- Peščanik - https://pescanik.net -

Promocija nasilja

Čak se i tehnički premijer ozbiljno zabrinuo. On, koji svakodnevno, poput lekarskog konzilijuma, pismenim putem obaveštava naciju o stanju “srca Srbije”, rve se sa tegobama koje mu stvaraju Ren, Solana, Dinkić, Čanak i svi ostali “domaći krpelji”, a Juda (Tadić) dovodi u predinfarktno stanje – brižnim, pokroviteljskim glasom pita novinare, a preko njih i neke političare, zašto toliko mrze njegovog miljenika Aleksandra Tijanića. Pa on je, kaže Koštunica, i novinar, a ne samo direktor, pa je red da se i prema njemu primenjuje princip slobodnog rada, bez pritisaka.

Pohvalno, nema šta! Kad bi se s takvom (premijerovom) pažnjom svaki poslodavac odnosio prema “svojim” novinarima, gde bi nam bio kraj. A i profesija bi procvetala. Ipak, kažu svedoci, niko se od prisutnih novinara na stranačkom brifingu, nije rasplakao nad zlehudom sudbinom “malog” i “siromašnog” novinara Tijanića, koga, eto, iza svakog ćoška vreba po koji “neprijatelj”, spreman da ga mrkim pogledom obori na leđa. To valjda govori koliko su novinari postali neosetljivi i otporni na “tuđe nevolje”, nesolidarni kada na “našeg marljivog i nezaštićenog” kolegu tako bezobzirno, drsko, sa “zadnjim” namerama, svuda, na ulici, u sudnici, kafiću, još malo i u radnom kabinetu, nasrću “razularene horde” B.Kovačević – Vučo, B. Popovića, Č. Jovanovića, Ž. Koraća, V. Batića. Zašto ga, pobogu, stalno dovode u situaciju da se pesnicama brani od nasilnika, priseća “Uskrsa i Ćuruvije”, da stalno strepi i to baš sada, u prelomnim vremenima, kada “hrabri kolega”, uz obilatu asistenciju “poletnog premijera”, pokušava da od one Milanovićeve TV ruine načini “istinski javni servis”, sluškinju građanima i samo njima, u danonoćnoj borbi protiv “elemenata koji nam stalno podrivaju nacionalnu bitku da sačuvamo Kosovo i Metohiju.”

Na primer, kosovskim narodnim folklorom koji se neprestano vrti na ekranu kako “ne bismo zaboravili ko smo, odakle smo i kuda ćemo” – završiti.

Pretprošli tekst na ovom mestu (“Zaštićena bahatost“) ovog istog autora, sa istim junakom u glavnoj ulozi, završio se pitanjem – šta li je sledeće. Naravno, posle onog “nasrtaja” iz redova simpatizera “neprijateljskog tabora” na “nezaštićenog” Tijanića i njegovog “očinskog” šamara. Ponadali smo se da “sledećeg” neće biti. Kad ono, ne lezi vraže, ponovilo se, ovog puta kod Autokomande, opet su pljuštali “očinski” šamari. Što bi se reklo, “neprijatelj nikad ne spava, pa i kad misliš da spava”, zapravo, vreba zgodnu priliku da nam napakosti i čini sve ne bi li onemogućio “reformatorsku novinarsko-direktorsku gromadu” da poseljačenu, uprosečenu, primitivnu RTS upristoji. Trudi se čovek, vidi se po njemu da se alarmantno istanjio od napora, ali mu se jednostavno ne da. Stalno ga neko opstruira, malo Čeda, malo Beba, mnogo više “plaćenički” nevladin sektor, a ponajviše njegove kolege koje nikako da shvate da je vreme Mirka Marjanovića i Mire Marković odavno prošlo i da je nastupilo razdoblje sabornosti, narodnjaštva i “prosvetitelskog” medijskog ispiranja mozgova.

Stalno ga za nešto optužuju – te da je “javni servis građana” pretvorio u “šarenu oglasnu tablu DSS”, privatnu pljuvaonicu političkih protivnika, te da je do grla u sumnjivim poslovnim aranžmanima, te da mu program liči na palanački vašar pod šatrom, na kome se uči kako se kiseli kupus, pravi turšija i šamaraju neposlušne žene. Nije baš lako “gromadi” da trpi stalno maltretiranje SOKOJ, da ga optužuju kako mu je program sve “ružičastiji”, a pretplata sve tanja, a u isto vreme svakog dana smišlja “suptilna” pitanja kojima će voditeljke pokušavati da oblate i kompromituju “nepodobne” goste u studiju. Povrh svega, valja svakodnevno ugađati Koštunici, Nikoliću, bogme, i Tadiću, a i sprečiti da neka “trula jabuka” ne zahvati zdravo nacionalno tkivo, odnosno ne uskoči neplanirano u koncept EUROSONGA i upropasti nameru domaćih patriota da se preko ove manifestacije svetu pošalje poruka “Kosovo je Srbija.”

Tu su, naravno, i brige o telohraniteljima, održavanje kondicije za odbranu od “nasilnika”, treninzi po uputstvu “kako reagovati na nepristojne poglede i pesnicama i šutiranjem odvratiti agresora od potencijalnog napada.” Sve to, razumljivo, mora posedovati novinar-direktor koga je narod izabrao da zbog svoje “ogromne odgovornosti za očuvanje nacionalnog ponosa i dostojanstva” bude i iznad zakona i izvan morala. To mu, naravno, daje za pravo da na svaki popreki pogled i nepristojnu reč sa distance odgovori zvaničnim saopštenjem u udarnom Dnevniku i rečnikom koji nepogrešivo locira “sve srpske neprijatelje.”

Koga, pak, nije ganula Koštuničina sekiracija za narušenu bezbednost svog nekadašnjeg savetnika, a sada tribuna njegove istorijske borbe za Srbiju sa Kosovom bez Evrope, taj, zasigurno, nije primetio ni premijerovu stalnu brigu o tome ko je podmetuo dve “kašikare” na prozor novinara Dejana Anastasijevića, njegovu jutarnju naviku da svoje podređene propituje zašto još nisu otkrivene ubice Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović, Milana Pantića. Prosto imponuje njegova preokupacija da se konačno i za savagda obelodani ko je i zašto likvidirao dvojicu mladih gardista u Topčideru, ko je dopustio da Marko i majka mu Mira blagovremeno zbrišu u Rusiju, zašto policija maltretira novosadskog novinara Dinka Gruhonjića, zašto su sudovi toliko blagonakloni prema pedofilima u mantijama. On opominje tajkune da ne izbacuju novinare na ulicu, a svoje saradnike da se ne mešaju u uređivačku politiku RTS, Politike, Novosti (a da BIA prekine sa praksom snabdevanja tabloida kompromitujućim materijalima o protivnicima) i ne proteruju iz redakcija novinare koji mu nisu baš skloni.

Svako zlo, pa i ono ponovljeno šamaranje zbog eventualne psovke ili mrkog pogleda, naravno, ima i svoju korisnu stranu. Najpre smo konačno primetili da nam je premijer stvarna a ne virtuelna pojava, čija saopštenja o Kosovu, Judi, Solani i novim zavetima svakodnevno čitamo na svim elektronskim oglasnim tablama. Ume on i da progovori “uživo”, čak i da podvikne medijskim udruženjima “zato što ne štite novinara Tijanića”, istom onom žestinom kojom se povremeno obrušavao na “neodmereno” ponašanje svog ministra kapitalca Ilića, nepriličan rečnik nekih svojih stranačkih pajtaša, na parlamentarni i ministarski govor mržnje i netolerancije. Ukratko, na nasilje koje se kontinuirano i sa vrlo jasnim namerama promoviše s vrha vlasti.

Pa da opet završimo onim već napisanim – šta li je sledeće. Od Tijanića, dabome, ali i od njegovog promotera Vojislava Koštunice.

 
Peščanik.net, 01.05.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)