- Peščanik - https://pescanik.net -

Privatna vlast

Foto: Predrag Trokicić

Intervju sa Elizabeth S. Anderson vodio Chase Burghgrave.

Američki poslodavci poseduju ogromnu moć nad zaposlenima. Na radnom mestu oni nadgledaju radnike, prisiljavaju ih na prekovremeni rad; čak im uskraćuju pauze za odlazak u toalet (što je nedavno primoralo neke radnike da na poslu nose pelene1). U većem delu SAD, poslodavci imaju zakonsko pravo da otpuste zaposlene sa obrazloženjem da su „previše privlačne“, da imaju pogrešno političko opredeljenje, ili pogrešnog seksualnog partnera. Kada američki radnici odu na posao, oni ulaze u svet sličniji despotiji nego demokratiji i slobodi.

Pa ipak, uprkos postojanju ovog ogromnog prostora dominacije, savremeni ekonomisti i politički teoretičari uglavnom ne govore o društvenim odnosima na radnom mestu. U najboljem slučaju nam nude apologetsku priču o dobrovoljnim ugovorima i tako zamagljuju realnost ekstremne nejednakosti.

Elizabet Anderson želi to da promeni. U svojoj novoj knjizi, Privatna vlast: kako poslodavci vladaju našim životima (i zašto o tome ne govorimo), Anderson – profesorka filozofije i ženskih studija na Mičigenskom univerzitetu – tvrdi da su radna mesta oblik privatne vlasti, a često i diktature.

Iako ne ide toliko daleko da zahteva totalnu demokratizaciju radnog mesta – umesto toga, ona predlaže sistem „kodeterminacije“ koji bi omogućio radnicima da učestvuju u odlukama na radnom mestu – njena knjiga je nezaobilazna za razumevanje istorijskih korena, intelektualnih i ekonomskih, savremenog radnog mesta.

Socijalistički aktivista Čejs Bargrejv nedavno je sa Anderson razgovarao o demokratiji, tiraniji rada i lekcijama koje radnicima nudi njena nova knjiga.

„Privatna vlast“ je zanimljiv koncept, a rekao bih i relativno nepoznat većini ljudi. Šta je privatna vlast?

Istorija demokratije je istorija pokreta koji su se borili za to da vlast postane javna stvar; to jest, da se ona načini podložnom kontroli onih kojima vlada – da im bude transparentna, da vodi računa o njihovim interesima, da polaže račune javnosti.

Privatna vlast je vlast koja podanicima kaže da pravila kojima su obavezani nisu njihova stvar, da oni nemaju prava da znaju kako vlast funkcioniše, da nisu u poziciji da insistiraju da se njihovi interesi uzmu u obzir, da njihovi vladaoci nisu dužni da im polažu račune.

Po američkom zakonu, radno mesto je u tipičnom slučaju mesto privatne, a ne javne vlasti. Menadžerska vlast donosi odluke u privatnosti, to jest, bez kontrole i učešća radnika nad kojima vlada.

Većina naučnika i javnih ličnosti koji pišu i govore o ekonomskoj nejednakosti, fokusiraju se na nejednakost u terminima bogatstva i prihoda. Ali vaš fokus je na nejednakoj moći između poslodavca i zaposlenih, na samom radnom mestu. Zašto ste se odlučili baš za ovaj aspekt nejednakosti?

Distributivna pravda je značajno pitanje, ali daleko od toga da je ona jedino do čega je egalitaristima stalo. Biti ponižavan, maltretiran i zlostavljan od strane menadžera, potčinjen opasnim uslovima rada, kažnjavan za ponašanje izvan radnog mesta koje nema nikakve veze sa vašim radnim obavezama, izložen pritisku da podržite političke ciljeve menadžmenta – takvi napadi na dostojanstvo, bezbednost i autonomiju radnika jednako su značajan problem za egalitariste, kao i pitanja plata i doprinosa.

U suštini, egalitaristi su zainteresovani za eliminisanje opresivne društvene hijerarhije, uključujući i odnose dominacije i potčinjavanja u kojima potčinjeni mogu biti izloženi ponižavajućim i opresivnim uslovima, i arbitrarnim ograničenjima svoje slobode.

Upoređujete poslodavce sa diktatorima, i uočavate njihovu moć da se bave mikromenadžmentom ponašanja zaposlenih na radnom mestu, kao i kažnjavanjem zaposlenih za stvari kojima se ovi bave izvan radnog mesta. Mnogi konzervativci i libertarijanci bi verovatno imali problem sa ovakvim opisom, pozivajući se na ugovor o radu kao na dokaz da poslodavac nije učinio ništa loše. Zašto bi trebalo da na upravljanje radnim mestom gledamo kao na oblik vlasti, umesto kao na ugovorni sporazum između jednakih strana?

Prvo, treba razjasniti da nema nikakve protivrečnosti između ulaska u neki odnos putem ugovornog sporazuma i mogućnosti da oblik tog ugovora uspostavlja odnos dominacije i potčinjavanja između ugovornih strana.

Bračni ugovor je vekovima funkcionisao na taj način. Muškarac i žena su potpisivali bračni ugovor uz obostrani pristanak, ali je taj ugovor propisivao da će muškarac imati skoro totalnu vlast nad ženom. Sve do kraja 19. veka žena je ulaskom u brak gubila pravo da poseduje imetak i potpisuje ugovore u sopstveno ime, da radi van kuće bez dozvole muža, čak i da napusti muževljev dom bez njegovog dopuštenja. Sve do kraja 20. veka muž je imao zakonsko pravo da je siluje.

Bračni zakon, definisan od strane države, određivao je ove osnovne uslove braka, i dodeljivao mužu diktatorske moći nad ženom. Bilo je moguće da dve strane potpišu predbračni ugovor koji menja ove standardne uslove. Ali takvi ugovori su bili retki, jer je muž retko imao interes da umanji svoju moć nad ženom. Ako je država već stavila muškarcima u ruke sve ove adute, zašto bi se oni bilo kojeg od njih odrekli u korist žena?

Odnos između poslodavca i radnika je sličan. Država je odredila standardne uslove zaposlenja kroz zakon o radu. Ovi uslovi ustanovljuju režim „zaposlenja po volji“: poslodavac može otpustiti zaposlenog iz bilo kog razloga, ili bez razloga, uz vrlo retke izuzetke koji se uglavnom tiču diskriminacije. Ovo ostavlja gazdama skoro apsolutnu moć nad radnicima, ne samo na poslu, već i van njega.

Vi pišete i o vremenu, okvirno, između sredine 18. veka i Američkog građanskog rata, u kojem je imalo smisla govoriti o slobodnom tržištu kao o levom političkom projektu. Adam Smit, Tomas Pejn i Ejbraham Linkoln su smatrali da bi tržište moglo biti sredstvo društvenog oslobođenja. Zašto su oni to mislili i šta su bile njihove moralne motivacije za podršku slobodnom tržištu?

Smit, Pejn i Linkoln su razumeli da potčinjavanje poslodavcu nije dobro za radnike. Nadničari nisu mogli da zadrže plodove svog rada, morali su da se klanjaju i ponižavaju pred svojim gazdama i da rade u jezivim uslovima, potčinjeni opresivnim gazdama. Oni nisu bili zaista slobodni.

Rani zastupnici slobodnog tržišta su smatrali da bi razbijanje monopola u zemljoposedništvu i proizvodnji, napuštanje protiv-voljnog služenja (ne samo kao ropstva, već i kao najamnog rada, dužničkog ropstva i šegrtovanja), i, u američkom slučaju, poklanjanje zemljišta – omogućilo najamnim radnicima da steknu dovoljno kapitala da postanu samozaposleni.

Oni su smatrali da veliki poslodavci postoje samo zato što ih država privileguje, nameštajući pravila u njihovu korist. Otvorite tržišta za konkurenciju, i najefikasniji proizvođač – samozaposleni privatnik – će ostaviti lenje, glupe aristokrate i manipulativne velike proizvođače bez posla. Ovo je priča o radničkom oslobađanju! Zato su oni podržavali slobodno tržište.

Ipak, moramo imati na umu da je ovo obećano oslobođenje bila samo delimično. U SAD, ono je bilo sprovedeno na užasan račun američkih domorodaca, koji su bili etnički očišćeni sa zemlje koja je poklonjena belim radnicima. Ono se nigde nije dotaklo činjenice da su muškarci zadržali totalnu kontrolu nad radom svojih žena, zahvaljujući bračnom ugovoru.

Pišete da nakon industrijske revolucije, ideologija slobodnog tržišta koja se povezivala sa liberalizmom više nije bila održiva. Kako je to industrijska revolucija promenila kapitalizam tako da tržište više nije bilo instrument društvenog oslobođenja?

Ideologija Smita, Pejna i Linkolna bila je zasnovana na pretpostavci da će podsticajni efekti zadržavanja svih plodova svoga rada biti dovoljni da pretegnu nad privrednim gigantima. Zato bi samozaposleni radnik bio efikasniji od velikog poslodavca koji komanduje hiljadama radnika, i pobedio bi ga na tržištu.

Ova pretpostavka, koja je u 18. veku još uvek mogla zvučati ubedljivo, bila je pobijena tehnološkim inovacijama koje su dovele do industrijske revolucije. Fabrički sistem, sa svojim ogromnim koncentracijama kapitala i radne snage, bio je mnogo efikasniji od malih zanatlijskih radionica i ostavio je zanatlije bez posla. Železnica je dovela do bankrota zaprežnog prevoza kojim je mogao upravljati samozaposleni privatnik. I tako dalje, u praktično svim sektorima privrede.

U konačnom, to je značilo da će velika većina radnika morati celog života da bude u ulozi najamne radne snage. Stopa samozaposlenosti se od industrijske revolucije uporno smanjivala.

Eksploatacija i arbitrarna vlast na radnim mestima su nekada bili dobro poznata i često razmatrana forma privatne vlasti. Kod Dikensa i Sinklera možemo naći dobre opise užasnih radnih uslova u njihovo doba, a naravno, Marks je razvio celu ekonomsku teoriju da bi objasnio kako se kapitalizam pretvorio u to u šta se pretvorio. Zašto smo zaboravili da je radno mesto oblik vlasti i mesto arbitrarne upotrebe moći?

U Evropi su glavna sredstva za prenošenje znanja o radničkim životima bili različiti socijalistički pokreti i partije, kao i radnički pokret. Evropski radnički sindikati i socijalističke partije i dalje održavaju ovo saznanje živim.

Ali u SAD socijalizam je bio, komparativno gledano, marginalan pokret. A radnički sindikati su skoro potpuno uništeni. Novinari i ljudi na državnim položajima jedva da uopšte razgovaraju sa vođama radničkih sindikata i radničkim aktivistima. To ima puno veze sa činjenicom da je u SAD ovo znanje izgubljeno.

U međuvremenu, libertarijanci i sa njima povezani političari, poput onih iz House Freedom Caucusa, slepo ponavljaju ideje iz Smita, Pejna i Linkolna ne uviđajući da su ovi mislili da će tržišta osloboditi radnike upravo oslobađajući ih od opresivne vlasti poslodavaca. Oni i dalje ponavljaju Pejnovo i Linkolnovo obećanje samozaposlenja svakom preduzetnom radniku, ali nisu spremni da ponude kapital neophodan da bi se to obećanje ispunilo.

Nasuprot tome, Pejn i Linkoln su bili dovoljno realistični da znaju da je samozaposlenost za tipičnog radnika nemoguća ukoliko država ne nađe načina da raspodeli kapital radnicima.

Sada republikanci koriste retoriku slobodnog tržišta kako bi promovisali prevare poput multi-level marketing piramidalnih šema. Iznenadili biste se kada biste saznali kako veliki deo republikanskih fondova dolazi od milijardera koji su se obogatili preko multi-level marketinga, koji nudi lažno obećanje samozaposlenja ogromnom broju učesnika.

Ono što je počelo kao oslobađajuća ideologija sa izvesnom zasnovanošću u empirijskoj stvarnosti, u međuvremenu se degenerisalo u fantaziju koju prodaju prevaranti kako bi od svojih žrtava izukli i ono malo imovine koja im je ostala.

U svojoj knjizi ne obraćate previše pažnje na predloge konkretnih mera, ali skicirate nekoliko stvari koje bi po vašem mišljenju mogle učiniti radno mesto egalitarnijim i humanijim. Šta mislite da bi trebalo učiniti kako bi se rad u SAD učinio manje opresivnim?

Prvo, postoje neke jednostavne mere koje bi se mogle sprovesti i u okvirima postojećeg zakona, ili uz neke skromne izmene postojećeg zakona. Prva među njima bi bilo rigorozno sprovođenje postojećih zakona o radu, napuštanje obavezne arbitraže u kršenju pravila vezanih za platu i radne sate, i napuštanje zabrana zajedničkih tužbi od strane grupa radnika zbog nepravičnog tretmana od strane poslodavca. Rigorozno sporovođenje zakona bi naročito moralo da uključi zaštitu radničke slobode govora i okupljanja, koje radnicima omogućavaju da se bune zbog uslova rada i da se organizuju u sindikate.

Takođe, ugovori o nezapošljavanju kod konkurencije (non-compete agreements) bi se morali zabraniti. Ovi ugovori sprečavaju radnike da svoj ljudski kapital ponesu sa sobom kada daju ili dobiju otkaz. Ako radnici ne mogu da napuste firmu, a da pritom ne napuste i upotrebu svojih veština, njihova već slaba pregovaračka moć u firmi je u potpunosti uništena.

Imigrantskim radnicima je takođe potrebna i sloboda da daju otkaz. Bez te slobode, oni su žrtve teške eksploatacije. Pripravnici koji svojim radom donose profit poslodavcu, treba da imaju ista prava na naknadu, i ostala zakonska prava, kao i svi drugi zaposleni. Oni koji rade na osnovu takozvanog nezavisnog ugovora, često su u funkcionalnom smislu zaposleni i treba da imaju ista prava kao i drugi radnici. Privremeno zaposleni bi trebalo da imaju istu platu, doprinose, uslove i prava kao i redovno zaposleni.

Drugo i ambicioznije, pravila koja upravljaju radnim mestom treba promeniti tako da se zaposlenima garantuje trajno institucionalizovani glas, bez obzira na to da li pripadaju sindikatu ili ne.

Ovo je sistem koji je već zastupljen među većim poslodavcima u mnogim bogatim evropskim zemljama. On zahteva da se radnici konsultuju po pitanju organizacije radnog procesa. U takvim sistemima „kodeterminacije“, radnici se zaista pitaju o tome kako će se njima upravljati i radni proces se određuje u saradnji radnika i menadžmenta.

Radnički sindikati se bave kolektivnim pregovaranjem oko plata i doprinosa, ali uslovi na samom radnom mestu se određuju kodeterminacijom. Ovo znači da radnici imaju prava da učestvuju u odlučivanju kako će se njima upravljati, čak i ako nisu izabrali sindikat da ih predstavlja u kolektivnom pregovaranju.

Šta očekujete da bi radnički aktivisti i organizatori mogli da izvuku iz vaše knjige? Kako se nadate da će ona oblikovati razgovore i odluke kojima se aktivisti bave na svojim radnim mestima?

Glavna stvar koju želim da postignem jeste da promenim način na koji govorimo i mislimo o najamnom radu, da radnicima omogućim da artikulišu svoje nezadovoljstvo arbitrarnim i opresivnim tretmanom od strane poslodavaca, ali na način koji rezonira sa američkom idejom slobode.

Mi smo naviknuti na retoriku koja „vladu“ tretira kao pretnju našim slobodama. Ali pokazujući da je i radno mesto jedna forma vladavine (da država nije jedina vlada koja nama upravlja), možemo pokazati da moć koju poslodavci imaju nad radnicima dovodi u opasnost dostojanstvo i autonomiju radnika. Nazivajući ovu vlast „privatnom“ – to jest, privatnom u odnosu na radnike, nečim za šta poslodavci tvrde da se radnika ne tiče – možemo učiniti jasnijom činjenicu da radnici rade pod arbitrarnim diktaturama koje im ne odgovaraju za svoj odluke.

Vlast na radnom mestu treba pretvoriti u javnu stvar za one kojima se vlada, to jest samim radnicima – u stvar koja ih se i te kako tiče, od koje imaju prava da zahtevaju da uzme u obzir njihove interese i čuje njihove glasove.

Jacobin, 29.06.2017.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 24.07.2017.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. I u Srbiji imamo poznati primer Jure.