- Peščanik - https://pescanik.net -

Rat umesto tranzicije

Foto: Predrag Trokicić

Prikaz knjige Dejana Jovića „Rat i mit“, Zagreb: Fraktura, 2017.

Možda bi se moglo pokazati da Srbija nije nikakva tranziciona zemlja. Da demokratske tranzicije u njoj nikada nije ni bilo. Da se čitava nedavna istorija ove zemlje može svesti na uspeo pokušaj da se demokratske promene izbegnu. Zločinački ratovi iz devedesetih – u kojima Srbija ne samo što je učestvovala nego ih je i isprovocirala – iz tog ugla mogu se nadalje predstaviti kao puko izigravanje demokratskih težnji žitelja Srbije od strane domaće elite (političke, ekonomske, intelektualne). Pod izgovorom ratnih okolnosti i vanrednog stanja, umesto demokratske političke transformacije, zemlja je vraćena u pred-političko stanje da rešava pitanje granica i naroda. Postavka je bila jednostavna: ne mogu se graditi demokratske institucije ako se još nema ni država. Isti izgovor poslužio je i za političku homogenizaciju još neformiranog naroda: ideološke razlike i višestranačje sa podrazumevanim ideološkim podelama čisti su luksuz, ako ne već i izdaja, dok se ne reše osnovna pitanja i ne dobije država (u granicama i sa narodom po želji elite).

Umesto u demokratsku transformaciju, dakle, Srbija je ušla u ratove za novu državu i sve ih redom izgubila. Ali, ti porazi su u ovoj priči zapravo nebitni, iz ugla elite koja je ratove povela. Ona je u stvari pobedila i svoj osnovni cilj ispunila: presvukavši se iz socijalističkog u nacionalističko ideološko odelo zadržala je privilegije i kontrolu nad svim resursima političke i ekonomske moći. Jedna krinka, socijalistička, zamenjena je drugom, nacionalističkom: pod tom nacionalističkom odigrala se još jedna prividna transformacija – resursi su privatizovani, i to ne samo ekonomski nego i politički. Reč je o prividu naprosto zato što je mahom ista grupa (zovimo je i dalje elitom) tom privatizacijom zadržala kontrolu nad institucijama i resursima nad kojima je imala moć i u prethodnom poretku. Nacionalizam je u toj manipulaciji poslužio – po analogiji sa proverbijalnim Vlasima – da se Srbi ne dosete.

Tako bi otprilike izgledala priča o Srbiji koju bi mogao da ispriča Dejan Jović. Ali, Jović nije izabrao da priča o Srbiji. Njegova tema, u knjizi Rat i mit, jeste neuspela demokratska transformacija hrvatskog društva i države. Čitalac bi sad mogao da se vrati na prva dva pasusa ovog teksta, i tamo gde piše Srbija da čita Hrvatska: dobiće tako pomalo grubi i nužno pojednostavljeni sažetak Jovićeve – nazovimo je tako – istorije sadašnjosti Hrvatske. Uz jednu bitnu ogradu: Hrvatska je iz rata na svojoj teritoriji izašla kao pobednica (dok osvajački rat koji je ta zemlja povela za deo teritorije Bosne i Hercegovine još uvek nema jasan ishod). Tu pobedu, veruje Jović, Hrvatska je skupo platila i još je plaća. Jović je precizan: pod cenom on podrazumeva svesno odustajanje od demokratske transformacije zemlje. Naravno, hrvatska priča, pa i onakva kako ju je sklopio Jović, ne može se bez ostatka projektovati na srpski primer. Ali, ponovimo to, njegova analiza neuspele ili zakočene hrvatske demokratske tranzicije daje niz korisnih smernica za razumevanje srpskog tranzicionog slučaja.

Jović tranziciju vidi kao složeni proces, kao sklop više paralelnih promena. On će ih na primeru Hrvatske kategorizovati na sledeći način: politička, ekonomska, identitetska te tranzicija iz mira u rat i iz rata u mir. Pošto je ovako rastavio proces koje se obično vidi jednostavnije kao puki prelazak iz jednog u drugi oblik poretka, Jović može da iznese ključnu poentu u svom istorijskom narativu: Hrvatska još nije izašla iz rata. „U ovoj knjizi tvrdim da je upravo taj proratni diskurs vratio Hrvatsku unazad i da joj sprječava iskorak iz izvanrednog (ratnog) stanja u mir… Ona je u permanentnom hladnom ratu, u zamrznutom konfliktu, u svijesti koja je više okrenuta prema ratu nego prema miru.“1 Tako Jović, a čitalac je i ovde slobodan da umesto Hrvatska čita – Srbija. Odustajanje od mira ili odbijanje da se pređe u mir osujetilo je, objašnjava Jović, i političku i ekonomsku tranziciju. Ali, da bi se uverljivo odbacio mir, bilo je potrebno dovesti do kraja identitetsku transformaciju. Kolektivni identitet hrvatske političke zajednice jeste ratni (Jović ga krsti – etnototalitarni) a u središtu mu je narativ o „domovinskom ratu“. „Domovinski rat“ jeste žiža iz koje se unazad i unapred prelama identitet „Hrvata“: svi prethodni događaji, sva „hrvatska“ (ona, dakle, više ne može biti zajednička, recimo, jugoslovenska) prošlost revidira se prema narativu o „domovinskom ratu“; čitava „hrvatska“ budućnost meri se „domovinskim ratom“. Srpska inačica „domovinskom ratu“ (ili etnototalitarizmu) bilo bi sada već lomparovsko (dakle ne više samo Lomparovo) „srpsko stanovište“ (na koje ovde spremno staju i vlast i, nažalost, opozicija).

Na oko 400 strana Jović pažljivo izlaže činjenice i tumačenja u prilog svojoj osnovnoj tezi. Uprkos kritikama koje mu stižu s hrvatske intelektualne desnice,2 utisak je da mu središnja teza – o zaprečenoj tranziciji te o hrvatskoj eliti koja namerno drži društvo u vanrednom stanju nametnutim identitetom izvedenim iz narativa o „domovinskom ratu“ – čvrsto stoji, što mu spremno priznaje hrvatska intelektualna levica.3 Kritike uglavnom za metu imaju Jovićevo razumevanje ulaska Hrvatske u rat, čime se u drugi plan gura središnja tema njegove knjige – trajno ratno stanje. Nas pak taj istorijski spor ne mora previše da se tiče. Kada je o Srbiji reč, van svake je sumnje da je srpsko rukovodstvo rasturilo saveznu državu i isprovociralo ratove za prisvajanje susednih teritorija, pod izgovorom zaštite naroda. Da je zaštita naroda bila na poslednjem mestu prioriteta Miloševićevog režima, pokazali su rezultati, pogotovo rata u Hrvatskoj.

Iz Jovićevog narativa mogu nam za razumevanje domaćih prilika – pored teze o zameni demokratske tranzicije za rat – biti važna još četiri elementa. Prvo, izgradnja identiteta za ulazak u rat, koji će onda poslužiti i za konstrukciju posleratnog, ratom trajno zaraženog identiteta. Drugo, u čvrstoj vezi sa prvim: manipulacija strahom zarad zadržavanja privilegija. Treće: realne okolnosti koje idu u prilog potpirivanja straha (iako ostaje nejasno da li je reč o realnim okolnostima ili o samoostvarujućim predviđanjima: recimo, plašite ljude ratom, a onda i otpočnete rat). I četvrto, možda i najzanimljivije: strukturne sličnosti između manipulacija kolektivnim identitetom prethodnog, socijalističkog režima i novog, nacionalističkog.4

Sada se već ponovo možemo udaljiti od Jovićeve knjige i vratiti na domaći teren tako što ćemo njegovu eksplanatornu šemu primeniti na srpski tranzicioni slučaj. Usput ćemo navoditi autore koji su na primeru Srbije obradili svaki od ovih elemenata. (Šteta je što se Jović nije u svojoj studiji takođe osvrnuo na njih, bez obzira što mu je fokus bio sužen isključivo na Hrvatsku.) Uzete zajedno, njihove interpretacijske analize sklapaju se u narativ gotovo istovetan Jovićevom.

O identitetskim „poslovima“ koje treba obaviti pre ulaska u rat, to jest o polaganju legitimizacijskih ratnih temelja, uverljivo je i podrobno pisao, recimo, Nenad Dimitrijević.5 Prišavši toj temi iz ugla tranzicione pravde, Dimitrijević je na primeru srpskog ratnog pregnuća pokazao kako se identitet „žrtve“ zloupotrebljava kao opravdanje i unapred pripremljena osnova za poricanje ili opravdavanje planiranih sistematskih masovnih zločina. Jednom počinjeni masovni sistematski zločin (ne moramo se sad ovde upuštati u razlike između režimskih i kolektivnih zločina, izuzev što treba naglasiti da je za kolektivni zločin identitetska priprema praktično presudna) naizgled neminovno obavezuje kolektiv zločinaca da ostane privržen identitetu u čije je ime zločin izvršen.

Ali, sam zločin nije jedini razlog za privrženost. U brojnim svojim tekstovima, Srđa Popović je pokazao da iza zločina stoje i goli interesi, na način na koji o tome govori i Dejan Jović. Popovićeva teza je krajnje jednostavna i isto toliko tačna: za srpsko rukovodstvo druge polovine osamdesetih 20. veka jedini spas od pada s vlasti bilo je prihvatanje nacionalističkog samoviktimizujećeg etnonacionalnog identiteta i rušenje postojećeg poretka savezne države. Isti interes, pored zataškavanja zločina, ostaje delatan i kasnije i jača novouspostavljene identitetske veze.6

O tome da takvi identiteti moraju biti predstavljeni kao večni i nepromenljivi i stoga situirani u vanvremensku tačku izvan istorije, to jest iznad pa tako i istoriji nadređenu, na mnogo primera iz starije i novije srpske kulture pokazao je Ivan Čolović.7 O ogromnom revizionističkom potencijalu takvih identiteta, opet na primeru srpskog kolektivnog samopoimanja, piše uporno Dubravka Stojanović, sa praktično istom osnovnom tezom kao i Jović: reč je o goloj odbrani privilegija elite.8 Stojanović to naziva, na tragu Latinke Perović, i osujećenom modernizacijom (gde modernizacija stoji na istom mestu gde Jović priča o tranziciji).

Na primeru Hrvatske, o sličnim stvarima na koje se fokusira Jović, pisali su, recimo, Žarko Puhovski (o strukturnim sličnostima glede proizvodnje stvarnosti između socijalističkih i nacionalističkih ideoloških aparata; na te uvide Puhovskog nadovezaće se kasnije i Nenad Dimitrijević)9 te Dubravka Ugrešić (o nasilju projektovanog kolektivnog sećanja nad ličnim sećanjima pojedinaca, te izmeni kulturnih navika i svakodnevnih životnih rutina pod pritiskom novokonstruisane nacionalističke stvarnosti). Zanimljivo je da ih Jović u svojoj knjizi ni ne spominje iako prati iste argumentacijske linije. U odnosu na njih, čini se pak da bi Jović naglasio da je u njegovoj studiji originalno insistiranje na „domovinskom ratu“ kao na identitetskom središtu, te na pobedi kao konačnoj legitimizacijskoj osnovi nove države.

Što se same pobede tiče, nasuprot Jovićevoj tezi, srpski primer pokazuje da su identitetske manipulacije moguće i u slučaju poraza. Štaviše, tada su možda i pogubnije, jer su izvori straha realniji. Dok pobeda, kako to opisuje Jović, podstiče i stalno poziva na borbenu gotovost, porazi su stalna opomena na ranjivost i izloženost novim pretnjama. Ostaje tako još samo „domovinski rat“ kao tačka specifične razlike između Jovićevog i ostalih sličnih narativa. I, u tom smislu, treba se složiti s Jovićem: fascinira moć manipulatora da jedan konkretni događaj istrgnu od stvarnosti, krivotvore ga i transponuju u mit uprkos mnoštvu ličnih, proživljenih iskustava desetina i stotina hiljada građana. Od instrumenata koji su korišćeni u tom mitskom preobražaju rata, Jovića će zanimati ponajviše oni politički, premda oni svakako nisu dovoljni da se objasni uspešnost tog mitologizujućeg identitetskog poduhvata. Naime, nije jasno zašto žitelji Hrvatske (podjednako kao i žitelji Srbije) prihvataju takve manipulacije kao istinite. Jović bi rekao da je reč o golom strahu,10 koji im se uteruje u kosti. Ali, pored straha reč je i o nizu partikularnih interesa i sitnih privilegija kojima se kupuju – recimo to tako patetično – duše građana. Takve interese Jović vidi samo na strani elita. Utisak je, međutim, da to nije kompletna slika, i da joj nedostaju razlozi za ipak barem delimično racinalno ponašanje11 i na strani takozvanog naroda. Što sliku, naravno, ne čini prihvatljivijom ili, krajnje neprimereno, veselijom. Naprotiv, to stvari čini gorim i još težim za rešavanje, to jest za otklanjanje prepreka za izlazak iz varvarstva.

Peščanik.net, 14.08.2018.


________________

  1. Dejan Jović Rat i mit (Zagreb: Fraktura, 2018), str. 116.
  2. Vidi, na primer, tekst Zlatka Kramarića, „Ideološko-metafizička sljepoća jednog profesora“, i znatno umereniji tekst Matije Štahana, „O Dejanu Joviću i izvrnutoj percepciji Domovinskog rata: mitologizirani sukob za obmanjivanje javnosti ili rat koji je uništio mitove?“. Štahan, pored ostalog, pravi i jednu krajnje zanimljivu ali i sasvim tačnu primedbu da je Jovićeva knjiga barem jednako, ako ne i više pogubna za jugoslovenski socijalistički utemeljujući mit koliko se, na hrvatskoj intelektualnoj levici, vidi kao razorna po hrvatski domovinski utemljujući mit.
  3. Vidi, na primer, tekst Katarine Luketić, „Dejan Jović: Mitovi o ratu, naciji i identitetu koče razvoj slobodnog društva“, i tekst Dragana Markovine, „Zašto mislim da je Jovićeva nova knjiga, koja otvara sve naše suvremene tabue i mitove, iznimno važna“.
  4. Ovde Jović prati trag iz knjige Siniše Maleševića Ideologija, legitimnost i nova država. Jugoslavija, Srbija i Hrvatska (Beograd / Zagreb: Fabrika knjiga / Naklada Jesenski i Turk, 2004), iako je eksplicitno ne pominje. Pomenuće ipak jednu drugu Maleševićevu knjigu, Sociologiju etniciteta (Beograd: Fabrika knjiga, 2009).
  5. Vidi, na primer, njegovu knjigu Dužnost da se odgovori. Masovni zločin, poricanje i kolektivna odgovornost (Beograd: Fabrika knjiga, 2011).
  6. Za obuhvatniji prikaz Popovićevih uvida, vidi moj tekst „Beskompromisni patriotizam Srđe Popovića“, u knjizi Dva lica patriotizma (Beograd: Fabrika knjiga, 2016).
  7. Vidi, na primer, Čolovićevu knjigu, i posebno prvi tekst u njoj, Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (Beograd: Radio B92, 1997).
  8. Vidi, na primer, njenu knjigu Ulje na vodi. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije. Na istu temu, ali na primeru bošnjačkog identiteta, izvanredno piše Tarik Haverić. U knjizi Kritika bosanskog uma (Sarajevo: ECLD, 2016), Haverić pokazuje kako je za novi bošnjački identitet bilo potrebno revidirati istoriju i iskriviti ili sasvim prećutati činjenice koje ne odgovaraju novoj „istini“, kao što je onda i povratno novouspostavljeni kolektivni identitet nametnuo drugačije tumačenje prošlih događaja uprkos već utvrđenim činjenicama o njima, a sve zarad ustoličavanja i opstanka na privilegovanim pozicijama političke (dakle, etničke) elite.
  9. Vidi Nenad Dimitrijević, Slučaj Jugoslavija. Socijalizam, nacionalizam, posledice (Beograd: B92, 2001).
  10. O strahu kao sredstvu manipulacije i pritiska, često je govorio i Srđa Popović. Vidi belešku 5.
  11. O tome je imao šta da kaže, recimo, Vladimir Gligorov, u svojoj knjizi Zašto se zemlje raspadaju – slučaj Jugoslavija. Racionalne (to jest lopovske) razloge uverljivo identifikuje i opisuje i Viktor Ivančić, recimo u tekstu „Devet dionica protiv istraživačkoga novinarstva“, u knjizi Zašto ne pišem i drugi eseji (Beograd: Fabrika knjiga, 2010). Iz tog ugla, postjugoslovenski ratovi svode se praktično na nestabilne linije fronta široko prihvaćenog poziva na pljačku.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)