- Peščanik - https://pescanik.net -

Reljić i Milanović kao antipodi

Foto: Predrag Trokicić

Kad levičari proglase liberalizam krivim, desničari ga odmah osude na smrt.

Pre relativno kratkog vremena, čitaoci će se verujem setiti, napisao sam tekst pod istim naslovom, samo sa različitim imenima: „Bazdulj i Paković kao antipodi“. Iz toga se izrodila mala polemika sa Pakovićem koja se nije baš slavno završila, ali to je već prošlost.

Taj tekst je, da ipak podsetim, pokazivao da se desničari i levičari, u Srbiji pre svega ali i šire, ma koliko međusobno lično i idejno suprotstavljeni, u jednoj stvari po pravilu nađu na istim pozicijama. Onda kada govore o liberalizmu. Neočekivano brzo nakon tog prvog, tj. baš ovih dana, pojavili su se novi dokazi za pomenutu tvrdnju. A kako je večni komedijant slučaj to uredio, i ovog puta tekstovi su objavljeni takoreći u isto vreme, u dva dana, samo sada u različitim novinama. Radi se o tekstu Branka Milanovića „Da li je liberalizam kriv?“ (Danas, 13.2.2017) i Slobodana Reljića „Smutnoje vreme liberalno“ (Politika, 14.2.2017). I, kao što je rečeno na samom početku, pošto je Milanović na svoje pitanje odgovorio potvrdno i liberalizam proglasio krivim, Reljić ga je proglasio mrtvim: „Čemu prisustvujemo? Kraju liberalne ideologiije.“

Sa Reljićem sam polemisao u Nedeljniku (rasprava se može naći na mom blogu, ako nekoga zanima) pa se njime ovde neću baviti. A i iskreno, mnogo me više brinu Milanovićevi stavovi.

Fin čovek, dobar ekonomista – umalo ne rekoh „komunista“; šalim se, stvarno – ugledan, sa svetskom karijerom, autor više odličnih knjiga od kojih ću ovde pomenuti samo dve: „Protiv nacizma“ (1994) i poslednju – tačnije najnoviju, biće ih valjda još – „Globalna nejednakost“. Ali se opasno približava Reljiću. I to, recimo, baš kada je reč o Vašingtonskom konsenzusu, koji je bio jedna od glavnih tema Reljićevog i mog sučeljavanja (i ovo je poslednji put da to pominjem). Milanović, doduše, Vašingtonski konsenzus (VK) ne odbacuje „u celini i celosti“, kao što to čini Reljić, nego problem vidi – mada nije jasno u kojoj meri – (i) u njegovoj primeni. „To su (VK – prim. ML) u mnogo čemu razumne politike, ali su dogmatske i nepromišljeno su primenjivane… i često im je glavni cilj bio da obezbede vraćanje dugova bez obzira na socijalne posledice po stanovništvo. Grčka je najpoznatiji primer takve politike“, piše Milanović.

Kada je reč o VK pozvaću se na mišljenje Ljubomira Madžara da je to „skup vrlo razumnih i ekonomski utemeljenih recepata… Kada se na adresu VK upućuju kritike zbog tobožnjeg nametanja surovih i makroekonomski promašenih mera štednje, razumni ljudi ne prestaju da se sa zaprepašćenjem pitaju šta je to surovo i kakva su to nametnuta ’lišavanja’ ako se uvaži princip i prihvati orijentacija na elementarno pravilo da svako treba da se prostre prema guberu, tj. da svoju potrošnju uklopi u sopstvene resurse“.

Kada se, pak, radi o Grčkoj, osloniću se na vlastitu argumentaciju (što ne znači da se ne bi mogla naći i bolja) i neću se pozivati ni na koga. Ono što se, dakle, dešavalo, i dešava, sa Grčkom nije posledica liberalne politike, kao što tvrdi Milanović, nego „države blagostanja“ za kojom on, inače, žali. Naime, ideologija države blagostanja postavila je pred političare nove zahteve i zadatke. Uloga države, naročito u zapadnoj Evropi, pre svega pod dejstvom socijal-demokratije (čiji je Milanović takođe privrženik) nije više bila samo da osigura pravni red i demokratiju, nego da (svojim) državljanima obezbedi lep i ugodan život. Socijalizam je, a ne „hiperekonomizam“ i „komercijalizam“, političarima dao u ruke najmoćniju polugu vlasti – upravljanje ogromnim količinama novca. Tamo, pak, gde domaća ekonomija nije obezbeđivala visoke materijalne zahteve stanovništva priskakala je u pomoć država. Tačnije – političari. Tako što su se zaduživali u inostranstvu. To je bio ključni razlog ulaska velike love u politiku, tj. među političare. A pošto mi nismo anđeli, nisu to ni političari, pa nije bilo moguće da se i oni malo ne ogrebu o silne novce koji im svakodnevno prolaze kroz ruke. Neki malo neki mnogo, negde manje negde više, ali – to je to. Naravno najveći deo novca je ipak odlazio stanovništvu, za plate i penzije. Tako je korumpiran i narod. Šta ima da misli i gleda za koga da glasa, i da pita odakle pare, kad mu je lepo.

Grčka je – ako već treba da bude primer za nešto – primer upravo za to. Znači, ne kao žrtva, nego kao ilustracija beskrupuloznosti. Javni dug tri puta veći od bruto domaćeg proizvoda, nagrade za redovan dolazak na posao, 14. i 15. plata, plaćeni kroasani za doručak… zemlja dembelija jednom rečju. Šta proizvodi Grčka, osim četiri „S“, samo ne ona srpska, naravno, nego grčka: sea, sun, sand i, valjda, sex? Ali, zašto bi se trudili da proizvode kad mogu da pozajme pa da kupe. Pošto su, zahvaljujući kreditima, imali puno para, to su i cene bile visoke. Što su od svojih domaćina znatno siromašniji turisti iz Srbije i Makedonije uredno plaćali, ništa im Grci nisu opraštali. I sad ti isti turisti, samo i ne odlazeći od svojih kuća, treba još jednom da plate grčki račun. Ne čini se da to ima bilo kakve veze sa socijalnom pravdom.

No, najvažnije su, i najdalekosežnije, Milanovićeve primedbe na račun slobodnog tržišta. „Sporazum o slobodnoj trgovini privileguje, kao što je pisao Din Bejker, interese bogatih u razvijenim ekonomijama kroz zaštitu patenata i intelektualne svojine i uz malo ili nimalo pažnje za radna prava“, piše Milanović. Milanović nije eksplicitan, ali i ne stavlja nikakve rezerve, tako da se zaključak sam od sebe nameće: slobodno tržište ne valja. Dakle, treba ga nečim zameniti. Čime do protekcionizmom? Ali, šta garantuje da je protekcionizam bolji. Najpre, baš na taj način ide se na ruku političarima za koje će Milanović trenutak ranije reći da su korumpirani. Njima se daje još veća moć, njihovi poslovi se umnožavaju i šire. A onda, šta garantuje da će oni, i da zaista žele – i da nisu korumpirani kao što jesu – znati da odrede pravu meru protekcije. To jest – protekcionizma.

Reklo bi se, štaviše, da u tom pogledu, u pogledu određivanja prave mere, etatizam (socijalistički ili kapitalistički svejedno) pokazuje daleko veću alavost od liberalizma. U stvari kad pogledamo svet u poslednjih pola veka vidimo pre svega ogroman rast države i državne regulative. Stotine hiljada stranica novih propisa svake godine. Bukvalno.

I ako se poslužimo Milanovićem metaforom sa kraja teksta, gde je liberalizam prikazao kao poludeli tobogan u luna parku, na tu sliku više podseća državna administracija koja besomučno štancuje nove propise produkujući normativni haos u kome se niko ne snalazi. Osim lovaca u mutnom.

Dobro, budimo benevolentni, možda su takva moderna vremena: složenost ljudske zajednice danas zahteva da se mnogi odnosi u njoj regulišu državnim propisima. Ako je, međutim, već tako, a jeste, onda mi živimo u etatizmu, a ne liberalizmu. I onda nije fer, lakomisleno je i netačno štaviše, čim nešto ne valja to odmah pripisivati nedostatku regulacije. Naročito to ne bi trebalo da rade levičari. Jer, dok sanjaju Sandersa, probudiće se sa Trampom.

Peščanik.net, 18.02.2017.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)