- Peščanik - https://pescanik.net -

Poslednji let za Čipuljić

Foto: Predrag Trokicić

Mnogo je vremena potrošio A. Vučić u nameri da se dopadne. To je najteži mogući poduhvat koji se odvija u neprekidnom javnom opštenju, pri čemu Narcis nije u stanju da razume u čemu je problem. Raskorak između onoga što ekscentrik misli o sebi i onoga što zaista jeste, ogroman je.

Zašto onda A. Vučić danima tumara po selima, periferijama i zaseocima, pokušavajući da očara svetinu svojom pojavom? Nije to samo najava izbora u kojima će odneti pobedu ili konačno otići na smetlište istorije. Opsednutost sobom je okolnost koja mu ne dopušta da se zadovolji količinom moći koju ima. To je tek početak, jer se klimaks samoljublja ne razrešava u osvojenoj vlasti, makar ona bila apsolutna. On je došao u fazu opsesivne potrebe za masovnom podrškom, ovacijama, i onom ljubavlju koju zbog njenog intenziteta ne bi mogao da podnese.

U nastojanju da bude neuporediv u jednačenju sa vladajućim uzorima, A. Vučić je potpuno izašao izvan bilo kakve mogućnosti javnog prihvatanja. Njegov gard je preteći, prezriv i neprijatan. On se uporno drži svoje prostačke filozofije huliganskog prepada na sve koji mu se ne dopadaju.

Taj neprijatni ton je prošlih dana bio pojačan uz pomoć pijane šatorske rulje. I tiranin sve češće traži podršku ljute rakije. Njegovi mediji su skloni da posle svake odurne nesuvislosti od njega naprave heroja. Ali nisu potpuno uvereni da je on taj. On je taj koji ne odustaje. I najuporniji fanatici vide pred sobom materijal od koga su napravili crvotočno božanstvo, ali već je dockan da se povuku i da prave sebi novo. Zato su njihovi juriši sve brutalniji.

Tiranin peva pod šatrama barabar sa vašarskom postavom. Uz poslednje ostatke sluha nariče kako je on „momče sa Kosova i ponosi se tim“. Pokazao je neviđene grimase patnje, daleke čežnje, kapljice rakijaškog znoja i straha od sebe. Nije prijatno videti vladara koji u nastojanju da pokaže harizmu i neodoljivost (pristupačnost, privlačnost, državničku izvrsnost, smirenost, blagost, šarm, dobrotu) odjednom svoj pesmopoj okončava mimikom koja dolazi iz nepoznatih predela i plaši pijane Srbe.

Da li je to poruka onima koji ga ne vole? Nije moguće na ovom mestu licitirati sa količinama ljubavi i prezira i odvratnosti koje su u opticaju. Govori u Čipuljiću o etnogenezi vladara i srbovanju na marginama velikih tragedija, svedoče o transferu emocija kojih nema. Nema policentričnog srpstva, to je lozinka njegovih iskidanih govora. Svi su Srbi na jednom mestu, jedna volja ih vodi. To je onaj košmar o srpskom svetu pretvoren u priručnu filozofiju o homogenom nacionalnom prostoru, a centar je samo jedan.

Nikoga u Srbiji a i van nje nije briga gde je rođen njegov deda i svi posle dede, i da li je slavni unuk okrečio kuću. Učestala hodočašća do mesta zvanom Čipuljić, postala su obred familijarnih parastosa i čuvanje ličnih emocija državnim parama.

Takvi pohodi, ako za dahiju nisu u jednom pravcu, izazvali su međunarodnu podozrivost i promet paravojnih grupacija koje su pratile harizmatičnog vladara u poseti jednoj od svojih otadžbina.

Javna slika takozvanog predsednika oduvek je bila teška za konzumiranje. Istupi su, bez izuzetka, kombinacija prekora, pretnji, optužbi, grdnji i prezira. Epilog nije samo niz neprijatnosti koje se osećaju neposredno, nego objektivna odvratnost koja neizbežno ostaje iza lica namernog da se dopadne ljudima.

Naročito je neprijatno pratiti njegove pokušaje da bude duhovit. Nedostatak smisla za humor je ozbiljno oštećenje, svi pokušaji A. Vučića da se našali okončavaju se u katastrofalnom slomu. Dosetkama se smeju ulizice koje ni same ne znaju o čemu je reč i gde je rasplet očajne šale.

Vladar je beskrajno daleko od ležernog pripovedača, koji je u stanju da drži pažnju pametnih slušalaca. Kad uoči koliko je nemoćan u tome, vraća se svojim oruđima: cinizmu, lažima, prekorima, i uvredama.

Tako očajan on ne može da izađe iz ukletog kruga i stalno ponavlja sve ono što ga je učinilo strašilom.

Kako se onda može objasniti okolnost da tako nakaradan tip još ima podršku, uz apologiju upravo onih osobina koje ga čine simbolom propasti?

Možda je to ustaljena estetika slaboumnog, ružnog i skarednog. Ljudi kreću i za onim što ih užasava i plaši. Oni koji tvrde da ga vole, možda vole sebe u njemu. To je ono što su videli poslednje pre nego što su prestali da vide.

Peščanik.net, 07.08.2026.

Srodni linkovi:

Svetlana Slapšak – Krajiška kriza

Dragan Markovina – Vučićev posjet zavičaju i besmisao entiteta


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)