- Peščanik - https://pescanik.net -

Policajac i dečak

Izbeglički dizajn, Slaviša Savić

U svet je otišla fotografija sirijskog dečaka u zagrljaju srpskog policajca. Policajac je vidno raznežen, a dečak opušten i veseo u njegovom naručju – svakako prijatna slika u moru loših emocija koje izazivaju svakodnevni izveštaji o svetskim nesrećama. Domaća javnost se s pravom obradovala pozitivnom medijskom tretmanu Srbije, iz koje retko dopiru slike razuma, humanosti i empatije.

Srpski mediji su puni hvale za srpskog policajca, srpsku policiju i tretman koji izbeglice imaju u našoj zemlji. Već tu nailazimo na prilično podmuklo podmetanje – izjave izbeglica o tome da se srpske vlasti prema njima „ne ponašaju kao da su životinje“ nije toliko pohvalna za Srbiju kao što se to čini na prvi pogled. Ona više govori o tome kako se prema izbeglicama ponašaju predstavnici nekih drugih zemalja: na njih se baca suzavac, bivaju prebijani od strane policije i vojske; njih vlasti nekih drugih zemalja maltretiraju, deportuju, ograđuju žicom, izgladnjuju i tetoviraju radi obeležavanja. U poređenju sa ovakvim tretmanom, boravak na travi u srpskim parkovima zaista deluje kao raj na zemlji. Ipak, u izlivu tapšanja po sopstvenom ramenu, treba biti elementarno iskren i reći da izbeglice u Srbiji nisu (sistemski) fizički maltretirane, ali da je ono što od podrške dobijaju uglavnom ad hoc pomoć udruženih građana. Ne treba zaboraviti da ovi ljudi spavaju na ulicama glavnog grada, a da vlasti već tri meseca navodno traže povoljnu lokaciju za njihov privremeni smeštaj u zatvorenom objektu.

Ako stvari pogledamo na taj način, fotografija srpskog policajca postaje ono što jedino i može biti – slika jednog ljudskog bića koje saoseća sa drugim ljudskim bićem u nevolji. Ne treba se pitati zašto se toliko ljudi obradovalo ovoj slici – ona ohrabruje jer nas podseća na to da oko nas i dalje ima ljudi sposobnih za saosećanje i ljubav prema drugome. Međutim, ovo ne treba mešati sa srpskom policijom i srpskim vlastima koje žele da iskoriste pojedinačni akt svog zaposlenog (ministar Stefanović ga je odmah primio). To je ista ona policija čiji su pripadnici pljačkali izbeglice u centru Beograda i to je ista ona država čiji je gradonačelnik prestonice hladnokrvno saopštio da smeštaj izbeglica u Beogradu nije problem beogradskih vlasti, već da time treba da se bavi nadležno ministarstvo. To je ista ona vlast koja već mesecima ne preduzima ništa da izbegle skloni sa beogradskih ulica. Dakle, to su država i policija koje nisu u stanju da sistemski i organizovano garantuju ono što smo videli na popularnoj fotografiji. Ako je to tako, onda ta fotografija zasigurno ne predstavlja srpsku policiju i ovu državu, već jedan individualan i hvale vredan postupak, kojim može da se hvali samo onaj ko ga je učinio.

U priči o policajcu i sirijskom dečaku postoji još jedan značajan obrt: nakon objavljenih fotografija saznali smo da policajac ima albansko ime i prezime. Odnosno, da je u pitanju građanin Srbije i srpski policajac, ali etnički Albanac koji pri tom ne govori srpski. Čim se to saznalo, on je u medijskim izveštajima odjednom prestao da bude „srpski policajac“ i postao samo „policajac“. Ovo nam pokazuje koliko se u svakodnevni život uvukao narativ u kome je srpski građanin samo etnički Srbin – svi drugi su građani drugog reda, ili kako Ustav to definiše – „ostali“.

U svakodnevnoj Srbiji etnički Albanac ne bi mogao da bude u centru pažnje kao dobar čovek i policajac. To može da se dogodi samo spletom životnih okolnosti koje uključuju inostrane novinare, internet i društvene mreže. U našoj svakodnevici Albanci se pominju u kontekstu u kome ih pominje Ivica Dačić kada kaže „da upozorava Albance da se ne igraju vatrom“ praveći paralelu sa zajednicom srpskih opština na Kosovu. U našoj svakodnevici deca uče o Albancima koji su vekovna pretnja i neprijatelji srpskog naroda (o čemu je ovde bilo reči). U toj svakodnevici Albanci su onaj drugi koga je dozvoljeno tretirati na svaki način. Ironično, dozvoljeno ih je tretirati i na način na koji navodno u svojoj svesrpskoj humanosti ne tretiramo izbeglice – kao životinje. O zločinima nad Albancima devedesetih država i dalje ćuti, smatra ih prihvatljivim i dosledno štiti njihove učinioce. Država ćuti i o sveprisutnoj diskriminaciji naših sugrađana etničkih Albanaca. Zato je slučaj Redžepa Arifija sasvim slučajni, iznenadni udar na kontrolisanu stvarnost u kojoj žive srpska javnost, mediji i građani. Neočekivano smo saznali da su Albanci, baš kao i sirijske izbeglice – ljudi.

Peščanik.net, 11.09.2015.

IZBEGLICE, MIGRANTI
KOSOVO

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)