- Peščanik - https://pescanik.net -

Protesti i istrajnost

Foto: Slavica Miletić

Očajanje nije opcija

Danijel Elsberg i Edvard Snouden su nedavno učestvovali u emisiji o uzbunjivačima. Tokom razgovora Snouden je – naravno preko skajpa iz Moskve – rekao da se bez Elsbergovog primera ne bi odlučio da razotkrije razmere NSA-ovog špijuniranja građana. Ova neočekivana izjava nam pokazuje da posledice Elsbergovog objavljivanja tajnih Pentagonskih dokumenata daleke 1971. nisu bile ograničene na uticaj koji su imale na tadašnjeg predsednika i rat koji se tada vodio. One su uticale i na ljude decenijama kasnije – Snouden se rodio 15 godina nakon što je Elsberg rizikovao svoju slobodu zbog svojih principa. Naši postupci često imaju odjek daleko od svog cilja. Zato je važno da živimo u skladu sa sobom i delamo u nadi da je ono što činimo bitno, čak i kada izostaju neposredni rezultati.

Najvažniji efekti naših napora su često veoma posredni. Kao učesnica masovnog protesta poput Ženskog marša održanog u februaru, ponekad se pitam da li je taj protest važan pre svega zato što će neka nepoznata mlada osoba u njemu videti svrhu svog života, koja će nama ostalima postati očigledna tek kada ona promeni svet za 20 godina i postane naša velika osloboditeljka.

Govorim o nadi od 2003, od sumornog početka rata u Iraku. Posle 14 godina i dalje izgovaram tu reč, jer se ona kreće između lažnih izvesnosti optimizma i pesimizma, kao i samozadovoljstva ili pasivnosti koji ih prate. Optimizam pretpostavlja da će sve biti dobro, pesimizam da je sve uzalud, a i jedan i drugi nam preporučuju da ostanemo kod kuće i ne činimo ništa. Meni je nada svest o tome da budućnost jeste nepredvidiva, ali da mi ipak možemo da utičemo na tok događaja.

Nada počiva na uverenju da je ono što činimo važno, razumevanje da budućnost nije unapred zadata. Ona je informisana i pronicljiva otvorenost duha za ono što se može desiti i za ulogu koju mi u tome možemo odigrati. Nada gleda unapred, ali crpi svoju energiju iz prošlosti, iz poznavanja istorije, uključujući i nesavršenosti naših pobeda i poraza. Ona ne stremi savršenstvu koje je neprijatelj svega dobroga, ne traži poraz u svakoj pobedi, ne predviđa budućnost već se bavi onim njenim delom koji zavisi od nas.

Ljudi su složena bića. Nada i strah koegzistiraju u nama i u našim postupcima i analizama. Postoji scena u novom filmu o Džejmsu Boldvinu, Ja nisam tvoj crnac, u kojoj Robert Kenedi 1968. predviđa da ćemo za 40 godina imati crnog predsednika. To je zapanjujuće proročanstvo, jer je 4 decenije kasnije Barak Obama pobedio na predsedničkim izborima, ali Boldvin na to reaguje podsmehom: uzvišeni snovi mogu utešiti belce koji nisu rasisti, ali ne mogu ukinuti bol i poniženja crnih ljudi koji pate zbog rasizma sada i ovde. Patris Kalors, jedna od osnivačica pokreta Black Lives Matter, od samog početka je opisivala misiju ovog pokreta kao „izniklu iz žalosti i besa, ali vođenu vizijama i snovima“. Vizija bolje budućnosti ne poriče zločine i patnje sadašnjice; ona je značajna upravo zbog njih.

Bila sam dirnuta i zapanjena snagom i širinom otpora Trampovoj administraciji i njenoj agendi. Nisam predviđala nešto tako smelo, tako sveobuhvatno, nešto što će uključiti vlasti federalnih država, mnoge državne službenike od guvernera i gradonačelnika do zaposlenih u saveznim telima, male gradove u republikanskim državama, nove organizacije poput 6.000 ogranaka pokreta Indivisible formiranih nakon izbora, nove i ojačane grupe za prava imigranata, religijske grupe, jedan od najvećih protesta u američkoj istoriji – Ženski marš i mnogo toga drugog.

Pitala sam se da li će ovaj otpor istrajati. Novajlije često smatraju da su rezultati ili neposredni ili nepostojeći. Drugim rečima – ako ne uspete odmah, onda ste omanuli. Takav okvir navodi mnoge ljude da odustanu i odu kući upravo u trenutku kada protesti hvataju zamah i kada je pobeda nadomak ruke. Ovo je opasna greška čijem sam ponavljanju često prisustvovala. U nastavku teksta, ponudiću odbranu složene računice promene umesto kratkoročne aritmetike uzroka i posledice.

Na Menhetnu postoji knjižara Housing Works koju godinama redovno posećujem zbog izvrsne ponude polovnih knjiga. Prošlog oktobra Gevin Brauning, koji radi na univerzitetu Kolumbija ali volontira u ovoj knjižari, podsetio me je na to šta znači njeno ime. Housing Works je ogranak pokreta Act Up (AIDS Coalition To Unleash Power), koji je nastao kada je kriza oko AIDS-a bila na vrhuncu, kako bi zahtevao dostupnost eksperimentalnih lekova, širio svest o razmerama epidemije i pružio otpor tihom odlasku u strašnu noć prerane smrti.

Šta je uradio Act Up? Ova grupa gnevnih i odlučnih aktivista, od kojih su mnogi već tada bili ozbijno bolesni ili na ivici smrti, promenila je način na koji mislimo o AIDS-u. Oni su vršili pritisak da se ubrza testiranje lekova, pritiskali su po pitanjima javnih politika, obrazovanja, dostupnosti, finansiranja. Naučili su ljude obolele od AIDS-a i njihove saveznike u drugim zemljama kako da se suprotstave farmaceutskim kompanijama da bi dobili ono što im je bilo potrebno. I učili ih kako da pobede u toj borbi.

Brauning je nedavno napisao: „Početkom 90-ih godina prošlog veka Njujork je imao manje od 350 stambenih jedinica izdvojenih za prihvat više od 13.000 beskućnika obolelih od AIDS-a. Kao odgovor na ovakvo stanje, 4 člana pokreta Act Up osnovali su 1990. Housing Works“. Oni i danas, 27 godina kasnije, diskretno obezbeđuju široku paletu usluga, uključujući i pronalaženje smeštaja za HIV-pozitivne osobe. Ja sam videla samo knjižaru, ostalo mi je promaklo. Posao Act Up-a još nije ni blizu završenog.

Mnoge grupe, pokreti i protesti imaju svoje ogranke, sestrinske organizacije, domino efekte, lančane reakcije, nove modele i primere i kalupe i alatke koji nastaju iz ovih eksperimenata, i svaki put ka aktivizmu je jedan takav eksperiment čiji rezultati mogu biti primenjeni u drugim situacijama. Za nadu je potrebno ne samo da prihvatimo neizvesnost, već da budemo svesni da posledice naših postupaka mogu biti nemerljive, da se mogu otkriti tek u budućnosti, da mogu biti posredne poput one da su siromašni ljudi na drugim kontinentima dobili pristup lekovima zato što su se aktivisti u SAD pobunili i odbili da prihvate tadašnje stanje stvari. Treba misliti o nadi kao o zastavi izatkanoj od ovih tananih niti, od osećanja povezanosti svih stvari, trajnog uticaja najboljih činova, ne samo onih najgorih. Od osećaja nedeljivog sveta u kojem je sve značajno.

Jedna starija žena je na počecima pokreta Okupiraj Vol Strit rekla „mi se borimo za društvo u kojem je svako važan“, i to je najlepši i najjezgrovitiji sažetak onoga na šta jedan saosećajno radikalni, duboko demokratski pokret može ciljati. Komentatori koji su baratali prostom metrikom uspeha su se u početku podsmevali pokretu Okupiraj Vol Strit i opisivali ga kao haotičan i nedelotvoran, a zatim, kada se on raširio po celoj zemlji i izvan nje, kao neuspeo ili na putu ka neumitnom neuspehu. Originalna „okupacija“ u donjem Menhetnu bila je razbijena novembra 2011, ali su mnogi drugi njom inspirisani pokreti trajali znatno duže.

„Okupiraj“ je lansirao pokret protiv studentskih dugova i oportunističkih komercijalnih koledža; on je skrenuo pažnju na patnju i brutalnost finansijskog kolapsa i američkog sistema dužničkog ropstva. Ukazao je na ekonomsku nejednakost na jedan nov način. Kalifornija je usvojila zakon o kućevlasništvu koji se suprotstavio predatorskim kreditima; pojavio se pokret za odbranu domova, inspirisan „okupacijom“, koji je branio mnoge ugrožene kućevlasnike. Svaka „okupacija“ je imala sopstvene lokalne projekte; pre godinu dana učesnici ovih lokalnih „okupacija“ su mi rekli da su izdanci originalnog pokreta još uvek aktivni i uspešni. „Okupacija“ istrajava ali moramo prepoznati mnoštvo načina na koji ona to čini, jer nijedan od njih ne liči na masovno okupljanje u donjem Menhetnu.

Slično tome, verujem da je pogrešno smatrati okupljanje plemena i aktivista u Stending Roku u Severnoj Dakoti kao nešto čiji uspeh možemo meriti time da li će sprečiti izgradnju naftovoda. Možemo primetiti da je već samo odlaganje dovršenja ovog projekta koštalo investitore čitavo bogatstvo, i da je ovaj pokret skrenuo pažnju na do tada nevidljive korporacije i uništavanje prirodne sredine, time čineći slične projekte rizičnijim i potencijalno znatno manje profitabilnim.

Stending Rok je bio širi od svih ovih praktičnih pitanja. Na svom vrhuncu, on je bio najveći politički pokret američkih domorodaca: prvi put se okupilo svih 7 plemena Lakota još od dana kada su pobedili generala Kastera kod Litl Bighorna 1876. Iako protesti možda nisu zaustavili izgradnju naftovoda, oni su predstavljali radikalno novo poglavlje u 500 godina dugoj istoriji kolonijalne brutalnosti, poraza, dehumanizacije i otimačine. Hiljade veterana je došlo da brani proteste i spreči izgradnju naftovoda. Tokom jedne istorijske ceremonije, mnogi bivši vojnici su na kolenima tražili oproštaj za ulogu američke vojske u tlačenju američkih domorodaca.

Poput domorodačke okupacije ostrva Alkatraz krajem 60-ih godina prošlog veka, Stending Rok je poslužio kao katalizator za osećaj moći, ponosa, sudbinske predodređenosti za pobedu. On predstavlja potvrdu solidarnosti i međusobne povezanosti, obrazovanje za one ljude koji nisu znali mnogo o nepravdama nanesenim američkim domorocima, priznanje za domoroce koji istoriju pamte strastveno i detaljno. On je takođe i potvrda dubokih veza između ekološkog pokreta i pokreta za domorodačka prava, koji su zajedno odigrali tako značajnu ulogu u zaustavljanju naftovoda prema Kanadi. On je inspirisao i informisao mlade ljude pred kojima su godine budućeg aktivizma. On je kao svetionik čije se značenje prostire daleko izvan ovog mesta i trenutka.

Znati istoriju znači biti u stanju da vidimo dalje od sadašnjosti, pamtiti da nas prošlost osposobljava za pogled u budućnost; to znači videti da se sve menja i da su najdramatičnije promene često nepredvidive. Želim detaljnije da se osvrnem na jedan deo naše istorije kako bih istražila ova pitanja o učincima koje prevazilaze proste uzroke i posledice.

***

Pokret protiv nuklearne energije je 70-ih godina prošlog veka bio ozbiljna snaga, i iako se danas retko pominje, njegov uticaj je još uvek sa nama. U svojoj novoj knjizi, Direktna akcija: protest i ponovno otkriće američkog radikalizma, L. A. Kaufman piše da je prva značajna akcija protiv nuklearne energije 1976. bila inspirisana protestima održanim prethodne godine u Zapadnoj Nemačkoj, koji su naterali vlast da odustane od izgradnje nukleranog reaktora. Grupa koja se nazivala Školjkinom alijansom, formirana je kako bi se suprotstavila izgradnji nuklearne elektrane u Nju Hempširu. Uprkos kreativnim taktikama, spretnoj izgradnji pokreta i širokoj medijskoj podršci, aktivisti nisu uspeli da spreče izgradnju nuklearne elektrane Sibruk.

Školjkina aljansa je inspirisala formiranje sestrinske organizacije, po imenu Alijansa morskog puža, u centralnoj Kaliforniji. Ova sestrinska organizacija koristila je slične strategije kako bi zaustavila izgradnju nuklearnog postrojenja u Dijablo kanjonu. Obe grupe su protestovale protiv nuklearnih postrojenja i u oba slučaja ova postrojenja su ipak bila otvorena.

Možete to nazvati neuspehom, ali Kaufman primećuje da su ovi primeri inspirisali ljude širom zemlje da se organizuju u anti-nuklerane grupe, stvarajući pokret koji je doveo do otkazivanja više od stotinu nuklearnih projekata, koji je podigao javnu svest i izmenio javno mnjenje po pitanju nuklearne energije. I tu Kaufman dolazi do najuzbudljivijeg zaključka, pišući da je „najupečatljivije nasleđe Školjkine alijanse bila konsolidacija i promocija onoga što će postati dominantan model organizovanja za direktnu akciju u narednih 40 godina. Ovaj model je kasnije koristila i Zakletva otpora, nacionalna mreža grupa organizovana protiv politike SAD u Centralnoj Americi.“

Kaufman kaže kako su „stotine drugih organizacija koristile ove metode kao deo kampanje građanske neposlušnosti protiv anti-gej odluke Vrhovnog suda u slučaju Bauers protiv Hadrvika… Aktivisti iz grupe Act Up koristili su jednu varijantu ovog modela kada su organizovali smela preuzimanja štabova Agencije za hranu i lekove, 1988. i Nacionalnog zdravstvenog instituta 1990, kako bi primorali obe institucije da preduzmu odlučnije mere razvoja eksperimentalnih lekova protiv AIDS-a“. I tako se nastavilo i u novom milenijumu. Ali kakve su se strategije i principi organizovanja razvili tokom svih ovih godina?

Kratak odgovor je: nenasilna direktna akcija spolja i odlučivanje zasnovano na konsenzusu iznutra. Prva ima istorijske korene koji sežu širom sveta, potonje potiče još iz rane istorije evropskih doseljenika u Severnu Ameriku. To jest, nenasilje je strategija artikulisana od strane Gandija, prvi put upotrebljena od strane stanovnika indijskog porekla tokom protesta protiv diskriminacije u Južnoj Africi 11. septembra 1906. Gandijev osećaj mogućnosti i snage ove strategije proširio se ubrzo nakon toga kada je on posetio London kako bi se dalje borio za svoje ciljeve. Tri dana nakon njegovog dolaska, Britanke koje su se borile za svoje pravo glasa okupirale su britanski parlament i nakon što je 11 njih uhapšeno, odbile su da plate kaznu i završile su u zatvoru. Ovo je ostavilo dubok utisak na Gandija.

On je o tome pisao u tekstu pod naslovom „Dela važnija od reči“, citirajući izjavu Džejn Kobden, sestre jedne od uhapšenih žena: „Nikada neću poštovati nijedan zakon u čijem donošenju nisam učestvovala; neću prihvatiti nadležnost suda koji sprovodi te zakone“. Gandi piše: „Danas im se cela zemlja smeje i one imaju malobrojnu podršku za svoje ciljeve. Ali ove žene nepokolebljivo nastavljaju da rade na svom cilju. Sigurno će uspeti i dobiti pravo glasa“. A ako one mogu pobediti, smatrao je, onda to mogu i indijski građani koji se u britanskoj Africi bore za svoja prava. U istom tekstu (iz 1906!), on predviđa: „Kada za to dođe vreme, okovi u kojima je sada Indija spašće sami od sebe“. Ideje su zarazne, osećanja su zarazna, nada je zarazna, hrabrost je zarazna. Kada otelotvorujemo ove kvalitete, ili njihove suprotnosti, mi ih prenosimo na druge.

To znači da su britanske sifražetkinje koje su se 1918. izborile za ograničeno, a 1928. i za puno pravo glasa za žene, inspirisale indijskog muškarca koji je 20 godina kasnije vodio oslobođenje azijskog potkontinenta od britanske vlasti. On je, opet, inspirisao jednog crnog muškarca sa američkog juga da proučava njegove ideje i njihovu primenu. Nakon hodočašća u Indiju 1959. gde se sreo sa nastavljačima Gandijevih ideja, Martin Luter King je napisao: „Dok je trajao bojkot u Montgomeriju, Gandi je bio zvezda vodilja za naše tehnike nenasilne društvene promene. Često smo razgovarali o njemu“. Ove tehnike, dalje razvijane od strane pokreta za građanska prava, preuzete su širom sveta, između ostalog i tokom bobe protiv aparthejda na jednoj strani afričkog kontinenta, i arapskog proleća ne drugoj.

Učešće u pokretu za građanska prava ranih šezdesetih godina prošlog veka oblikovalo je živote mnogih ljudi. Jedan od njih je i Džon Luis, jedan od prvih Jahača slobode, mladi vođa protesta u menzama i žrtva brutalnog prebijanja i preloma lobanje tokom marša u Selmi. Luis je bio jedan od najsmelijih kritičara Trampove legitimnosti i predvodnik grupe od više desetina demokratskih članova kongresa koji su bojkotovali Trampovu inauguraciju. Kada su počeli napadi na muslimanske izbeglice i imigrante, nedelju dana nakon inauguracije, on se pojavio na aerodromu u Atlanti.

Poenta ovog mnoštva informacija je u sledećem. Kada su sifražetkinje uhapšene u parlamentu, one su se borile za pravo Britanki da glasaju. Uspele su da se oslobode, ali su istovremeno prenele dalje taktiku, duh i prkos. Možemo dalje pratiti ovu genealogiju od pokreta protiv ropstva, koji je inspirisao američki sifražistički pokret, pa sve do Džona Luisa koji je ove godine ustao u odbranu izbeglica na aerodromu u Atlanti. Ovi heroji i heroine koji su nam prethodili, guraju nas napred i otvaraju nam vrata mogućnosti i imaginacije.

Moj partner voli da citira misao Mišela Fukoa: „Ljudi znaju šta čine; često oni znaju i zašto čine ono što čine; ali ono što ne znaju jeste šta ono što oni čine čini“. Činimo ono što možemo. Ono što smo učinili može učiniti mnogo više od onoga što možemo da zamislimo za generacije koje dolaze. Posadimo seme i iz njega će izrasti drvo; hoće li dati ploda, hladovine, hoće li biti utočište za ptice, izvor novog semenja, šume, drveta za kolevku ili kuću? To ne znamo. Drvo nas može nadživeti, baš kao i ideje. A ponekad, promene koje proističu iz prihvatanja te nove ideje o onome što je istinito, ispravno i pravedno preuređuju svet. Možete učiniti ono što činite; činite najbolje što možete, a šta ono što vi činite čini, ne zavisi od vas.

***

To je jedan način da upamtimo nasleđe spoljašnje prakse nenasilne građanske neposlušnosti koju je koristio anti-nuklearni pokret 70-ih godina prošlog veka, a pre njega pokret za građanska prava 60-ih, razvijajući i šireći ove tehnike.

Što se tiče unutrašnjeg procesa: u Direktnoj akciji, Kaufman piše o elementima koji su uticali na Školjkinu alijansu, citirajući učesnicu po imenu Inestra King, koja je rekla: „Neki oblici koji su bili naučeni iz feminizma bili su prirodno uvedeni u ovu situaciju, kao i izvestan etos poštovanja, koji je bio ojačan kvekerskom tradicijom“. Suki Rajs i Elizabet Bordman, rani učesnici Školjkine alijanse, bili su, kako piše Kaufman, pod uticajem kvekera i doneli su kvekersku praksu odlučivanja konsenzusom u novu grupu: „Zamisao je bila da se osigura da ničiji glas nije ugušen, da nema podele na vođe i sledbenike“. Kvekeri su od 17. veka bili radikalni disidenti koji su se suprotstavljali ratu, hijerarhijskim strukturama i sličnom. Organizatorka po imenu Džoan Šijan rekla je da „dok obuka u nenasilnim akcijama, delanje u malim grupama i slaganje oko skupa nenasilnih uputstava nisu bili novi, ono što je bilo novo je bila njihova kombinacija sa obavezom odlučivanja putem konsenzusa i nehijerarhijskih struktura“. Oni su stvarali način delanja i organizovanja koji se proširio svetom progresivnog aktivizma.

Ima strašnih priča o tome kako bolesti poput AIDS-a prelaze sa jedne vrste na drugu i mutiraju. Ali isto tako, ima ideja i taktika koje prelaze iz jedne zajednice u drugu i mutiraju, u našu korist. Postoji jedan zao termin, kolateralna šteta, za ljude koji bivaju nenamerno ubijeni: civile, one koji ne učestvuju u sukobu itd. Predlažem ideju kolateralne dobiti.

Ono što nazivamo demokratijom je često vladavina većine koja isključuje manjinu, pa čak i 49,9% ljudi – ili i više ako ima više od tri kandidata. Konsenzus ne isključuje nikoga. Nakon Školjke, on je postao deo radikalne politike preoblikujući je i čineći je inkluzivnijom i egalitarnijom. I od tada je bio brušen i doterivan i korišćen od strane skoro svakog pokreta u kojem sam učestvovala, od anti-nuklearnih akcija u Nevadi 80-ih i 90-ih, preko organizacije zatvaranja Svetske trgovinske organizacije 1999, pobede protiv neoliberalizma koja je promenila sudbinu sveta, pa sve do Okupacije Vol Strita 2011.

Šta je onda postigla Školjkina alijansa? Sve osim svog proklamovanog cilja. Razvila je alatke za menjanje sveta. Postoje zločini protiv humanosti, zločini protiv prirode i drugi oblici destrukcije koje treba zaustaviti što je pre moguće, i poduhvati da se to i učini su već u toku. Ovi poduhvati su inspirisani ranijim aktivistima i opremljeni alatkama koje su oni razvili, ali mogu imati i dugotrajnije nasleđe ako naučimo da prepoznajemo kolateralne koristi i posredne efekte.

Ako ste pripadnik građanskog društva, ako demonstrirate i zovete svoje predstavnike i dajete prilog kampanjama za ljudska prava, videćete kako političari i sudije i drugi moćni pojedinci, ponekad i nakon perioda opiranja ili aktivnog suprotstavljanja, preuzimaju zasluge za promene do kojih ste vi doveli. Moraćete da verujete u sopstvenu moć i uticaj uprkos takvim pojavama. Moraćete da imate u vidu da se mnoge ili najveće pobede sastoje u onome što se ne dešava: u tome da nešto nije sagrađano ili uništeno, nije deregulisano ili legitimizovano, nije prevedeno u zakon ili tolerisano. Stvari nestaju zahvaljujući našim naporima i nakon toga mi zaboravljamo da su uopšte postojale, čime zaboravljamo da smo se borili i pobedili.

Čak je i poraz deo ovog procesa: dok su predlozi zakona o oslobađanju robova u Britanskoj imperiji uporno bili odbijani, ideje koje su ih inspirisale su se širile, da bi, 27 godina nakon što je predložen prvi zakon, jedna njegova verzija konačno bila usvojena. Morate imati na umu da mediji obično vole da pričaju jednostavne, neposredne priče u kojima važi pravilo da kada sud donese presudu ili zakonodavno telo izglasa zakon, taj čin odražava dobre namere ili uvid ili evoluciju samih aktera. Mediji će retko ići dalje od toga i istraživati kako je ova perspektiva oblikovana od strane bezimenih i neopevanih, od strane ljudi čija su dela izgradila novi svet ili pogled na svet onako kako bezbrojni korali grade morski greben.

Jedina snaga koja može zaustaviti Trampovu administraciju je građansko društvo, koje opet nije ništa drugo do velika većina nas kada se setimo svoje moći i delamo zajedno. Ali čak i ako izvršimo pritisak za koji smo sposobni, čak i ako ova administracija ubrzo padne, ili ako predsednik da ostavku ili bude smenjen ili se rastopi u kaljuzi korupcije, naš posao tek počinje. I on se neće završiti sve dok ne budemo izveli duboko sistemske promene i potpuno im se posvetili, ne samo kroz revoluciju, jer revolucije ne traju dugo, već kroz izgradnju građanskog društva zasnovanog na vrednostima jednakosti, demokratije, inkluzije, pune participacije, radikalnog e pluribus unum (iz mnoštva jedan – moto SAD) ojačanog empatijom. Kao što je već više puta primećeno, republikanska revolucija je izvedena delom zahvaljujući novcu koji su u nju uložile velike korporacije, ali delom i zahvaljujući spremnosti republikanaca za spori, dosadni, strpljivi rad izgradnje moći od samih temelja, spremnosti za trku na duge staze. Delom, pak, ova revolucija je upešno sprovedena zahvaljujući pričanju priča koje su, uprkos svojoj neistinitosti, bile opčinjavajuće. Ovaj posao je uvek, pre svega, posao pričanja priča, ili onoga što moji prijatelji zovu „borbe za narativ“. Izgradnja, sećanje, prepričavanje, slavljenje naših priča, deo je našeg posla.

Volela bih da ovaj veličanstveni otpor bude spreman za trku na duge staze, koja će podrazumevati uvođenje u politički proces desetina miliona ljudi koji su do sada iz njega bili isključeni – siromašnih, manjina, studenata. Zakoni o ličnim dokumentima zasnovani na laži o izbornim prevarama, predstavljaju ozbiljan problem koji utiče na ishode izbora, a isto važi i za zakone kojima se u mnogim državama pravo glasa oduzima građanima osuđenim za krivična dela. Ohrabrena sam da vidim mnoštvo idealističkih aktivista odlučnih u nameri da reformišu Demokratsku stranku, kao i novi nivo participacije u izbornoj politici i izvan nje. Kancelarije izabranih predstavnika su zasute pozivima i mejlovima kao nikada ranije.

Međutim, sve će to vredeti samo ako se u tome istraje. Kako bi istrajali, ljudi moraju verovati u značaj mnoštva malih, postepenih činova, čak i kada njihove posledice nisu neposredne niti očigledne. Moraju zapamtiti da i kada ne uspemo da ostvarimo svoj neposredni cilj – da blokiramo kandidata, ili zaustavimo izgradnju naftovoda, ili izglasamo predlog zakona – ostaje mogućnost da promenimo ceo okvir tako da šira promena postaje neizbežna. Možete promeniti priču ili pravila, ili obezbediti alatke, nacrte i podsticaj za buduće aktiviste, te omogućiti onima oko vas da istraju u svojim naporima.

Moramo verovati u ovaj značaj, jer ne možemo videti budućnost. Data nam je samo prošlost, koja nam nudi kalupe, modele, paralele, principe i resurse, i priče o heroizmu, izvrsnosti, istrajnosti i dubokoj radosti koji se mogu pronaći u ovom značajnom poslu. One nam otvaraju mogućnost za ostvarenje naše nade.

The Guardian, 13.03.2017.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 04.05.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.
OCCUPY WALL STREET
TRAMPOZOIK