- Peščanik - https://pescanik.net -

Prijatelji vesele udovice

Foto: Predrag Trokicić

Osetljiv sam na žene, njihove patnje i suze. Rekao bih da je to najviše što još mogu da učinim za njih. Evo, juče je svoju ispovest na N1 imala Milena Popović, supruga Olivera Ivanovića, ubijenog pre nešto više od 20 meseci. Ništa se nije promenilo, osim nje. Ubica je u bekstvu. Nema razloga da beži, niko ga više ne juri.

Priča Milene Popović je melodramatična (samohrana majka), uglavnom protivrečna i nejasna. Možda je ona odlučila da napusti svoju prošlost, pa i onu u kojoj je postojao Oliver Ivanović. Ili da te uspomene okončane smrću čuva onoliko i onako kako joj nalaže novi model života. Ili oni koji su joj to omogućili. Ne ide joj loše, vidi se da sasvim dobro kontroliše svoju nekadašnju patnju.

Naknadne verzije dijaloga sa mrtvima imaju bar jednu ključnu manu: ne mogu se proveriti.

Postoje ipak neke zabeležene, nesumnjive stvari, koje su čak podložne inventarisanju. Vlast u Beogradu nije mogla da pridobije Ivanovića. Zbog toga što je bio imun na pritiske i diktate centrale proglašen je neprijateljem. Kreativni tim režima pravio je užasne, mrzilačke spotove, čija je meta bio upravo Ivanović. Najprljavije optužbe za neprijateljstvo prema srpstvu izricao je Marko Đurić, sumračni Vučićev izaslanik mržnje, tvrdeći mesecima da je neprijatelj Srbije svako ko je za Ivanovića.

Moguće je da je u tom času Oliver postao legitimna meta, suviše opasan ako nestane, još opasniji ako preživi. Takva procena u kolegijumu mafijaškog srpstva ga je ubila i to čini svakoga božijeg dana iznova.

Ne mora se očekivati od udovice da posmrtno deli ideale pokojnika. Možda oni nisu ni postojali kao zajednička stvar. Ili ih ona naprosto nije razumela, ili ih nije razumela dovoljno dobro. Ako ih je i prihvatala kao svoje (a nije morala), posle svega ih ipak ne obrazlaže valjano. U stvari, njena priča, nezavisno od patetične potke, duboko zalazi u trivijalnu sapunicu, koja, posle velike tragedije, za nju ipak ima dobar kraj.

Ona nije u stanju da nasluti motive zločina. Moguće da su ubice računale sa srpskim raskolom, kaže ona, kao da je živi Ivanović postojao u skladu sa ritmom svojih dušmana. Nije, naravno, i više puta je rekao da najveći strah na severu Kosova kod Srba donose drugi Srbi.

Milena Popović ne može da se seti na koga je mislio Oliver kad je to govorio. Na nekoga svakako jeste, ali njoj nije baš govorio sve. Ne, niko mu nije pretio. Palili su mu auto, ali to nije pretnja! Nešto i zna, samo sada neće da kaže. Zna ko je pravio one jezive spotove, sada je to deo prošlosti koju želi da zaboravi. Ne bavi se politikom, već samo istinom. Ali istinu ne zna. Ono što zna neće da kaže, polako, možda ima još vremena. Kad sazna sve – kazaće sve. Ako sazna, a verovatno neće.

Ne misli da je beogradski režim zaista proglasio Olivera za neprijatelja. To je bila samo politička kampanja. U takvoj borbi sve je dopušteno: najgore reči, pretnje, uvrede i kletve. Ne, Oliver nije poznavao Milana Radoičića, bar koliko ona zna. Možda su se sreli samo jednom.

Nikada Rada Trajković nije bila prijatelj Olivera Ivanovića. To zna. Ne postoje nikakve kasete na kojima su video materijali ubistva, o kojima govori Trajković, svakako bi znala da postoje.

Moguće da je gospođa Popović pristala na razgovor, makar da bi javnosti saopštila jednu fantastičnu novost: Marko Đurić je njen prijatelj i takve se časti nikada neće odreći. Bio je blizak Oliveru Ivanoviću, što on iz poznatih razloga ne može da porekne. Da, bili su pred kraj u svađi, ali u tome nije bilo ničeg ličnog. Samo politička borba, a u tom se poslu ne biraju reči i prijatelji iznenada nestaju zauvek.

Čuli smo romantičnu bajku o tome kakav je Đurić čovek. Posećivao je Ivanovića u zatvoru, nije im izbivao iz kuće. Bio im je oslonac, donosilac vedrine i duha. Takav je Marko! Ali, kad se Đurić naljutio? Tačno onda kad je Ivanović energično odbio naređenja iz Beograda. I nije pristao da se priključi tipovima sa poternice iz Srpske liste. To je jako najedilo i Vučića i Radoičića.

Bio je to kraj jednog divnog prijateljstva, Đurić skida jednu smešnu masku i zamenjuje je drugom, još strašnijom. Da, oni su ostali u kontaktu, kaže Milena, ali samo preko nje žive. Ona je bila relej za razmenu teških poruka, od kojih je, možda, jedna bila smrtonosna.

Ne znam, zaista, šta bi danas Oliver Ivanović, da nekako može, rekao o svom nemogućem prijateljstvu sa jednim Đurićem? U ćutanju mrtvog sadržana je sva neporecivost priče gospođe Popović, i nezaslužena posmrtna hipoteka za čoveka kome su takvi prijatelji odvratni višak toliko meseci posle streljanja. Takvi su mu bili i za života, pa je moguće da zadata uloga MP u ispiranju prljavom vodom mutnog rodoslova Marka Đurića nije nimalo časna. U tome je besmisao njene javne kontroverze: ljudi iz režima su mrzeli njenog muža i radili mu o glavi, ali su mu bili prijatelji! A sada su i njeni.

Ona ne misli da radi u korist vlasti koja je dušmanski anatemisala Ivanovića. Samo radi svoj posao, za sebe, sina i nedostižnu istinu.

Negira da se bavi politikom, nego traga za nečim što joj je davno umaklo. Jedna od tih istina jeste njeno uverenje da je Srpska lista nacionalni amalgam i označava kraj podele među Srbima. I da bi Oliver danas bio njen član, samo da je poživeo. Može i obrnuto: bio bi živ, samo da se priklonio.

Na pitanje očekuje li da ikada budu pronađene ubice Olivera Ivanovića, odgovara: Ne verujem i znam zašto to kažem!

Znamo i mi.

Peščanik.net, 01.10.2019.

KOSOVO
UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)