. Koštuničini bedževi i bilbordi “Kosovo je Srbija” jesu preplavili Srbiju, ali nisu uverili kosovske Srbe da mogu biti spokojni i bezbedni, “jer srpska država nepokolebljivo brine o njima.” To što će na desetine hiljada Srba, koji su poslušali nalog iz Beograda da napuste kosovske institucije, ostati bez posla i plata, što im iz centrale stižu samo vajkanja “kako je za sve kriv onaj drugi, jer je obećao pare, pa raspustio vladu”, što će jedni (u enklavama) uporno i strpljivo čekati koju crkavicu od stotinak evra, a drugi (na severu Kosova) još poodavno dobijaju duple plate merene hiljadama evra, jeste još jedno “kapitalno postignuće” beogradskih nacionalnih dušebrižnika. Možda i kapisla koja bi rovitu i ranjivu kosovsku (i srpsku) stvarnost za tren oka mogla pretvoriti u poprište svakojakih obračuna.

Ta obična kosovska srpska populacija, koja je po ko zna koji put poverovala beogradskim misionarima, i isto toliko puta bila izneverena i prevarena, neće imati baš neki izbor: ili da svoj bes iskali upuštajući se u opasne sukobe sa Albancima i međunarodnim trupama (kao nedavno u severnoj Mitrovici), ili da (oni najugroženiji u enklavama) spakuje ono što ima i formiraju još jednu izbegličku kolonu. Obe opcije su poražavajuće i svaka od njih je zapravo posledica katastrofalne državne i nacionalne politike političara. Jednih, kojima je Kosovo prilika da im istorija ubeleži ime, i drugih, da preko nesreće tih ljudi dole ponovo zagospodare Srbijom.

Bilo kako bilo, “priotehnička” ili “piromanska” vlada Srbije je u punom zaletu. Šta li će do 11. maja još buknuti?

 
Peščanik.net, 05.04.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)