- Peščanik - https://pescanik.net -

Prava radnika iz doba Jure

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Srbija je jedina zemlja u kojoj se povećanje stranih investicija dovodi u direktnu vezu sa povećanom potrošnjom pelena za odrasle. Deluje kao loša šala, ali je zapravo samo tužna svakodnevica radničke klase. Nedavna događanja u južnokorejskoj fabrici u Leskovcu podstakla su mnoga pitanja.1 Nažalost, i (ne)očekivanu reakciju države, najpre ministra rada koji je automatski utvrdio da nema nikakvih kršenja zakona, a nakon toga i premijera lično, koji je direktno povezao borbu za elementarna prava zaposlenih sa rasterivanjem stranih investitora. Ako su navodi o zlostavljanju zaposlenih tačni, njihov intenzitet prevazilazi radnopravnu sferu delovanja državnih nadzornih organa, i ulazi u krivičnopravnu oblast. Svaka reakcija države koja bi zaštitila radnike će, međutim, izostati. Zato što se Srbija inače reklamira kao zemlja radnika koji „dobro rade, a malo troše“. To je mantra u kojoj nema mesta dostojanstvu, brizi, stimulativnom postupanju i poštovanju zakona. Uz „investiciju“ dobijate i žmurenje države na sve što radite, koliko god bilo nezakonito. Otuda i stoji konstatacija da investitori u Srbiji zapravo nisu pravi investitori (čast izuzecima).

U toku je jasno izražen trend urušavanja prava zaposlenih, i to nije ništa novo. Svaka izmena Zakona o radu, ili nekog od pobočnih zakona, podrazumeva dalje smanjenje prostora na kojem zaposleni može da uživa svoje dostojanstvo na radu. U nekim aspektima smo na donjoj granici minimuma međunarodnih obaveza; u nekima, o kojima je već pisano, smo ispod tog minimuma.

Praznine i nedorečenosti, nelogičnosti i potpune besmislice u radnom zakonodavstvu, čine pojedine neverovatne situacije zakonitim. Neke druge su manje zakonite, ali su realne jer se redovno dešavaju u praksi. Manjak nadzora nad primenom zakona, kao i izobičajavanje primene pojedinih normi, uz impotentne sindikate koji se ne mogu izboriti za preokret ovakvih trendova, doveli su do toga da se mogu dogoditi dole opisane stvari. I ne samo dogoditi – praktikovati bez ikakvih posledica po poslodavca; jedini koji snose teret će po pravilu biti zaposleni.

Dakle, ako ste zaposleni u Srbiji trebalo bi da očekujete sledeće stvari:

1. Da vas poslodavac natera da potpišete otkaz ugovora o radu. Iznuđeni otkaz više nije nedozvoljen, budući da se odredba kojom se tako nešto zabranjivalo „izgubila“ u izmenama i dopunama Zakona o radu 2014. godine. Poslodavac može na vas vršiti pritisak, pretiti da će vas otpustiti ukoliko sami ne odete, smanjiti vam zaradu, šikanirati vas na najrazličitije načine sa ciljem da odete. Ponekad se sve svodi na jedan razgovor zastrašivanja, najčešće uz laži da će vas – ukoliko sami ne odete – otpustiti zbog lošeg rada, i da onda nećete moći da primate naknadu za slučaj nezaposlenosti. Situacija je ironično upravo obrnuta – svako ko da otkaz, neće moći da ostvari ta prava. Zašto poslodavci pribegavaju iznuđenim otkazima? Jeftiniji su od davanja otkaza zaposlenom, nemaju nikakva ograničenja da odmah prime drugo lice na iste poslove i – možda ključna stvar – praktično se štite od svakog rizika pokretanja radnog spora zbog nezakonitog otkaza. Zaposleni može da tvrdi da je dao otkaz zbog zlostavljanja na radu i tu ga zakon i dalje štiti, ali se malo njih na to odlučuje zato što sudovi zlostavljanje na radu posmatraju veoma kreativno, a postupci za zaštitu od zlostavljanja traju predugo.

2. Da bezuspešno tražite krivičnu odgovornost poslodavca koji vam ne isplaćuje zarade i ne uplaćuje doprinose. Ovako nešto jeste krivično delo (uprkos raširenom verovanju da nije) iz člana 163. Krivičnog zakonika, Povreda prava po osnovu rada i prava iz socijalnog osiguranja: „Ko se svesno ne pridržava zakona ili drugih propisa, kolektivnih ugovora i drugih opštih akata o pravima po osnovu rada i o posebnoj zaštiti na radu omladine, žena i invalida ili o pravima iz socijalnog osiguranja i time drugom uskrati ili ograniči pravo koje mu pripada, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dve godine“. Nema međutim podataka koliko je poslodavaca osuđeno za ovo krivično delo – prema nekim saznanjima čini se da je ova cifra jako niska, a sasvim sigurno je enormno niska u odnosu na broj poslodavaca (odgovornih lica) koji se mogu smatrati počiniocima ovog krivičnog dela.

3. Poslodavac je nedodirljiv kada ode u stečaj i šansa da se naplate dospela potraživanja (zarade) zaposlenih su minimalne. Poznati su slučajevi da su poslodavci radili sa iznajmljenom opremom u iznajmljenom prostoru. Nisu isplaćivali zarade zaposlenima mesecima (ponekad i godinama) pravdajući se lošim poslovanjem. Preko noći bi otkazali sve zakupe (prostora i opreme) i otišli u likvidaciju praznih računa. Nakon toga će oni, ili povezana lica, mirne duše i savesti otvoriti novu firmu i ponoviti isti postupak. Ovo se naročito odnosi na uslužne delatnosti.

4. Kolektivno pregovaranje je luksuz, privilegija koju (izvan javnog sektora) malo ko od zaposlenih može da ostvari. Zahvaljujući aktivnoj opstrukciji (da ne kažem dogovoru) reprezentativnih sindikata i poslodavaca, opšti kolektivni ugovor ne postoji, dok su posebni kolektivni ugovori gotovo po pravilu rezervisani za javni sektor. Zaposlenima ostaju samo kolektivni ugovori kod poslodavca – a za tako nešto je potrebno dosta hrabrosti, počev od organizovanja sindikata i animiranja dovoljnog broja zaposlenih da bi sindikat stekao reprezentativnost koja mu je neophodna za pregovaranje, pa do uspešnog zaključenja kolektivnih pregovora između očigledno neravnopravnih strana. Otuda su i ovi kolektivni ugovori više izuzetak nego pravilo. Da stvar bude još gora, izmenama i dopunama Zakona o radu 2014. godine, uvedena je norma da poslodavac koji odbije kolektivno pregovaranje ne može da donese pravilnik o radu. Ova odredba se relativno lako zaobilazi, jer poslodavac nije dužan da potpiše kolektivni ugovor, već samo da iskaže volju da stupi u pregovore, koje kasnije može opstruirati. Ipak, čak i kada se dođe u situaciju da poslodavac ne želi da pregovara, ograničavanje njegovog ovlašćenja da donese pravilnik o radu je više tužno, nego frustrirajuće. Naime, pravilnik o radu može da sadrži samo povoljnije odredbe po zaposlene nego što je to zakonom propisano. Otuda, ukoliko nema pravilnika (ni kolektivnih ugovora, kojih kao što sam već napomenuo uglavnom nema) na zaposlene se primenjuje direktno zakon – koji će biti najmanje jednako (ne)povoljan kao što bi bio pravilnik o radu. Velika pobeda sindikata, zaista!

5. Ako ste posao našli putem (polu)ilegalnih agencija za posredovanje – takozvanih „agencija za lizing radnika“, sva je šansa da nećete moći da ostvarite veći broj prava iz radnog odnosa iako ste formalno u radnom odnosu sa agencijom. Lizing radnika veoma je unosna šema – agencija poslodavcu uputi radnika, uzme lavovski deo njegove zarade (ima svedočenja da ustupljeni radnici imaju platu 20.000 dinara na poslovima na kojima oni koji su u radnom odnosu kod tog poslodavca primaju preko 50.000 dinara) i ostavi ga na milost i nemilost. Ugovori su po pravilu na određeno vreme na kratak rok (često i na po mesec dana) čime se zaposleni drži u neizvesnosti za dalju budućnost, samim tim i u poslušnosti. Ukoliko su mu povređena prava, agencija će odbiti da mu pomogne i istaći će rado da ne može da bude pasivno legitimisana (tužena) u eventualnom radnom sporu jer zaposleni ostvaruje rad na drugom mestu. Poslodavac kod kojeg radi međutim takođe nije pasivno legitimisan, jer zaposleni nema nikakav formalni odnos sa njime – naprotiv, ima ugovor o radu sa agencijom. Logička zavrzlama bi se mogla lako rešiti pred sudom koji bi morao da ustanovi postojanje pasivne legitimacije kod oba subjekta – ali vreme pouzdanja u sudove i njihovu kreativnu praksu primene propisa je očigledno iza nas. Država, sa druge strane, iskazuje čudan interes da godinama krši preuzete međunarodne obaveze i drži ovu oblast potpuno deregulisanom.

6. Uglavnom nećete dobiti zaradu koja je srazmerna vašem radnom učinku. Na tržištu rada koje je poremećeno kao što je u Srbiji, sa izuzetno niskom potražnjom radnika a visokom ponudom radne snage, zarada bi morala biti regulisana na daleko detaljniji način. Kako stvari sada stoje, minimalna cena rada, odnosno minimalna zarada, služe isključivo da se poslodavcima pruže sve pogodnosti jeftine radne snage a da se pri tome radnicima da fer šansa da ne umru od gladi. Zloupotreba minimalne zarade, koja inače nije predviđena kao redovna zarada ali se redovno koristi kao takva, toliko je uzela maha da se čak i visokokvalifikovanim zaposlenima nudi tek onaj zakonski minimum (minimalna cena rada + jedan dinar) za obavljanje složenih i odgovornih poslova. Država i ovde odbija da razgovara o drugačijem pristupu minimalnoj ceni rada i adekvatnoj zaštiti zaposlenih.

7. Ne morate biti profesionalni kontraobaveštajac, direktor u hidrocentrali, ili visokopozicionirani u generalštabu da biste baratali tajnama. Naprotiv, ovde se bez ikakvih zakonskih posledica bukvalno sve može proglasiti tajnom. Pa tako imamo ugovore o radu koji su proglašeni tajnom (opet Jura!), pravilnike o radu i kolektivne ugovore koji su tajni… Iako Zakon o tajnosti podataka svakom od napred navedenih dokumenata odriče mogućnost da budu tajni, dok Zakon o zaštiti poslovne tajne veoma precizno navodi šta se pod time može podrazumevati, poslodavci široko primenjuju praksu tajnosti najrazličitijih podataka. Tajna je zapravo ovde samo pokrivalica za nezakonite odredbe i kršenje prava zaposlenih (iako je to izričito zakonom isključeno). Tajna je instrument zastrašivanja zaposlenih, koji se onda ne mogu (kako oni misle) nikome požaliti na svoju radnopravnu muku.

8. Konačno, ukoliko imate sreće da se nađete među retkim zaposlenima koji primaju zaradu i nisu ni na koji način ugroženi od strane poslodavca, nemojte se previše uljuljkivati. Jer, to već sutra može da se promeni. Bez ikakvog posebnog razloga, na primer zbog lošeg ekonomskog poslovanja, poslodavac može da odluči da vam ponudi potpuno drugačije uslove rada od onih na koje ste pristali kada ste se zaposlili. Ovo se najčešće dešava radi smanjenja zarade i premeštaja na druge (po pravilu slabije plaćene) poslove, kao i kod „problematičnih“ trudnica, ili roditelja koji se vraćaju sa odsustva radi nege deteta. Ukoliko ne prihvatite aneks ugovora koji vam se nudi – sledi otkaz. Možete naravno na sudu dokazivati da je sadržina aneksa bila nezakonita, ali svaki malo mudriji poslodavac to može da „frizira“ kroz izmene pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova, na primer, i predstavi to kao potpuno normalnu situaciju u vođenju poslova u najboljem interesu njegove firme.

9. Srbija je verovatno jedna od retkih zemalja u kojima su prisutna i dva posebno domišljata (i nezakonita) fenomena kod isplate zarade. Jedan je „na račun ti ide minimalac (da smanjim izdatke za doprinose) a ostalo dobijaš na ruke“, a drugi je „isplaćujem ti veću cifru kako stoji u ugovoru, a kad podigneš pare 20.000 zadrži a ostatak vraćaš meni“. Naravno, ako ne želite jedno ili drugo, uvek ima neko bez posla ko će pristati. I na to, i na mnoga druga poniženja.

A mi se još čudimo kako nam tako dobro ide.

Peščanik.net, 05.05.2016.

Srodni linkovi:

Medijski istraživački centar Niš – Radnici vs. država i investitori

Mario Reljanović – Inspekcija iz doba Jure

Mario Reljanović – Zlostavljanje nije poslovna tajna


________________

  1. Ovo inače nije prvi put da se ova kompanija pominje po zlu, u odnosu na radna prava: http://www.blic.rs/vesti/srbija/skandal-u-leskovcu-evo-kako-se-dobija-posao-u-novoj-fabrici-kablova/qbckzdf.
The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)