- Peščanik - https://pescanik.net -

Prostakluk umesto stila

Odgovor Asji Bakić u povodu njene kritike knjige ‘Rod i Balkan’.

Kao književna kritičarka od druge polovine šezdesetih godina prošlog veka, ne mogu ne deliti mišljenje mnogih da danas ima vrlo malo književne kritike, kompetentnog ocenjivanja (posle opisivanja i analiziranja) knjiga književne ili akademske orijentacije: to je verovatno posledica pada književno-teorijske misli, koja je zapostavljena na račun nacionalno opredeljene, i svakako nesigurnog društvenog položaja mladih u humanistici. Slikovito rečeno, mnogo je lajanja i griženja starih i praznih cipela, a malo znanja i stila. Primer kritike Asje Bakić to odlično ilustruje, svojim odsustvom fokusa i željom da se kaže nešto svakako loše. Kontradikcije u koje pri tome upada, nekoherentnost teksta, odsutnost ne argumenta, već osnovne logike i razumnosti su tolike da nema smisla baviti se baš svakom glupošću. Ali neke su vrlo važne za razumevanje ovog stanja, koje je antropološki izvesno zanimljivo i važno za život naše knjige.

Počeću dakle sa mikro-žanrom denuncijacije, koja je ključna za kontekstualni okvir pisanja Asje Bakić. Ne poznajem dovoljno njen objavljeni rad da bih imala jasniju sliku: ‘Pitanje je, naravno, kako se ‘Rod i Balkan’ čita vani a kako u Hrvatskoj, pogotovo zato što Svetlana Slapšak sigurno nije pisala na hrvatskom, a knjiga se čita kao da jest.’

Pretpostavljena dvojna recepcija, ‘vani’ i u Hrvatskoj, daje denuncijaciji okvir, u koji se ubacuje inuendo da sigurno nisam pisala na hrvatskom, a knjiga se čita kao da jest: sva zvona, prevara! Knjiga računa na one ‘vani’ koji su gori, već time što ne znaju dovoljno hrvatski: malo ksenofobije je uvek korisno. Odakle pretpostavka da ne pišem na hrvatskom, ne znam. Potičem iz porodice Srba iz Hrvatske, u kući u Beogradu, gde sam rođena, uvek se govorilo ijekavicom. Imali smo rođake i prijatelje u Zagrebu: svaki put kad dođem u Zagreb, treći-četvrti dan počinjem tako da govorim. Ali priznajem Asji Bakić: uistinu nisam pisala na hrvatskom, nego na SHBC jeziku. Kao iškolovani lingvista sa doktoratom, smatram da je reč o istom jeziku u različitim ali ne bitnim varijantama, i potpisala sam peticiju, čime sam se svrstala u javnosti mnogo napadanu grupu. Kako je moj potpis vidljiv na peticiji i svuda gde se ona pojavila, ovaj znalački dvostruki udarac stvara mnogo ozbiljniju denuncijaciju. U svoju odbranu mogu dodati još samo to da sam se u tom stavu potpuno saglasila sa stavom svog dobrog prijatelja i kolege, pokojnog Dubravka Škiljana, velikog hrvatskog naučnika. A oni koji ponešto razumeju od izdavačkog posla, znaće da je urednica uradila odličan posao kroatizacije (posle moje prve verzije). Kroatizovanu knjigu sam u Zagrebu sama objavila i nešto ranije, 1989 – prevod Apicijeve kuharske knjige sa uvodom i filološkim aparatom u Latina & Graeca.

Reklo bi se da Asja Bakić nema mnogo iskustva u pisanju akademskog rada i istraživanju za naučnu knjigu. Tako objašnjavam njenu predstavu postupka takvog pisanja, i insistiranja na postupcima više političkog tipa, nekog manevrisanja, strategija, pa smo nešto požurile, pa smo nešto vešto manipulisale – ukratko, dobija se utisak da je pisanje naučne knjige ravno trileru ili bar faction/fiction zapletu. Smatraću da je to iskreno: ne, draga Asja, pisanje naučnog rada je dug i mukotrpan posao, brižljivo istraživanje struktura, građenje argumenata, pre toga traženje izvora, stalno višestruko proveravanje… Marina Matešić je napravila odličan naučni rad, i dala mi je priliku da svoje mentorstvo pokušam, kada je završeno, da formulišem kao pitanja i probleme koje otvara njen naučni rad, ne samo za mene. Tu sam privilegiju iskoristila. Onda je Marina bila mentor, i prihvatila moja pitanja i nedoumice.

Što se dakle tiče soja, termin postoji i u tvrdim naukama, recimo biologiji – hvala koleginici koja je to pomenula. Asja Bakić upotrebljava i rodno i spolno, što znači da ni sama baš nije sigurna oko termina. Meni termin rodno (rodna polja i sl.) nije nimalo prikladniji nego sojno. U svakome slučaju, formulisala sam predlog kao pitanje, ne kao propis.

Najveću konfuziju kod Asje Bakić izazivaju balkanske žene. Zbog bombastičnog naslova mora svašta nekako ugurati, pa i Fortisa, koji nije tema u knjizi, pa onda autorke knjige optužiti za anahroni zločin, da su kritikovale zapadne feministkinje docnijeg perioda a prećutale rasizam autorki putopisa iz 19. veka. Priznajem da bes koji se u tome prepoznaje uopšte nisam razumela. Naprotiv, i Marina i ja smatramo da je zapadni feminizam bio jedini izlaz balkanskim ženama kad ih je u drugoj polovini 19. veka formiranje nacionalnih država i ukidanje zadružnog, ruralnog načina života nemilosrdno bacilo u nuklearnu porodicu, iz koje više nije bilo mogućno koristiti patrijarhalne niše rezervisane za žene, ni žensku kolektivnu akciju i solidarnost. I istovremeno, kritikujemo akademsku situaciju u kojoj se niti istražuju balkanske žene, niti se povezuje sa lokalnim istraživačicama balkanskih žena. No za razumevanje tog dela bi bilo potrebno mnogo više znati o ženskoj istoriji i antropologiji… soja, bar mnogo više od Asje Bakić.

Nažalost, postoji i deo prikaza koji je, naprosto, samo pljuvački i prostački. Tu bi Asja Bakić želela da krivicu za položaj Istanbulske konvencije u Hrvatskoj nekako prebaci na nas dve, Marinu i mene. Stvarno me je sramota što moram da ukažem na to da je knjiga nastala prije početka raspravljanja o Konvenciji u Hrvatskoj, premda bi takav oblik kalkulisanja, koje nam Asja Bakić pripisuje, bio zaista impresivan.

Ono što me u prikazu Asje Bakić iskreno pogađa jeste (priznajem, profesorski) odsustvo stila, duhovitosti, uverenje da prostakluk to uspešno zamenjuje. Književna kritika je žanr koji je retorički i didaktički. Ono što kritičarka mrzi treba posebno inteligentno i rafinirano uništiti. Ako to ne učini, nema prava ni na mržnju, bar u književnoj kritici.

Novosti, 11.04.2018.

Peščanik.net, 12.04.2018.

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)