Foto: Vedran Bukarica
Niš, 1.3.2025, foto: Vedran Bukarica

Ovaj tekst je, pre svega, podrška za devetoro zaposlenih na N1 koji su ustali protiv cenzure i mobinga Branislava Šovljanskog.

Početkom jula ove godine, prekinuo sam saradnju sa portalom N1 zbog pokušaja cenzure.

O tome je na ovom mestu pisala Vesna Rakić Vodinelić, neosporno dokazujući cenzorski poduhvat Vojislava Stevanovića, službenika N1.

Bio sam uveren da je to samo jedan eksces dokazivanja pravovernosti tamo gde se to dokazuje, a da N1, nezavisno od sudbine mojih tekstova, može da ostane to što je bio u doba Jugoslava Ćosića i Igora Božića. Bio sam u krivu.

Pre nekoliko dana, Danica Vučenić je ugostila Zorana Kesića, i tokom razgovora pokrenula pitanje cenzure u svojoj kući. Navela je primer o kome je reč na početku ovog teksta.

Direktor N1 je zabranio reprizu te emisije.

Gostujući na svojoj televiziji takvu redukciju je obrazložio navodno netačnom tvrdnjom o cenzuri koju je Danica iznela u razgovoru sa Kesićem. Neposrednom cenzurom Danice i Kesića, Šovljanski je pokušao da spreči glasove o tome da ima cenzure.

Rekao je da kolumnistima niko nije određivao šta da pišu. Osim što je na moju mejl adresu Vojislav Stevanović – koga ne poznajem, pa se javio upadom – 1. jula predveče poslao prividno uljudno ali preteće uputstvo o tome kako se pišu kolumne. Iste večeri sam se odjavio, inače vrlo korektnoj urednici portala Jeleni Petrović.

Od svih 312 tekstova koje sam napisao za šest godina, Šovljanski je, gostujući kod Nataše Miljković našao makar jednu reč koja je dokaz da u svojim tekstovima sipam samo uvrede. Recimo to ovako, ako sam dobro razumeo a možda i nisam, nazvao sam Ivicu Dačića krmkom.

Ne sećam se da jesam, ali ne tvrdim da nisam. Ne bih rekao da je to uvreda, ili varijacija na temu tepanja ljubimcu. I da jeste uvreda, Dačić je dužan da je podnese iako mi nismo dužni da podnosimo Dačića. Možda to Šovljanski zna, ali se uspešno trudi da ne razume. Krmak je omiljena masna jedinica u srpskom folkloru, odojak koji je neizmerno voljen pred Božić, slave i svadbena veselja.

Postoji i muzičar (Di džej Krmak) koji je sebi nadenuo to ime, u čast ugledne domaće svinje i u svoju čast. Bez Naše krmače, koja je postojala i kao satirični časopis, život je bio neveselo otaljavanje. Krmak i krmača kao ugledni srpski par su simboli rodoljublja, amblem za čvarke i mast i sve druge đakonije i grehe kojima su oni izvor. Pa je to ime od milošte, pre svega. Krmak je osobena ličnost, nezavisno od očekivanog izgleda. To nije sud o nekome, nego tačka gledišta. To nije uvreda a i ako jeste – dopuštena je. Šovljanski se nije bavio pisanjem pa ne zna šta se sme. Njegovo je da zna šta se ne sme.

Zanimljivo da u mojim tekstovima, koji su, po podacima N1 (Nikola Stojić) imali više desetina hiljada čitalaca, nije našao ništa mirisnije osim krmetine i nosioca tog časnog imena iz srpske istorije i policije. I Karađorđeva, pa i Miloševa nacionalna zastava imale su na sebi sliku svinjske glave. To je glava, kako je govorio Kodža Miloš, kojom Srbija misli. Šta je onda celi krmak? Ispada da sam tamo šest godina pisao samo uvrede. Neka je bilo desetak slobodnijih reči od preko 175.000. Mučan je cenzorski posao, mora da kopa po toliko nepoznatih pojmova i da se pati čitajući. Igra sa ovim folklornim pojmom je bila neophodna da bi se razumela cenzorska patnja.

Ni Stevanović ni Šovljanski, braneći Dačića od mene, nisu primetili da je taj ulizički klovn bio operativac državnog terora. Pod njegovom komandom su lomljena rebra i vilice, prebijane devojke i organizovano mučenje građana u Beogradu, Valjevu, Užicu i Novom Sadu. Pod njegovom izvršnom komandom je bio i još jeste zvučni top. A takvoga Ivicu je valjalo odbraniti od autora kolumni, koji ga je još nazvao samrtnikom, dvorskim klovnom i možda krmkom, dodajući mu još neka svojstva koja nisu prijatna, ali se teško mogu osporiti. Inače se nosilac svih tih odlika nikada nije javio da se brani od tekstova.

Ne znam da li je Šovljanski, na primer, pozvao Dačića, uz izvinjenje za nemerene reči ovog autora koji se (autor) njemu ne bi potkrao da je odlučivao o njegovom izboru, jer ga je Jugoslav Ćosić doveo i ostavio bez kontrole. Pa je tako ovaj pisao po svojoj a ne Vojinoj pameti. I niko ga tokom šest godina nije opomenuo, sve dok nije stigao Voja da ga poduči kako se to radi, pa da zapamti kad mu se lepo kaže.

Pre neki dan sam video Šovljanskog kod Nataše Miljković i čuo kako taj čovek govori. Mislim da je Danica Vučenić tamo pod nepodnošljivom presijom direktora iako ona velikom snagom čuva poslednje ostatke istinske profesije i autorskih sloboda.

Nigde nema Žakline Tatalović, novinarke koja je postavljala najteža pitanja odvratnom diktatoru i dovodila ga do serije nervnih slomova. Nju je Šovljanski optužio da se bavi politikom, ne objasnivši kako to radi. Nije objasnio ni gde je Adam Santovac, do nedavno izvršni producent N1. Pod Šovljanskim su nestali još neki ljudi čija su lica bila poznata i još se pamte.

Ne znam čime se zaista bavi Branislav Šovljanski, dok čitam njegov užasni odgovor na proglas o mobingu. Kaže da se pobunilo samo devet od 103 pa šta? Ostali mogu da ćute i trpe ili da budu saglasni sa progonom kolega. Ako je samo devetoro onih koji su odlučili da ne ćute, a među njima su najpoznatija lica kuće, onda mora da je sve u redu.

Dobro onda, cenzura i služi da se sloboda svede na dopuštenu meru. Danica i Žaklina su, u programu uvođenja u te okvire, pod teško podnošljivom presijom direktora. Jedna zato što izvrsno radi i ne odustaje od svojih pitanja a druga da ne bi radila i postavljala svoja tamo njemu. Ima ih još i svi oni su ućutkani jer iskaču iz okvira nedopuštene slobode.

Iz nekog sumornog razloga, cenzora užasavaju darovite žene na N1.

Kad uz Žaklinu bude ugasio Danicu, Miu i Natašu, ostaće mu samo Voja.

Peščanik.net, 12.09.2026.

Srodni linkovi:

Cenzolovka – Desetoro novinara N1 osudilo izjave direktora vesti Branislava Šovljanskog

Vesna Rakić Vodinelić – Uvrede i cenzura

Vojislav Stevanović – Odgovor Vesni Rakić Vodinelić

Vesna Rakić Vodinelić – Uslovna sloboda

SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)