- Peščanik - https://pescanik.net -

Rezolucije za Ginisa

Ko o čemu – parlament o Kosovu. Može i drugačije: nova vlada – stara politika. Uostalom, i Tadić i njegov ministar spoljnih poslova Jeremić stalno ponavljaju da se u “strateškoj politici” (a Kosovo je njen važan deo) Srbije ništa neće korenito menjati. Ako se, naravno, liferovanje skupštinskih rezolucija, kojima se kao potvrđuje “nepokolebljiv” stav srpskog državnog i političkog vrha prema Kosovu, može smatrati nekakvom politikom. Nastavi li se ovim tempom proizvodnje dokumenata, čija suština ne ide dalje od famozne ustavne preambule, Srbija bi mogla da uđe u Ginisovu knjigu rekorda, i po broju rezolucija o jednoj te istoj temi, i po već ustaljenom maniru političara da – ignorisanjem stvarnosti i činjenica – bacaju narodu prašinu u oči.

Kad je novi premijer Cvetković u ekspozeu pred poslanicima saopštio da će ratifikacija Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju biti prvi njegov potez, mnogi su požurili sa tezom da će “proevropski” kabinet okrenuti list, bar kad je reč o davanju prednosti evropskim integracijama nad kosovskim problemom. Očekivala se čak realističnija i fleksibilnija politika prema Kosovu, što bi bar donekle amortizovalo sve negativne reperkusije tvrdog Koštuničinog antievropskog nacionalističkog kursa.

Nada se, međutim, brže nego što se pojavila, izjalovila. U času kada je Cvetković, uporedo sa SSP, parlamentu uputio i nekakvu rezoluciju o kontinuitetu državne politike na Kosovu, bilo je jasno da Srbija nastavlja po starom. A u ponuđenoj rezoluciji, kojom nisu zadovoljne ni stranke opozicije, pa ni neke članice vladajuće koalicije, sve samo ponavljanje već izanđalih fraza, ni traga od priželjkivane revizije, ili bar omekšavanja politike prema Kosovu, kao da se u međuvremenu na političkoj sceni Srbije ništa nije dogodilo, a Vojislav Koštunica i dalje vodi glavnu reč. Rezolucija o kontinuitetu postala je, tako, važnija od samog SSP, ma koliko neki u tom potezu videli marketinšku nameru novih vlasti da se već na samom startu ne legitimišu kao “nacionalni revizionisti”. Drugim rečima, Cvetkovićeva (Tadićeva) vlada samo što je krenula načinila je ozbiljnu “grešku u koracima”, jer se, mimo uveravanja i očekivanja, ponovo priklonila Koštuničinoj ideološkoj i nacionalističkoj matrici, koja je ovom potonjem 11.maja donela težak izborni poraz i označila početak kraja njegove političke karijere.

Jedno od mogućih objašnjenja tog “preokreta” moglo bi biti potraženo u Tadićevoj spremnosti da, u skladu sa najnovijom njegovom misionarskom pomiriteljskom ulogom, preuzme na sebe greh neproduktivne i poražavajuće nacionalne i državne politike. Drugi razlog, opet, mogao bi se prepoznati u uverenju šefa države da se njegova “briga” kako sačuvati već izgubljeno ni po čemu ne razlikuje od Koštuničine, možda samo u retorici i količini ostrašćenosti. A, zapravo, sve je isto, rezolucijama se iskazuje nemoć države da bilo šta učini, produbljuju stare i stvaraju nove konfuzne i konfliktne situacije, sa svakim novim rezolucijskim zaklinjanjem da je “Kosovo naše i zauvek će ostati naše”, ono, zapravo, sve udaljenije. Iz svega toga može profitirati jedino Koštunica i njegova politička opcija, koja, umesto da završi u muzeju rigidnosti, anahronosti i nacionalističkog bunila, oživljava i, reklo bi se, ponovo stiče “prava građanstva”. Doduše, u nešto modifikovanijoj i “demokratskijoj” formi, ali sa krajnjim ciljem da čitavu Srbiju pretvori u Kosovo. Tolerantne i nekonfliktne demokrate su zato sada predmet prave kanonade optužbi narodnjaka i radikala da su njihovom rezolucijom izneverili “borbu za odbranu Kosova”, pa neće biti iznenađenje ako se pod naletom tih kritika ne postigne još jedan nacionalni konsenzus koji, suštinski, neće biti ništa više od “upustva” za dnevno-političku unutrašnju upotrebu i ponašanje.

Može se, naravno, smišljanje još jedne u nizu kontraproduktivnih rezolucija, čija je svrha da član 135. SSP interpretira po onoj narodnoj “što je babi milo, to joj se i snilo”, tumačiti i kao još jedan ustupak Ivici Dačiću za ispomoć u stvaranju “proevropske” vlade i osujećivanje da vlast preuzme radsikalsko-narodnjačka koalicija. Izvesno je, ipak, da ni najnovija epizoda u predugoj i iscrpljujućoj “sapunskoj” seriji pod nazivom “Kako odbraniti Kosovo i postati Evropljanin”, neće poboljšati međunarodnu poziciju Beograda. Ako je, pak (što je bliže istini), rezolucija samo oblik poruke domaćoj javnosti da Kosovo ostaje prioritet nad prioritetima, onda će Tadić, Cvetković, Dačić i ostali morati dobro da zapnu i objasne biračkom telu zašto se nastavlja politika (negiranja stvarnosti), koja je, sve u svemu, doživela debakl. I koja će Srbiju i dalje permanentno držati u psihozi neizvesnosti, povremenih ultimatuma, povišenih tenzija i mogućih konflikata, pre svega, na domaćem terenu. O reperkusijama formiranja i delovanja tzv. srpske kosovske skupštine, u kojoj glavnu reč vode radikali i narodnjaci, najekstremniji nacionalisti tipa Marka Jakšića i Milana Ivanovića, a vidimo da joj se i Tadić bezrezervno priključuje, na prilike na samom Kosovu da i ne govorimo. Jedan račun od preko pola milijarde evra, koji je iz Beograda otišao na Kosovo za vladavinu Koštunice i Samardžića, još nije dobio racionalno objašnjenje gde je završio, a već se spremaju nove finansijske isporuke. Tek da se malo podsetimo na socijalistička vremena kada su Kosovo i Železara u Smedrevu bili vreća bez dna.

Činjenica da je u međuvremenu Kosovo na listi preokupacija običnog sveta palo za nekoliko stepenika i ustupilo mesto tranzicionim ekonomskim i socijalnim brigama i nevoljama, nije dobra preporuka za vlast koja i dalje živi u uverenju da zadržavanje Kosova u sastavu Srbije nije pusta želja. Ujedno, ubeđuje narod da je to što su kosovsku nezavisnost dosad priznale “samo” 42 države, što prištinski sportisti ne mogu da se takmiče po svetu, a povučeni ambasadori hvataju zjalu po Beogradu, dok se vodeći strani šetaju po srpskim palankama, grandiozan uspeh srpske diplomatske ofanzive i “misterioznog” (ne)postojećeg akcionog plana bivše vlade.

Kakogod se trenutna parlamentarna frtutma koju i čiju rezoluciju usvojiti završila, da li je moguće (što demokrate i te kako priželjkuju) uspostaviti novi “opštenacionalni konsenzus”, priča o kontinuitetu državne politike na i oko Kosova, zapravo je nastavak iscrpljujuje i neproduktivne taktike (samo)obmanjivanja. Dok se “stare” i “nove” patriote prepiru čiji je dokument “onaj pravi”, Međunarodni monetarni fond najavljuje prijem Kosova u svoje članstvo priznajući de fakto da je ono, makar uslovno, nezavisna država, Evropska unija organizuje donatorske konferencije za Kosovo, kosovska vlada priprema svoje pasoše i formira lobističke grupe civilnog sektora koje će intenzivirati proces međunarodnog priznanja, rekonfiguracija UNMIK dobija epilog u raspoređivanju misije EULEX… Čak i ako Beograd u septembru dobije dozvolu većine članova Generalne skupštine UN da pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu ospori proglašenu nadziranu nezavisnost Kosova, to neće bitno promeniti “stanje stvari na terenu.” Kosovo jeste prema svetu uslovno nezavisno (međunarodni protektorat), ali je u odnosu na Srbiju apsolutno samostalno. I svaka pomisao srpskih političara na povratak na staro, odnosno vreme pre 99.godine, u suštini je dalje sejanje iluzija, gubljenje vremena, energije i novca, limitiranje dometa evropskih integracija (uprkos tapšanjima iz Brisela), podsticanje i održavanje atmosfere kontinuiranog vanrednog stanja…

Ako će to značiti i svojevrsno kockanje sa prilikom da se fleksibilnijom spoljnom politikom i tretmanom Kosova i boljom saradnjom sa međunarodnim i kosovskim institucijama regulišu mnoga sporna pitanja u odnosima Srba i Albanaca, uspostavi kakav takav srpsko-albanski dijalog, makar zbog obostrane proevropske ambicije, a pre svega da bi se srpskoj manjini omogućila bezbedna egzistencija, život bez stalnih trauma, neizvesnosti i jalovih nada da će im Beograd “biti pri ruci kadgod im zatreba”, Srbija će doživeti dvostruki poraz: Kosovo će biti još udaljenije i nedostupnije, a EU sve rezervisanija prema pravim motivima srpske političke i nacionalne garniture. Možda će nova vlast uveriti nekog kod kuće da ratifikacijom SSP Srbija “sa Kosovom ulazi u Evropsku uniju”, no, sasvim izvesno, ne i evropske zvaničnike, koji su samom činjenicom da su u velikoj većini priznali nezavisnost po modelu Ahtisarijevog plana, jasno stavili do znanja da je “vreme statusnih pregovora isteklo” (što je ovih dana, pred dolazak u Beograd, potvrdio i novi šef UNMIK Zanijeri) i da je apsurdno očekivati da će eventualni prijem u EU Srbiji omogućiti da direktno i odlučujuće određuje sudbinu Kosova. Niko, doduše, ne traži od Srbije da prizna Kosovo, ali je Brisel spreman da jednog dana, “kad se steknu uslovi”, Srbiju i Kosovo primi u svoje redove, ali kao susedi koji neće biti remetilački faktor na Balkanu.

Formiranjem tzv. proevropske vlade sa svim njenim kontroverzama, dilemama, pa i otvorenim sumnjama zbog saveza sa Miloševićevim socijalistima, Srbija je, nema sumnje, stekla nešto širi manevarski prostor za ubrzanije kretanje prema Briselu. Najnoviji parlamentarni pokušaj da se još jednom rezolucijom “narodu objasni” suština SSP, međutim, udaljava je od ostvarenja dva suštinska uslova da bi se Đelićev optimizam o brzom sticanju statusa kandidata pokazao realnim: od deblokade primene SSP i Privremenog sporazuma isporučivanjem Mladića, Karadžića i Hadžića Haškom tribunalu i ispunjenja obaveze da do kraja septembra Skupština Srbije usvoji četrdesetak zakonskih projekata neophodnih da bi Srbija prešla još jednu prepreku. Pošto konsenzusa nema, a i ako ga, recimo, na nekoj “gemišt-rezoluciji” o Kosovu i bude (pašće na prvoj ozbiljnijoj krivini), vlada Cvetković-Dačić tek će biti na pravim mukama da, u ambijentu podeljene Srbije i konstantne opstrukcije, povremeno i destrukcije udruženih radikala i narodnjaka, nađe formulu kojom će pokazati da Tadićeva floskula “I Kosovo i Evropa” nije nastavak – opštenarodnog zamajavanja.

 
Peščanik, 19.07.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)