- Peščanik - https://pescanik.net -

Rad u doba korone II – Superhik država

Foto: Predrag Trokicić

Privredu i državu u vreme korone održavaju radnici, a ne poslodavci (ili daleko bilo političari, kako oni sami pokušavaju da nas ubede). Pa opet, ti isti radnici će proći najgore. Jer sistem je kalibriran tako da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. U redovnom stanju, kao i u vanrednom. Takva logika ne samo da nije normalna, već nije ni održiva.

Vlada Republike Srbije usvojila je putem niza uredbi paket mera za ublažavanje posledica pandemije u privredi. O paketu mera su se redom izjasnili (i zapravo ga kreirali) dežurni lobisti – NALED, Američka privredna komora, Privredna komora Srbije. Sindikate niko nije ni pitao. Jer, zašto bi se pitali oni koji štite prava i zastupaju interese onih koji nisu bitni? Ne čudi stoga što je paket mera usmeren ka očuvanju privrede, usmeren dakle ka poslodavcima a ne ka radnicima. Iako je kao „drugi najvažniji zadatak“ (odmah nakon očuvanja zdravstvenog sistema) sprovođenja mera formalno postavljeno umanjenje negativnih posledica pandemije po privredu i građane, malo toga se u merama odnosi na građane.

Ono što zapanjuje u samom paketu jeste pre svega odsustvo bilo kakvog razlikovanja onih poslodavaca kojima je pomoć potrebna, od drugih kojima nije i koji posluju kao i uvek (neki čak i značajno bolje nego u redovnim okolnostima). Ovo odsustvo svesti o tome da postoji razlika između jednakosti i ravnopravnosti i da nije uvek pravilno svima dati jednako da bi efekat bio pravičan, samo je produžetak poreske politike, kao i drugih politika koje favorizuju one koji imaju. Bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji.

Kao jedna od najvažnijih mera istaknuta je ona da će država pomoći samo poslodavcima koji nisu otpustili više od 10% radnika. Ona je međutim zakasnela, jer je veliki broj poslodavaca već otpustio radnike, ne znajući da li će država ikako intervenisati. Takođe je i nedovoljna jer su neki poslodavci, koristeći inertnost inspekcije rada i neinformisanost radnika, radili i druge nečasne stvari. Najpre su stradali oni koji su na ugovorima van radnog odnosa, zatim agencijski radnici. Potom su usledile ucene i podvale, kao što je navođenje ili prinuda da se potpišu sporazumni raskidi ugovora o radu. Neki zaposleni su otišli sami, ne želeći da rade u uslovima koji im nisu garantovali bezbednost i koji su ih smeštali u visokorizičnu grupu za oboljevanje od Covida 19. I svi ti i takvi poslodavci, koliko sutra će se kvalifikovati za razne vrste pomoći države – a otpuštenima i oteranima neće pomoći NIKO. Zaštitna i socijalna uloga države time je i faktički odumrla. Ostali smo uskraćeni za informaciju ko je i kako odredio famoznih 10%? Da li je opravdano reći da ti otpušteni radnici nisu ljudi koji imaju pravo na rad i pravo da radom prežive ovu krizu? Dalje, budući da u ovu kvotu (kada je reč o merama podrške poslodavcu kroz fiskalne pogodnosti i direktna davanja) ne ulaze oni kojima je prestao ugovor o radu na određeno vreme, a imajući u vidu maksimalan stepen tolerancije poslodavaca koji su upravo ovaj model ugovora zloupotrebljavali, da li to znači da će oni koji su najbezobraznije koristili ćutanje inspekcije rada na nezakonito zaključivanje ugovora o radu na određeno vreme, biti za takvo kršenje zakona dosledno nagrađeni? Čini se da je odgovor da hoće.

A primera (ne)zakonitog otpuštanja ima napretek, o čemu izveštavaju isključivo lokalni mediji i par „dežurnih krivaca“ među internet portalima (Magločistač, Sremske vesti, Mašina). O opštem stanju za koje ministar Đorđević tvrdi da je savršeno izveštavaju svi. I ovde se selektivno koriste javni podaci, pa su tako relevantni podaci iz Centralnog registra (koliko je ljudi odjavljeno, odnosno kolikom broju ljudi je prestao radni odnos ili neki drugi oblik radnog angažovanja) nepoznati. Poznati su podaci koliko ih se prijavilo kod Nacionalne službe za zapošljavanje i njima se javnost obmanjuje jer su pogodni za tako nešto, iako uopšte nisu relevantni:

– ko zna koliki je broj onih koji su ostali bez posla a da nisu ni bili prijavljeni;

– tu su zatim oni koji nemaju znanje niti tehničke pretpostavke da se kod NSZ prijave elektronski, ili jednostavno informacije kako da to urade i da bi trebalo to da urade;

– tu su oni koji su ogorčeni na državu i koji ne žele da se prijave jer znaju da od toga neće imati nikakve koristi dok traje vanredno stanje;

– ima i onih koji se još uvek nadaju da će ih poslodavac vratiti na posao, uskoro ili po normalizaciji situacije i poslovanja;

– rok za prijavu je 30 dana što znači da se otpušteni u talasu koji je sada aktuelan mogu prijaviti i do kraja aprila – dakle prava cifra prijavljenih će se videti tek za mesec dana;

– konačno, ministar govori o razlici zaposlenih i otpuštenih, a budući da je država probala da kako-tako zakrpi svoje (velike) rupe u zdravstvu, trebalo bi imati u vidu i činjenicu da se relativizuje broj otpuštenih, dok je pravi broj značajno viši. Istraživanje portala Poslovi infostud, prvo koje je detaljnije otkrilo sliku o tržištu rada u doba i posle korone, pokazuje daleko lošije stanje koje će biti sve gore – oko 12% ispitanih radnika je već ostalo bez posla, dok je trećina onih koji još uvek rade zapravo na nekoj vrsti plaćenog ili neplaćenog odsustva.

Širok je dijapazon predviđenih mera, od onih koje su populističke (100 evra svakom punoletnom građaninu) do onih koje su osmišljene koliko-toliko racionalno (krediti poslodavcima pod povoljnim uslovima). Ipak, ukupan utisak je da su sve one usmerene isključivo na očuvanje poslodavaca, a da će radnici eventualno za sebe videti neku manju korist od ovakvog razvoja situacije samo posredno. Može se reći da su neka rešenja takva da ni sami poslodavci nisu prošli najbolje. Na primer, iako će poslodavci dobiti pomoć za isplatu zarada i naknada zarada zaposlenima u iznosu minimalne zarade ili polovine minimalne zarade, ona će na račune poslodavaca doći tek u maju. Oni poslodavci koji ne mogu da isplate zaradu, u međuvremenu će ili biti solidarni sa zaposlenima i zapasti u finansijske poteškoće deleći jednako ono što imaju, ili će jednostavno uskratiti zaposlenima zaradu, dok ne dobiju obećanu pomoć države. Procenite sami šta će se od ta dva češće dešavati. Iz ovog primera se vidi i koliko je besmisleno da svi poslodavci dobiju isti iznos pomoći – oni kojima je rad zabranjen tokom (najmanje) dva meseca vanrednog stanja (na primer restorani, poljoprivrednici) i oni koji su vanredno stanje i stanje panike koje je država izazvala i podgrevala iskoristili da svoje poslovanje povećaju do neslućenog obima (prodavnice hrane, supermarketi).

Čini se da je ipak najveći biser među merama ona koje se tiče odlaganja plaćanja poreza i doprinosa na zaradu. Ona je regulisana jednom od uredbi, impresivnog naziva „Uredba o fiskalnim pogodnostima i direktnim davanjima privrednim subjektima u privatnom sektoru i novčanoj pomoći građanima u cilju ublažavanja ekonomskih posledica nastalih usled bolesti COVID-19“ (Službeni glasnik RS, br. 54/2020). Ova mera predviđa odlaganje dospelosti plaćanja dospelih poreza i doprinosa na zaradu kao pomoć poslodavcima. Izgleda da stručnjaci koji su je kreirali malo znaju o radnom i socijalnom pravu. Da nije tako, morali bi znati da najveći deo novca koji poslodavac plaća na ime poreza i doprinosa na zaradu nije njegov, već pripada zaposlenom kao deo bruto zarade. Zaposleni naime zaradi na radu bruto zaradu, koja u sebi sadrži i najveći deo poreza i doprinosa (stopa doprinosa koje plaća zaposleni je oko 30%, a poslodavac samo oko 18%). Poslodavac je samo administrativni servis koji poreze i doprinose koje je zaposleni zaradio plaća u ime i za račun zaposlenog državi, odnosno odgovarajućim fondovima socijalnog osiguranja. Tako je država praktično oduzela novac od zaposlenih, dala ga poslodavcu i oprostila (odložila) to plaćanje. Od ove mere dakle neće privremeno porasti neto zarada zaposlenima (kao što bi trebalo) već će se smanjiti davanja poslodavca za zarade. Poslodavac će slobodno raspolagati onim delom doprinosa koje bi sam platio, ali i onim delom koje bi platio iz zarade zaposlenog. Taj novac nije njegov, ali mu ga je država ovim potezom dala da njime raspolaže. Drugim rečima – zaposleni na ovaj način (protiv svoje volje) kreditiraju poslodavca. Prava Superhik država – uzimamo siromašnima, dajemo bogatima! Ova mera je naravno neustavna i duboko zadire u pravo na zaradu i pravo na mirno uživanje imovine, ali mislim da je vlast odavno prestala da se brine o sitnicama kao što su vladavina prava i ustavnost onoga što radi – verujem da će i Ustavni sud odlučiti da još jednom ignoriše ovakvu pravnu vratolomiju i da se pravi mrtav.

Odredbe o raznim drugim „fiskalnim pogodnostima“ ću prepustiti komentarisanju ekonomista, ali su i one karakteristično usmerene ka privredi i građani od toga neće imati nikakve koristi. Ovog meseca račune za struju, telefon, grejanje, dobili su svi u Srbiji – kako oni koji rade tako i oni koje su poslodavci otpustili. Možda neke od njih baš oni poslodavci koji će se kvalifikovati za pomoć države. Zamislite da država oprosti porez na zaradu radnicima do kraja godine? Ili na imovinu, za naredne dve godine? Ne mora svima, svakome ko zarađuje manje od famozne prosečne zarade (a to je 80% stanovništva)? A da radnik ne plaća kiriju, ili dobije beskamatni kredit od države? Ne možete da zamislite? To dovoljno govori o dominantnom narativu koji je nametnut sa toliko samopouzdanja kao jedini i nezamenjiv, da ga usvajamo na stepenu svesti koji nam ne daje čak ni mogućnost promišljanja drugačijeg sveta i postojanja izbora. A izbori postoje, doduše ne za vreme trajanja ovih vlasti i sličnih politika. Ali postoje i trebalo bi da budu aktuelizovani sada više nego ikada. Inače ćemo se teško izlečiti od najgoreg virusa koji nas je pogodio (ne mislim na koronu).

Koliko je opasno samoodricanje države od socijalne funkcije, pokazuje i američki scenario. Vlast u Srbiji međutim ne plaši građane tim razvojem događaja – kada je zdravstveno osiguranje preskupo za veliki procenat stanovništva, a virus ne pravi tu vrstu diskriminacije pa se prenošenje i epidemija ogromnih razmera ne mogu nikako sprečiti. Ali u SAD ljudi umiru na dnevnoj bazi zato što su siromašni i bez epidemije, od izlečivih bolesti za čije lečenje nemaju para. Istovremeno, vlada SAD izdvaja 2.300 milijardi dolara pomoći – poslodavcima. „Američki san“, koji će nam biti nadohvat ruke već za nekoliko godina, ako se nešto odmah ne promeni u pristupu javnim službama i ne prestane njihovo namerno urušavanje i priprema za (jeftinu) privatizaciju.

U Srbiji se osim ignorisanja realnih potreba ide i dalje, pa tako zakon pogađa selektivno. Tako je moguće da poslodavci Jure koja masovno krši zakone budu na slobodi (Južne vesti, Danas) ali je zato radnik koji protestvovao protiv nezakonitog tretmana ljudi koja imaju nesreću da im je poslodavac Jura, priveden i proveo 24 sata u pritvoru zato što je „izazivao paniku“. Poslodavci koji krše propise o zaštiti zdravlja radnika su najveća pretnja po širenje epidemije u Srbiji (a Jura nije usamljen primer) – ali niko iz vlasti to nikada neće priznati, niti će pokušati da takvo stanje promeni i natera ih da poštuju zakonske norme. Inače, problem sa Jurom je (prema rečima ministra Đorđevića, videćemo da li je informacija tačna) otklonjen nakon intervencije inspekcije rada. Država dakle može, kada to želi, da natera poslodavca da poštuje zakon – čak i u kapitalizmu. Ostaje pitanje zašto to tako retko želi (po pravilu samo kada je radnici i mediji nateraju da odreaguje, a često čak ni tada) i zašto UVEK izostaje bilo kakva odgovornost poslodavca koji je kršio zakon.

Rad u doba korone je surova lekcija radnicima. Koreni svega što se dešava su u onome na šta se ukazivalo prethodnih godina – podanički odnos prema poslodavcima koji je dominantan (zapravo, jedini) u političkim snagama na vlasti doveo je do toga da su radnici potrošna roba, a da ljudski život malo vredi. Sistematsko zanemarivanje javnih službi, a naročito zdravstva u sklopu taktike za njegovu (jeftinu) privatizaciju dovelo je do toga da parazitska javna preduzeća država finansira novcem koji je namenjen zdravlju građana. Jer sve što nije nužno potrebno za osnovno održavanje sistema zdravstva, uz rapidno opadanje ljudskih potencijala i nedostatak osnovnih sredstava za rad, za državu je višak novca koji se mora prebaciti negde gde će lakše naći svoj put do kasa partija na vlasti.

I ne brinite, poručuju nam oni koji su nas doveli dovde, biće još puno gore jer je „takav kapitalizam“. Nadam se samo da će radnici ovu lekciju naučiti i zapamtiti, makar do predstojećih izbora. I da će biti nekoga da im ponudi program povratka dostojanstva i izlaz iz mračnog tunela u kojem se svi zajedno nalazimo.

Peščanik.net, 13.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)