- Peščanik - https://pescanik.net -

Redistribucija razuma ili odakle nam milijarda

Foto: Predrag Trokicić

U uobičajeno bahatom maniru, ne mareći za to što uopšte nije nadležan za konkretan problem, predsednik nam je spočitao kako „izbacivanje“ Rio Tinta (to valjda znači obustavu svih aktivnosti pomenute kompanije u Srbiji i povlačenje prethodno datih dozvola) Srbiju može da košta milijardu evra, koje mi nemamo. Na stranu neustavnost ponašanja predsednika kome to ne treba da bude briga, na stranu i činjenica da je sasvim sigurno reč o preterivanju u pogledu potencijalne odštete na koju bi Rio Tinto imao pravo – u navedenoj izjavi meni je privuklo pažnju to da ekonomski tigar Balkana, Evrope, sveta i kosmosa, ne može da presloži svoj budžet za jednu milijardu (iako imamo najveći BDP ikada, po rečima tog istog predsednika). Nećemo, to je čini mi se izvesno, biti u situaciji da ga preslažemo zbog Rio Tinta ali je zanimljivo videti koliko potencijala redistribucije budžetskih sredstava postoji u korist onih kojima je potrebno pomoći. Deca nam se leče sms porukama, narodne kuhinje su prepune korisnika, imamo nezavidnu stopu rizika od siromaštva od 21,7% (uz napomenu da bi ona bila mnogo viša kada bi se siromaštvo definisalo u skladu sa osnovnim principima dostojanstvenog života, a ne u skladu sa bazičnim preživljavanjem na nivou od oko 40.000 dinara mesečno za tročlanu porodicu). Kandidati za ozbiljnu, sistemsku pomoć države dakle svakako postoje. A para nema – ili ih ipak ima ali se troše za stvari koje su prema procenama političara na vlasti „potrebnije“? Siromašni svakako nisu u njihovom fokusu, naprotiv, oni će izgleda uskoro nestati iz njihovih političkih govora jer realna Srbija sve manje liči na onu koja se razvija u naprednoj predizbornoj propagandi. Činjenica je međutim da je redistributivni potencijal budžeta – iako možda skroman u odnosu na potrebe – sasvim dovoljan da makar najsiromašnije zaštiti od bednog života.

Hajde da nađemo milijardu za njih, i to ne nekakvu fiktivnu milijardu nego realnu koja će svakako biti potrošena na neke druge stvari – koje po pravilu nemaju veze sa funkcionisanjem države i koje su samo stvar ličnog i partijskog komfora vladajuće garniture.

Za početak – očigledno. Već je dosta pisano, a i podsetili su neki oštroumni učesnici aktuelnih protesta – da je neverovatnih 600 miliona evra izdvojeno za prava na prenos engleske prve lige u fudbalu, i to od strane preduzeća u državnom vlasništvu. Niko se nije obratio iz Telekoma da makar proba da unese mrvicu racionalnosti u ovaj potez (samo je direktor Pošta Srbije Đorđević po starom naprednjačkom pravilu zaključio da je Šolak kriv za sve). A zamislite da je isto preduzeće uplatilo ovu sumu za lečenje dece, ili izgradnju vrtića, ili za preko potrebni alimentacioni fond. Malo li je kao prvi korak?

Penzioneri će dobiti predizbornih 20.000 dinara bez obzira na visinu penzije. Zamislimo da se 33,3 miliona evra koliko će dobiti oni čija je penzija veća od zarade polovine zaposlenih u Srbiji ili 1,7 puta veća od prosečne penzije, rasporedi penzionerima čije su penzije manje od 15.000 dinara (a takvih je 301.050).

Neizbežno je pomenuti javne nabavke. Samo u tri javna preduzeća – Putevima Srbije, Elektroprivredi Srbije i Železnicama Srbije Državna revizorska institucija utvrdila je nepravilnosti u javnim nabavkama tokom 2020. u vrednosti od – kakva koincidencija! – milijardu evra. Svakako da bi značajan deo ovog iznosa bio potrošen i da su javne nabavke bile sprovedene u skladu sa svim propisanim procedurama, ali zamislite koliko bi manje novca bilo potrošeno za to – možda bi ostalo i nekoliko stotina miliona evra za neke druge potrebe.

Ako ste sada pomislili – pa ovo su preduzeća koja posluju i ostvaruju dobit na tržištu, zašto bi se mešali u njihov rad – ne možete biti dalje od istine. Javna preduzeća se smatraju „tržišnim“ onda kada to pogoduje vlastima (na primer, kada treba da se izuzmu od zabrane zapošljavanja) ali su zato mnogo manje tržišna kada ih država finansira našim budžetskim parama, a to čini konstantno i obilato, kao i kada se imenuju ljudi koji ih vode. Sa druge strane, ova preduzeća posluju kao da sutra ne postoji – troši se na sve strane, dugovi se ne naplaćuju a sve što zafali dopuni se iz budžeta ili kredita za koje garantuje – država. Uključujući i preduzeća u kojima je ona tek delimičan vlasnik ali koja su politički važna, kao što su Air Srbija ili Beograd na vodi. Koliko nas tek košta partijsko i partijaško rukovođenje, najlepše se vidi iz primera Elektroprivrede Srbije u poslednjim nedeljama (zamislite da su ti novci ušteđeni i potrošeni za nešto što bi svakako bilo prioritetnije, da je elektroenergetski sistem stabilan).

Što se tiče Beograda, treba konstatovati da se svake godine – u skladu sa retorikom šefa naprednjaka – budžet glavnog grada označava kao „najveći u istoriji“, ali da mu je često potrebna dodatna infuzija para iz republičkog budžeta, dok istovremeno gradska vlast rasipa novac na nekakvu pomoć bratskim gradovima u okruženju.

Srbija je zemlja koja ima novca pa je logično da pomaže i drugima, koji nemaju toliko sreće da imaju Vučića. Tako je samo Srebrenici pomogla sa pet miliona evra, a razne vrste pomoći Republici Srpskoj nižu se godinama unazad.

Treba reći i da postoje (kontinuirani?) a široj publici slabo poznati troškovi države. Među njima se posebno izdvaja brilijantna ideja o ekonomskim diplomatama, čiji učinak do sada nije mogao biti izmeren a koji su toliko važni da se ne mogu naći podaci ni da li oni još uvek postoje. Činjenica je međutim da je samo prva generacija ovih diplomata koštala budžet preko milion evra godišnje. Dalje, prema važećoj odluci može biti 65 spoljnih savetnika pri ministarstvima u svakom trenutku. Nije sasvim jasno šta oni rade, koga i kako savetuju, ali je jasno da koštaju. Koliko ima savetnika pri drugim organima državne uprave, a još koliko u javnim preduzećima, čini se da nije moguće utvrditi. Moguće je međutim utvrditi, istina podaci su malo stariji ali novijih nema, koliko imamo službenih automobila (i službenih vozača koji uz njih idu) – u poređenju sa Švedskom. Neki od tih vozača su daleko dogurali, verujem da ni toga nema u Švedskoj. Zanimljivo je pregledati i kako se prema pravu na službeno vozilo odnose pojedini državni funkcioneri, i to u najsiromašnijem delu zemlje.

I dok se predsednik (opet van nadležnosti) hvali rekordima u direktnim stranim investicijama, savesni ekonomisti računaju koliko nas te investicije zaista koštaju, ali i koliko nas košta uporno zanemarivanje domaćih privrednika. Ako ste sada pomislili kako sam zlurad i kako privlačenje stranih „investitora“ funkcioniše u Srbiji, moram vas razočarati – takvi privrednici funkcionišu samo u korist uvećanja sopstvenog profita i nakon toga sav ili najveći deo viška vrednosti koji su stvorili radnici u Srbiji iznose van granica države. Naravno, to čine i oni malobrojni domaći poslodavci koji koriste različite pogodnosti sistema, da ne bude da ih razdvajamo bez naročite potrebe.

A šta bi se desilo kada bi oko 600.000 ljudi koji rade na crno i za koje poslodavci ne uplaćuju porez i doprinose, iznenada prešli u legalne tokove rada? Na primer, ako bi država uložila malo više sredstava u inspekcijski nadzor? Ako uzmemo grubu računicu da je iznos poreza i doprinosa na minimalnu zaradu oko 100 evra, za godinu dana u državnu kasu i fondove socijalnog osiguranja bi se slilo oko 720 miliona evra više nego što je to sada slučaj. Dobre su to parice da se malo unapredi zdravstvena zaštita koja je na izdisaju, možda čak i pomalo povećaju penzije. A još kada bismo sprečili davanja zarada „solarnim putem“ (pare na sunce, odnosno kroz kovertu) bez plaćanja poreza i doprinosa, moguće je da bismo samo od toga dogurali do nedostajuće milijarde. Šta bi se desilo kada bismo uveli progresivnu poresku stopu kojom bismo više oporezivali bogate ne smem ni da pomislim, to je kalkulacija za ekonomiste.

Mala je međutim šansa da će se bogati više oporezivati. Zapravo, porezi se nameću frilenserima i ljudima koji ostvaruju neku zaradu svojim radom, a opraštaju se kockarima – pa tako najnovije izmene Zakona o porezu na dohodak građana uvode zanimljive novine u pogledu ukidanja poreza na kladioničarske dobitke. Sasvim u skladu sa tendencijama vlasti da nam ostavi (koru) hleba i igara.

Zamislite još kada predsednik ne bi sanjao vlažne snove da poseduje kakvu-takvu funkcionalnu armiju kojom može koliko-toliko da preti nesrećnim komšijama? Vojni budžet je oko 750 miliona evra, a činjenica je da je politička situacija u regionu takva da bi trebalo da bude bar desetostruko veći da bi se odbranili od bilo koga. Da ne govorimo o tome što uz politiku vojne neutralnosti, koju su neki prethodni genijalni mozgovi skovali a ovi sadašnji ponavljaju kao loše naučenu recitaciju, Srbija ne bi ni trebalo da strahuje od takvih scenarija.

Konačno za kraj, kako i priliči, trebalo bi se osvrnuti na stadione. Ne ove postojeće na kojima s vremena na vreme politički podobne barabe i huligani ispoljavaju svoju netrpeljivost prema životu, nego na one obećane, buduće stadione za koje niko nije siguran čemu će služiti i zašto se grade. Na primer stadion u Zaječaru će biti završen za oko godinu dana i koštaće oko 28,5 miliona evra. Takvih stadiona će se graditi 6, uz 3 rekonstrukcije stadiona. Ako možemo da kažemo da će svaki od tih poslova koštati otprilike isto, to znači da ćemo oko 250 miliona evra potrošiti na stadione. Koliko je to dugoročno isplativ potez, govori upravo primer iz Zaječara. Grad koji je imao i do 55.000 stanovnika u neka (izgleda manje srećna) vremena, a oko 45.000 na poslednjem popisu, ubrzano umire usled nedostatka bilo kakve perspektive mladih i na novom popisu imaće, kako kažu upućeni, jedva oko 25.000 duša. Stadion koji se gradi je kapaciteta 8.000 mesta – ovim tempom dakle za petnaestak godina će ceo grad moći da dođe na stadion. Malo li je.

Mnogi od vas će se setiti i drugih primera o tome kako država „krvari novac“, dok oni kojima je taj novac potreban ne mogu ni da sanjaju da će ga dobiti. U navedenim primerima se krije ne samo milijarda koja nam navodno nedostaje, već i mnoge druge koje bi svakodnevni život učinile kvalitetnijim i jednostavnijim svakom pojedincu. I to bez velikih promena vladajućih politika i pristupa ekonomiji, već kroz razumnije trošenje novca kojim država već raspolaže. Uostalom, ogroman deo budžeta dolazi direktno od građana. I o tome treba misliti kada se ponovo budu birali oni u koje imamo poverenja da će taj novac pametno trošiti. Ovako kako se sada troši, nema nikakve sumnje da će socijalna zaštita najugroženijih i kvalitet osnovnih usluga države i dalje biti na nivou najsiromašnijih država sveta – i da se to neće promeniti čak ni u slučaju da kao država (nekim čudom) postanemo značajno bogatiji. Redistribucija sredstava iz budžeta pogoduje isključivo ljudima na vlasti i bogatima, i forsira socijalne nejednakosti kojima je obuhvaćen sve širi krug ljudi.

Peščanik.net, 13.01.2022.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)