- Peščanik - https://pescanik.net -

Presuda Peščaniku – bonus track

Dizajn: Slaviša Savić

Apelacioni sud u Beogradu je ovom presudom nedavno preduzeo odlučne korake u zaštiti časti i ugleda ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića. Čitaoci Peščanika su solidarno i brzo prikupili novac koji je potreban za njegovo obeštećenje. Presuda je javna, pravnosnažna i samim tim podložna analizi i javnoj kritici. U tekstu Vesne Rakić Vodinelić je već bilo reči o pravnim pitanjima kojima se sud uopšte nije bavio ili je to učinio na pogrešan način. Međutim, čitaocu ostaje utisak da to nije sve. Radi se o štivu koje ima potencijal da na sasvim osoben način objasni gde živimo i na koji način se u Srbiji donose presude u predmetima čiji su akteri nosioci političkih funkcija. U tekstu možemo prepoznati izbegavanje argumentacije, nespretnu zamenu teza, žurbu, nedovršene misli, gramatičke i pravopisne greške. On je dovoljan dokaz stvarnog odnosa izvršne i sudske vlasti (imajući u vidu da često čujemo da je sudska vlast postala neustrašiva i da ju je potrebno zauzdati).

Krenimo najpre od toga da su tri članice veća očigledno želele da se što pre reše neprijatnog zadatka. Žurilo se da se predmet skloni sa stola, a posao sprovede do kraja. Ne bi valjalo da ministar povređene časti i ugleda nastavi da pati – neobeštećen. Kako bi se drugačije moglo objasniti to što jedan od najviših domaćih sudova svoj stav „obrazlaže“ uglavnom prepričavajući tok postupka i od reči do reči prepisujući argumentaciju prvostepenog suda. Dodatno, na gotovo jednoj stranici (od njih 8), sud citira tekst Vesne Pešić i izjave ministra Stefanovića u medijima, koji su kao dokazi bili izvedeni tokom prvostepenog postupka. To podseća na stari trik dece u školi – piši nešto i popuni prostor, nastavnica ionako čita samo uvod i zaključak.

Stav i obrazloženje suda o prvostepenoj presudi i žalbama tuženih možemo pronaći tek u skromna tri pasusa koji se protežu na 6. i 7. stranici odluke. Ako se do tog trenutka prosečni čitalac nije umorio i sasvim odustao (u zabludi da ništa ne razume jer je laik), tu će imati šta da pročita. Bila bi to dobra poglavlja knjige o slobodi mišljenja u Vučićevoj Srbiji.

Sud kaže da nisu svi vidovi saopštavanja ideja i mišljenja obuhvaćeni slobodom izražavanja, jer ova sloboda ne sme da bude suprotna svojoj svrsi. Vesna Pešić kao autorka teksta preuzima i određene dužnosti, budući da sloboda izražavanja nije apsolutna. U konkretnom slučaju opravdano je, radi zaštite prava na dostojanstvo, odnosno ugleda i prava tužioca ograničiti slobodu izražavanja. Tekst Vesne Pešić ne doprinosi javnoj raspravi, rešavanju određenog problema, niti širenju demokratije u društvu, već predstavlja ličnu povredu tužioca.

Sud je ovo konstatovao stidljivo, pri kraju svoje odluke. Iz toga bi se moglo zaključiti da je svrha slobode izražavanja nepovređivanje ministara; da autorka ima značajnije dužnosti prema javnosti od javnih funkcionera; kao i da zadiranje u lična osećanja ministra vodi anarhičnom i apsolutnom shvatanju slobode izražavanja. Dirnula si u ministra? Pa kakva je to apsolutna sloboda!

Naravno, sloboda izražavanja, kao ni druge slobode nije apsolutna. Pitanje je samo gde je mesto na kome se povlači granica slobode u odnosu na pojedine aktere. Sud se nažalost ni u jednom trenutku nije bavio članom 8 Zakona o javnom informisanju i medijima, koji ministra obavezuje da trpi iznošenje kritičkih mišljenja koja se odnose na njegov rad i politiku, bez obzira na to da li se oseća lično povređenim iznošenjem tih mišljenja. Kako ga nije pomenuo, sud nije ulazio ni u primenu ovog pravila na slučaj Nebojše Stefanovića. Lakše je zaključiti da slobode nisu apsolutne (kao i: nebo je plavo, a trava zelena).

Šlag na torti sudske odluke predstavljaju jezičke bravure. One svedoče o nepismenosti, ali i priličnom stepenu nemara. Nabacivalo se sa svih strana: može copy-paste, može pogrešan padež, nepravilno napisane reči, progutana slova, pleonazmi. Kako inače objasniti ne reagovanje, vrednoste sudove, kada je reč o informacija i nije ispoštovano. Čini vam se nepravilno i uličarski? Ne razumete? Da niste i vi maliciozni štetnik, baš kao i Vesna Pešić?

Srećom, sve se dobro završilo i ministrovo dostojanstvo je ponovo uspostavljeno. Ali šta nam ovaj slučaj govori? Policija nema dužnost da nas zaštiti i najrazličitijim nebulozama može da objašnjava da ne mora da izađe na teren po pozivu. Sam ministar ne mora da odgovori ni na jedno pitanje o ovom događaju, a ako ga neko javno prozove – taj će biti temeljno propitan. I dobro će platiti. Službenik koji je tvrdio da mu je iz vrha policije naređeno da ne postupa će biti kažnjen skromno i van očiju javnosti (bez suđenja). Zato će suđenje Peščaniku i Vesni Pešić biti ne samo održano i javno, već će se razvlačiti dve godine zbog obaveza uvređenog ministra.

Sud će nakon toga utvrditi da je svaka reč upućena nosiocu vlasti povređujuća, ponašajući se snishodljivo i izbegavajući odgovornost za zauzeti stav. Konstatovaće da nije u javnom interesu prozivati ministra. Prenebregnuće domaće zakone. Uputiće nas da koristimo eufemizme – nije ministar glup, nego nema dovoljno argumenata. Nije bahato i bezobrazno prekoračio svoja ovlašćenja, nego se nije ponašao u skladu sa zakonom. Nije neznalica, već nedovoljno informisan. I tako, vežbaćemo kako da se ministrima i javnim delatnicima obratimo prikladno, da ih to ne pogodi. Jer na kraju svi zajedno plaćamo ceh – od rušenja, otimanja, vezivanja, neodazivanja, do obeštećenja.

Ali iznenađenja su uvek moguća. Možda zbog ovakve poltronske odluke suda odlučimo da isteramo sudsku praksu na čistac – neka nas jedni tuže, a drugi neka ovako obrazlažu. Neka svako radi svoj posao. Makar smo utvrdili da čast i ugled ministra jedva prelaze vrednost od hiljadu evra. I nije neka cena.

Ali šta je sa nama? Ko će nas obeštetiti od štete koju čine štetnici pravilno raspoređeni na mestima odlučivanja? Uključujući i one u sudovima. To pitanje ostaje bez odgovora, iako su građanima poslednjih godina oduzeta dobra koja daleko prevazilaze vrednost ministrove časti i ugleda.

Peščanik.net, 29.11.2018.

Srodni linkovi:

Vesna Rakić Vodinelić – Kako visoki sudovi u Srbiji dosoljavaju gušenje slobode izražavanja

Peščanik – Zahvalnost

Peščanik – Apel za pomoć


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)