Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Tajna istorija pauze za WC

U svom istrajnom poduhvatu zavođenja kontrole na radnom mestu, Henri Ford se suočavao sa mnogim neprijateljima, ali nijedan nije bio tako podmukao i buntovan kao ljudski digestivni trakt. Sa željom da ukroti ono što je nazivao telesnom „demontažnom trakom“, Ford je dovozio kola sa ručkom u krug svoje fabrike u Hajlend Parku, Mičigen, i terao radnike da smažu svoje sendviče za svega deset minuta. Unošenje hrane u njegovoj fabrici je bilo toliko industrijalizovano, da su se radnici žalili na „Fordov želudac“. Ali tamo gde je Ford ubrzavao unošenje obroka u telo, njegovi naslednici – od upravnika prodavnica na Srednjem Zapadu do modnih mogula u Njujorku – fokusirali su se na usporavanje njenog izlaska iz tela.

Današnje radno mesto ponekad izgleda kao bojno polje na kojem se vodi rat za bešiku. Sa jedne strane su radnici koji žele da idu u WC kada im se ide u WC; na drugoj su poslodavci koji žele da ih u tome spreče, ponekad i satima. Baš prošlog meseca, destilerija Džim Bim burbona, u Klermontu, država Kentaki, bila je prisiljena da odustane od svojih strogih pravila koja su regulisala pauze za WC, nakon što je fabrički sindikat skrenuo negativnu međunarodnu pažnju, od ABC News do Australije – na Džim Bim i njegovu roditeljsku firmu – Fortune Brands, Inc. Prema sindikalnim zvaničnicima, uprava je koristila kompjuterske tabele u koje je beležila korišćenje WC-a, i 45 zaposlenih je bilo kažnjeno zato što su poslušali zov prirode izvan za to predviđenog vremena. Radnice su čak morale da prijavljuju početak svog menstrualnog ciklusa odeljenju za ljudske resurse.

U svojoj knjizi ”Ne važi tamo gde je zabranjeno: pauze za odmor i pravo da se urinira u radno vreme“, Mark Linder i Ingrid Najgard sa univerziteta u Ajovi – on je profesor prava, ona urinoginekološkinja – prate dugu i neslavnu istoriju borbe za pravo da se piški na poslu. Godine 1995, na primer, žene zaposlene u postrojenju firme kompanije Nabisco, u Oksnardu, Kalifornija, žalile su se u sudskoj tužbi da su ih nadzornici uporno sprečavali da idu u WC. Prisiljene da uriniraju u sopstvenu odeću ili se suoče sa trodnevnom suspenzijom zbog nedopuštenih odlaska u toalet, radnice su izabrale pelene za odrasle. Ali pošto su one bile skupe, mnoge radnice su prešle na Kotex uloške i toalet papir, koji sobom nose ozbiljan zdravstveni rizik kada su natopljeni urinom. I zaista, nekoliko radnica je dobilo infekcije bešike i urinarnog trakta. Čuvši za njihovu muku, konzervativni komentator Emet Tajrel posavetovao ih je da nose specijalne pelene za konje u njujorškom Central parku.

Kako zemlja koja slavi radost neometanog kretanja toleriše ova ograničenja najosnovnijih telesnih kretnji? Zašto slobode koje uzimamo zdravo za gotovo van radnog mesta, na njemu odjednom nestaju? „Zakasneli feudalizam“, studija političke naučnice sa UCLA Karen Oren predlaže iznenađujuć i šokantan odgovor. Prema Oren, dugo nakon što je odobrena povelja o pravima, a ropstvo ukinuto – dobrano nakon početka dvadesetog veka – američko radno mesto je ostalo feudalna institucija. Ne u metaforičkom, već u zakonskom smislu. Radnicima su upravljali statuti koji su poticali iz zakona srednjovekovne Engleske, sa presedanima koji su sezali u prošlost čak do 500. godine Nove ere. Kao i njihovi pandani u feudalnoj Britaniji, sudije su samo primenjivali ove statute, tretirajući radnike kao vlasništvo svojih poslodavaca. Tek 1937, kada je Vrhovni sud podržao Vagnerov zakon koji je radnicima davao pravo da se organizuju u sindikate, sudstvo je prepustilo kongresu političku kontrolu nad radnim mestom.

Pre 1930, kako Oren pokazuje, američke sudije su redovno primenjivale „zakon gospodara i sluge“, kako bi ugušile nezavisnu volju radnika. Prema jednom pravniku, taj zakon je prepoznavao samo „superiornost i moć“ gospodara i „dužnost, potčinjenost i vernost“ radnika. Srednjovekovni statuti o skitnicama prisiljavali su fizički sposobne muškarce na rad, dok su ih drevni principi „celokupnog“ ugovora, tamo i zadržavali. Radnik zaposlen na izvestan vremenski period – neretko i na pet, deset ili više godina – nije imao zakonsko pravo na bilo koji deo svoje zarade pre kraja celog ugovornog perioda. Kada bi ova pravila omanula, sudije bi se okretale drugim presedanima, nekima još iz vremena Ričarda Trećeg, koja su od radnika u potrazi za poslom zahtevala „svedočanstvo“ od prethodnog poslodavca. Budući da poslodavci nisu imali zakonsku obavezu da im obezbede takva pisma, sudije su mogle da spreče radnike da traže novi posao.

Čim bi radnici došli na radno mesto postajali bi vlasništvo svojih poslodavaca. Sudije su sprovodile pravilo „quicquid acquietur servo acquietur domino“ (šta god da je stečeno od strane sluge, stečeno je od strane gazde), propisujući zaposlenima da predaju svojim poslodavcima šta god su zaradili van posla – kao da je zaposleni, a ne samo njegov rad, pripadao poslodavcu. Ako bi treća strana povredila zaposlenog tako da nije mogao da obavlja svoje dužnosti, poslodavac je mogao da tuži tu treću stranu i da traži odštetu, „kao da je šteta naneta njegovom ličnom vlasništvu ili mašinama ili zgradama“. Ali ako bi treća strana povredila poslodavca, tako da on ne bi mogao da obezbedi zaposlenje, zaposleni ne bi mogao nikoga da tuži. Zašto? Zato što, kako je tvrdio jedan pravnik, „potčinjeni nema nikakvo vlasništvo nad društvom, brigom ili pomoći nadređenog, dok nadređeni ima vlasništvo nad ovim stvarima kod potčinjenog“.

„Zakasneli feudalizam“ je izazvao mnoštvo bombastičnih reakcija kada se prvi put pojavio, 1991, nanoseći ozbiljnu štetu opšteprihvaćenoj mudrosti iz dela Luisa Harca, političkog naučnika sa Harvarda. U svom klasičnom delu iz 1955, „Liberalna tradicija u Americi“, koje se još uvek predaje na mnogim američkim koledžima, Harc je tvrdio da su SAD rođene slobodne: Amerikanci nikada nisu upoznali feudalizam; njihova zemlja – sa aldžerovskim etosom individualne mobilnosti, privatnog vlasništva, slobodnog rada i svetim pravom ugovora – oduvek je bila moderna. Decenijama su se liberali držali Harcovog arugmenta kao objašnjenja zašto nije bilo – niti bi ikada moglo biti – radikalizma u SAD. Levičari su se takođe držali ovog argumenta, ukazajući na neuspeh radničkog pokreta kao na dokaz liberalne hegemonije.

Ali kako pokazuje Oren, američki liberalizam nikada nije bio lako stečeno nasleđe kako su Harc i njegovi branioci pretpostavljali. Američki radnički pokret je možda postigao nešto mnogo teže i značajnije nego što njegovi levičarski kritičari uviđaju. Radnički sindikati, Oren tvrdi, načinili su Ameriku liberalnom, dugo ali uporno opsedajući neprobojnu feudalnu trđavu, otvarajući ovu „državu unutar države“ za kolektivno pregovaranje i kongresnu kontrolu. Pionirskim korišćenjem taktika koje će kasnije preuzeti i pokret za građanska prava – „sedećih“ protesta, štrajkova i građanske neposlušnosti – radnički sindikati su otkrili modernu ideju kolektivnog delanja, pretvarajući sve sfere ljudskog života u legitimnu arenu demokratije. Nije nimalo slučajno to što su nakon “rušenja” fabričkih zidova, pali i ostali stari režimi – rase, roda i seksualne orijentacije.

Ako se „Zakasnelom feudalizmu“ može naći mana, onda je to Orenin optimizam po pitanju nepovratnosti poraza feudalizma i radničkih pobeda. Jer na današnjem radnom mestu, kako nam pokazuju Linder i Najgard, duh, ako već ne i slovo starog režima, još uvek opstaje. A možda i napreduje. Prema statistikama Biroa rada, 1979. godine 25 odsto zaposlenih u kompanijama srednjih i velikih razmera, nisu imali plaćene pauze za odmor. Do 1993, poslednje godine za koju postoje ovakve statistike, taj broj se popeo na 32 posto (1992, 51 odsto zaposlenih koji su radili u malim firmama nije imao plaćene pauze za odmor; nema statistike za ranije godine). Tek je 1998. federalna vlada, pod pritiskom radničkog pokreta, priznala da poslodavci moraju da obezbede zaposlenima slabo definisani „blagovremeni pristup“ toaletu.

Iako mnogi prikazivači nisu prepoznali ovu temu, skorašnji bestseler Barbare Erenrajh, „Za sitne pare“, nudi zapanjujući inventar savremenog feudalizma na radnom mestu, gde su radnici stalno prisiljeni da poslodavcima predaju i telo i dušu. Čak i pre nego što su zaposleni, od njih se traži da u toaletu kompanije odgovarajućim službenicima predaju svoje telesne tečnosti, kako bi ih ovi testirali na drogu. Testovi ličnosti radnika insistiraju na dubokim priznanjima: da li je radnik sklon samosažaljenju? Da li misli da ga ljudi ogovaraju iza leđa? Jednom kada dobiju posao, zaposleni se susreću sa svetom koji je, poput onog u staroj Evropi, oštro podeljen na one „iznad“ i one „ispod“ stepenica. Jedna reklama za korporativnu službu za čišćenje, hvali se na sledeći način: „Mi čistimo podove na stari način – na rukama i kolenima“. U Volmartu u Minesoti, radnici se kažnjavaju za „krađu vremena“ – bavljenje bilo čim drugim osim radom tokom radnog vremena – što podseća na Frederik Daglasov čuveni opis samog sebe kao komada ukradene imovine. (A možda je zapravo sam Volmart taj koji krade vreme. U sudskom procesu koji je obuhvatio 28 država, zaposleni se žale na politiku „nulte tolerancije“ na prekovremeni rad, koja primorava zaposlene da otkucaju kartice na kraju svoje smene, a zatim se vrate na posao.)

Kao i toliko toga drugog u savremenoj ekonomiji, feudalizam se modernizovao i ovladao visokom tehnologijom, eliminišući liberalne slobode govora i udruživanja i na umreženom radnom mestu. Ekson Mobil i Delta su instalirali softverske programe na svoje kompjutere, kako bi iščačkali bilo kakve znakove otpora zaposlenih prema autoritetu menadžmenta. Ovaj program prosleđuje menadžerima sve dokumente i mejlove zaposlenih – sačuvane ili ne, poslate ili ne – koji sadrže reči za „uzbunu“, poput „šef“ ili „sindikat“. Kako je jedan nadzornik objasnio Volstrit džurnalu, „radno mesto nikada nije slobodno od straha – niti bi trebalo da bude. Zapravo, strah je moćna alatka upravljanja ljudima“.

Današnje radno mesto je toliko represivno, bilo umreženo ili ne, da je Hjuman rajts voč nedavno poslao Lensa Kompa iz Kornelove škole industrijskih i radnih odnosa da to istraži. I šta je on pronašao? Samo u poslednjoj deceniji, prema statistici federalne vlade, skoro 200.000 zaposlenih je bilo kažnjeno za upražnjavanje prava da formiraju sindikat i učestvuju u njemu.

Kada je Volt Vitmen čuo „Ameriku kako peva“, mislio je da čuje „raznolike pesme“ nezavisnih radnika. Kako Oren pokazuje, nije jasno da je to ikada bila istina. Ali danas, dok otkazi lete na sve strane, korporativnim menadžerima je lako da osiguraju da zaposleni pevaju kako kompanija svira. Još jednom, zadatak radnika i sindikata mora biti da uvedu bar izvesnu meru modernosti u ovaj tvrdoglavo srednjovekovni svet.

Tekst je prvi put objavljen u The Boston Globe, 29.09.2002.

Corey Robin, 08.03.2012.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 05.05.2016.