- Peščanik - https://pescanik.net -

Priznanje

Palata pravde, foto: Peščanik

Državni sekretar ministarstva pravde Radomir Ilić je tokom nedeljnog popodneva podigao javnost na noge. Verno je preuzeo ulogu svog skrajnutog kolege, takođe državnog sekretara, Backovića i rekao da „Ustav Srbije mora da se menja kako bi pravosuđe dobilo eksternu kontrolu“. Odmah je usledila ideja i kako eksterna kontrola treba da izgleda – recimo tako što će sudije i tužioce birati predsednik, kao što je to slučaj u Francuskoj.

Usledio je demanti francuskog ambasadora u Srbiji, koji je ukazao da predsednik Francuske protokolarno imenuje sudije, na predlog najvišeg sudskog tela. Tome se skrušeno priklonio i Vučić, rekavši da on navodno nema ambicija da prihvati nove ustavne zadatke. Zli jezici bi rekli da za time i nema potrebe, imajući u vidu da se u sudske i tužilačke predmete nesmetano meša i bez formalnih nadležnosti.

Međutim, kao u bunilu, Ilić je dao i jedno pomalo neopaženo priznanje – da izvršna vlast teži kontroli pravosuđa i to upravo kroz način izbora nosilaca pravosudnih funkcija. Naime, predstavnici ministarstva pravde i vladajuće skupštinske većine se najmanje tri godine upiru da dokažu da izbor sudija, tužilaca i njihovih zamenika u Narodnoj skupštini ne predstavlja politički pritisak, da to nije ništa neobično i opasno. Baš naprotiv. Zbog toga je u pet verzija ustavnih amandmana (koje je ustavno neovlašćeno) izradilo ministarstvo pravde, ono promovisalo rešenja u kojima Skupština prestaje da bude mesto izbora sudija i tužilaca, ali to postaju pravosudni saveti u kojima suštinski uticaj imaju predstavnici koje bira vladajuća većina.

U legendu će ući, ako već nije, izjava šefa poslaničkog kluba naprednjaka iz 2017, Aleksandra Martinovića, da su Narodna skupština i Vlada garanti nezavisnosti pravosuđa. Oni svoje pravo da biraju sudije i tužioce navodno crpe iz legitimiteta koje poslanicima pružaju građani na izborima. Uveravali su nas da, nakon skupštinskog izbora i narodne legitimacijske potvrde, svi kandidati mirno odlaze da optužuju samostalno i sude nezavisno, po zakonu i bez političkog pritiska.

Međutim, reči državnog sekretara nam govore upravo suprotno. Konačno nam je otvoreno saopšteno – pitanje izbora sudija i tužilaca za izvršnu vlast je nesumnjivo mehanizam kontrole pravosuđa. U opravdanoj panici od mogućnosti da Vučić lično bira buduće sudije i tužioce, ovo priznanje je ostalo nedovoljno primećeno, iako je to zapravo bila ključna vest.

U leksikonu stranih reči i izraza (sasvim slučajno baš francuska) reč kontrola označava nadzor, nadgledanje i nadziranje. Ovo nadgledanje je u parlamentarnim demokratijama oličeno u odnosu Skupštine i Vlade – recimo kroz mogućnost izbora i razrešenja članova Vlade, izglasavanja nepoverenja ili glasanja o interpelaciji u vezi sa radom Vlade ili njenog člana.

Ovakva kontrola zakonodavne i izvršne vlasti nad sudskom ne odlikuje demokratski uređene sisteme. Sudski i tužilački sistemi poseduju Ustavom garantovane mehanizme unutarnjeg preispitivanja odluka, sve do međunarodnog nivoa. Problem za ministarstvo je to što su ti mehanizmi potpuno odvojeni od Vlade, Skupštine, a svakako i od predsednika. To je činjenica i lekcija koju predstavnici izvršne vlasti odbijaju da savladaju.

Državni sekretar je, opet u najboljem stilu svojih mentora, prosuo i notornu laž. On kaže da problem vidi u tome što sudije biraju sudije, a tužioci biraju tužioce i da su oni zbog toga postali „dva zatvorena sistema“ u kome „vrana vrani oči ne vadi“.

Podsetimo ovde, po zna koji put, da su važeća ustavna rešenja takva da tužioce na šestogodišnji mandat bira Narodna skupština na predlog Vlade. Da sudije i zamenike tužilaca na prvi trogodišnji mandat bira Narodna Skupština, a da ih na stalni mandat biraju pravosudna tela čiji su svi članovi izabrani u Narodnoj skupštini. U ogledalu se rešava i pitanje smene – telo koje je izabralo sudiju, tužioca ili njegovog zamenika ga može i razrešiti. Venecijanska komisija je još 2007. ovaj način izbora sudija i tužilaca nazvala „receptom za politizaciju pravosuđa“. Kako onda 13 godina kasnije državni sekretar može da izjavi da „sudije biraju sudije, a tužioci biraju tužioce“? Na to pitanje bi ipak morao da odgovori sam državni sekretar.

Slučaj državnog sekretara Ilića je sasvim sigurno probni balon i skretanje pažnje sa drugih pitanja koja su u poslednje vreme okupirala javnost – naročito sumnje u kriminalne aktivnosti izvršne vlasti. Ovde treba da imamo u vidu da nove ideje dolaze nakon što su promene Ustava odlukom zvaničnika odložene do izbora novog saziva Skupštine, a da trenutni saziv predlog za promenu krije kao zmija noge. Uprkos tome, ovu vlast, više nego ikada ranije, opseda koncept nekontrolisanog pravosuđa.

Moguće je da je, povrh svega, nastup državnog sekretara i sasvim banalni činovnički pokušaj podilaženja Vučiću. Najverovatnije se radi o svim ovim udruženim faktorima. Bez obzira na motive, ostaju dve ključne činjenice – da je Ilić obmanuo javnost izjavom o trenutnom načinu izbora nosilaca pravosudnih funkcija i otvoreno saopštio da je pokušaj zadržavanja ingerencija nad izborom zapravo usmeren na održavanje mehanizama kontrole rada sudija i tužilaca.

Ovaj tekst je realizovan uz podršku Fondacije za otvoreno društvo.

Peščanik.net, 23.01.2020.

REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)